Pa, sretna nova izborna godina

Kraj godine je vrijeme kada se svode računi, sumiraju rezultati rada ili nerada kako ko uzme, opozicija ili pozicija, analiziraju uspjesi i neuspjesi, i vlastiti ali i oni oko nas.
Ova godina, 2013. bila je izuzetno ekonomski teška, mučna, puna stranačkih sukobljavanja i nešto više socijalnog komešanja nego u prethodnoj.
Britanski "The Economist" svrstao je nedavno BiH u zemlje u kojima su sljedeće godine mogući veći socijalni nemiri, zajedno sa još 60 država među kojima su Hrvatska i Srbije, s tim da je ta vjerovatnoća nešto manja u Srbiji.
Dva su događaja obilježila 2013. godinu, a to je plasman reprezentacije BiH na Svjetsko prvenstvo u Brazilu i popis stanovništva.
Kako fudbal, u stvari sport, uopšte ne pratim niti na njega trošim vrijeme i novac, ipak ne mogu da ne primijetim da su bh. fudbaleri, "zmajevi", obilježili ovu godinu. Oni su jedna od rijetkih dobrih vijesti.
Toliko o fudbalu, a sad o popisu...
Kako su rezultati popisa samo preliminarno objavljeni, ključno pitanje je bilo koliko nas kao konstitutivnih ima. Tako Bošnjaka ima oko 50 odsto, Srba nešto više od 30 odsto, a Hrvata ima najmanje.
Ipak, najporazniji podatak je da u BiH živi oko 600.000 ljudi manje nego na popisu 1991. godine. Jednostavno nema ljudi, otišli, odselili…
To se primijeti gotovo u svim sferama života od ekonomije do politike, od kulture pa do sporta. BiH je postala zemlja u kojoj dijete čim malo stasa i spozna svijet oko sebe gleda kako iz nje da pobjegne. To je glavni životni moto većine mladih ljudi.
Ovo je zemlja paradoksa u kojoj ima pola miliona nezaposlenih, a gotovo svi privrednici koji pokušavaju da se bave biznisom očajnički traže kvalitetan i obrazovan kadar koji hoće da radi.
Zemlja u kojoj svaka malo veća varoš ima višu školu ili fakultet, univerziteta ima na desetke, a opet školstvo nikad lošije, od osnovnog pa nadalje. Čista formalnost su sve te škole u koje svaki radni dan šaljemo djecu, valjda samo po navici. Malo toga nauče da će im koristiti u životu.
Ovo je takođe zemlja u kojoj se tako malo, ali baš malo radi, pa kad se sve sabere i oduzme ne živi se onda ni tako loše. S kim god da pričate, nikad teže nije bilo, reći će.
Ekonomski život je usporen, novca je sve manje i sve je skuplji, država se sve više zadužuje da bi servisila obaveze iz budžeta, fali investicija i projekata, dosta se preduzeća bori s likvidnošću…
I sad na kraju godine ova priča o MMF-u i novcu s računa "Elektroprenosa". Sve je to više politika, a manje logična računica, jer se radi o novcu koji može biti dovoljan da zakrpi budžetske rupe entiteta na mjesec-dva. Možda ni toliko.
Ali s tom pričom i ulazimo u 2014. godinu, izbornu u kojoj će politika dominirati u svim segmentima. Odmah poslije praznika koji ovdje tradicionalno traju do sredine januara krenuće jača izborna kampanja. Pucaće dosadašnji stranački savezi i otvaraće se novi, krenuće optužbe, izjave, uvrede, psovke i etiketiranja ne samo između političara, već i prema novinarima, medijima. Niko neće biti izvan tog izbornog kruga i svi će biti svrstavani na jednu, drugu ili treću stranu.
Mene je već PDP svrstao kao "najpoznatijeg režimskog komentatora i kolumnistu", što bi u prevodu trebalo da znači da sam simpatizer stranaka na vlasti. Mada u principu ne razumijem tu potrebu etiketiranja, ali ako se ljudi osjećaju bolje i sretnije - tim onda nemam nikakvu potrebu da ih demantujem.
Unutar stranaka krenuće trka za pozicioniranje na listama. U suštini čeka nas klasična izborna godina u kojoj i vlast i opozicija kreću s istom pretpostavkom - da su u stvari već pobjednici, a glasanje je samo formalnost.
Na kraju kad me neko pita šta mislim o idućoj godini, kažem biće skoro ista kao i ova. Biće političkih trvenja, svađa i osporavanja. Biće i otkaza i štrajkova.
Biće i izbori u oktobru. Biće manje novca, krešu se budžeti, štednja skoro na svemu. Raditi moramo.
Sretna vam Nova godina!

Čista politika je samo iluzija

U rijetkim trenucima kad razmišljam o ovdašnjoj političkoj sceni više vremena, iskreno rečeno, potrošim na dobre filmove, misli mi podsvjesno zalutaju u knjigu Milorada Pavića koja je objavljena negdje pred sam rat u bivšoj Jugoslaviji, u moje studentsko vrijeme.
Riječ je o romanu "Unutrašnja strana vetra ili Roman o Heri i Leandru" u kojem Pavić, poput velikog Borhesa, čiji je književni stil i kopirao, konstatuje da je "unutrašnja strana vetra ona koja ostaje suva dok vetar duva kroz kišu". Zar to nije fantastično rečeno?
To mi se negdje usjeklo u podsvijest i uvijek ispliva na površinu kod god čujem, pročitam, vidim kako ovdašnji političari od javne scene prave kaljužu, prljavu baruštinu u kojoj je sve dozvoljeno - vrijeđanje, laganje, psovanje i etiketiranje...
Ama baš sve im je slobodno i lako izgovoriti bez imalo moralne ili bilo kakve druge odgovornosti za izrečenu riječ.
U stvari da ne duljim, moje pitanje bi glasilo može li se iko ovdje baviti politikom, proći kroz tu baruštinu, a da ostane čist, neokaljan, prosto rečeno pristojan i odgovoran? Onaj ko može zamisliti tu sliku Pavićeve unutrašnje strane vjetra, zna o čemu govorim i zna odgovor na pitanje može li političar biti čist, a onaj ko ne može, vjerovatno nikad neće ni shvatiti o čemu se tu radi.
Ovdje će trebati puno, baš puno vremena da bi se ta kaljuža isprala, koliko-toliko očistila i upristojila. A tek tada možda ima nade da će i ostale stvari krenuti nabolje. Moraće, vremenom, jer je svaka druga opcija gubitnička za sve i ne nudi nikakvu perspektivu.
Koliko je samo u posljednjih mjesec dana palo teških riječi, uvreda, izgovoreno besmislica od strane stranačkih dobošara da se s pravom zapitate ko se to sve bavi politikom. Ne, nemojte o tome previše razmišljati...
Nedavno, prije mjesec-dva, Igor Radojičić, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske i potpredsjednik SNSD-a, sasvim iskreno je konstatovao da je na samo jednoj sjednici parlamenta od strane poslanika izrečeno toliko optužbi jednih na druge da je očekivao u najmanju ruku da dođe čitav interventni vod specijalne policije da ih sve lijepo sprovedu u tužilaštvo na ispitivanje. Polovicu kao optužene, a polovicu poslanika kao svjedoke.
Od toga naravno ništa jer sve se u suštini svodi na prljavu političku borbu, prikupljanje nekakvih poena kod birača tako što će oblatiti drugog.
I sam Radojičić, koji je jedan od rijetkih, treba pošteno priznati, ostavlja utisak pristojnog političara kome se može vjerovati i ne uklapa se u klasični stereotip, postao je meta političkih mešetara koji po svaku cijenu žele da ga oblate, razbiju percepciju u javnosti o njemu kao nekom ko se stvarno pokušava izdići iznad te kaljuže.
I ovdje nije riječ samo o opozicionim galamdžijama, već i o dijelu stranačkih kolega koje baš ne gledaju na njega kao na nekog na koga se mogu osloniti u budućnosti.
Razlog je vrlo jednostavan. Radojičić treba da preuzme Gradsku organizaciju SNSD-a, ovu najveću, banjalučku, kako bi sa novim ljudima koje bi uveo u rukovodstvo stranke pokušao da vrati dosta narušeni rejting u Banjaluci.
Istina, Radojičić je veoma iskusan političar kojeg su medijske afere vladajućih zaobišle u širokom luku, kojem fali malo više odlučnosti, i postao bi problem za glavne političke rivale, opozicione, ukoliko konsoliduje banjalučke SNSD-ovce u narednih nekoliko mjeseci.
Preuzme li Radojičić gradski SNSD u Banjaluci, imao bi sasvim dovoljno vremena da do opštih izbora pokuša vratiti dio nekadašnjeg uticaja koji je ta stranka tu uživala. Imali su gotovo apsolutno povjerenje građana, dok danas stvari i ne stoje baš dobro.
Ali kako kaže Milorad Pavić, sve budućnosti imaju jednu veliku vrlinu jer nikad ne izgledaju onako kako ih zamišljaš. Tako i u politici nikad se sa sigurnošću ne zna kako će se stvari razvijati, ali je definitivno krajnje vrijeme da se ovdašnja politička baruština bar malo razbistri.
Radojićić je dio tog procesa, te neke nove, čistije politike, samo je pitanje hoće li imati dovoljno snage da se odupre da u ga ne uvuku u... U to nešto, što god bilo.

Strašno! OHR ostaje bez plata

Već odavno ovdje kod nas postoji nepisano pravilo - ako ti firma počne isplaćivati platu u ratama ili počnu da kasne, vrijeme je da se razmisli o promjeni jer ona, firma, sigurno neće još dugo.
Takvi su život i posao ovdje - nesigurni, nepredvidivi i zahtijevaju svakodnevnu opreznost. Nikad ne znaš odakle može iskočiti "crni labud".
Inače, pojam "crnog labuda" sjajno je iskoristio Amerikanac libanskog porijekla Nassim Nicholas Taleb, broker koji se zasitio berzanskih špekulacija na Vol stritu te napisao sjajnu knjigu, čista filozofija, o iznenadnim, potpuno neočekivanim događajima koji imaju nesrazmjerne posljedice i kome ljudi post festum daju nekakav smisao.
Prostije rečeno, za taj post festum naš narod prilično često kaže - e, to je sudbina.
Samo mali istorijat zašto se baš koristi termin "crni labud" za te neočekivane i nepredvidive događaje.
Naime, dugo se vjerovalo da labudovi mogu biti samo bijeli. Bilo je nezamislivo za ljude u Staroj Evropi da misle drugačije sve dok nije otkrivena Australija, a s njom i saznanje da ima crnih labudova. Djeluje nevjerovatno, ali ipak se dogodi.
E, jedan takav manji "crni labud" pojavio se u OHR-u, tačnije u kominikeu Savjeta za implementaciju mira, skraćeno PIC, koji je pozvao svoje članice, s akcentom na neplatiše, da uplate zaostale novčane tranše jer OHR ima rupu u budžetu za ovu godinu.
Da vam je neko samo prije godinu dana tvrdio da se i to može dogoditi da, na primjer, Valentin Incko, visoki predstavnik, ne dobije platu pred božićne i novogodišnje praznike, šta biste uradili?
Nasmijali se, odmahnuli rukom, rekli mu da ne priča gluposti. Čuj OHR bez plate, pa iza njega stoji čitav svijet od Amerike do Evrope, pa preko Japana i Turske. Čak i Rusija, istina nešto manje od drugih, ali ima obavezu da ga finansira. Kako neko takav može ostati bez novca?
Loše je da bilo ko ne dobije platu, veliki broj građana je već godinama uopšte ne prima niti joj se u skorijoj budućnosti nada, ali da bez nje ostanu zaposleni u OHR-u, ne znam šta bi to moglo biti drugo osim "crnog labuda"?
Ako je vjerovati ovdašnjem životnom pravilu, onda je i Incku vrijeme da potraži drugo preduzeće. Izgleda da je sadašnje pred zatvaranjem. Tako to krene - kasne uplate, pa se smanji budžet, a s njim i broj zaposlenih, pa sve do konačnog zatvaranja. Sve je to samo pitanje vremena.
Incku bi bilo puno lakše, sigurnije da sljedeću Novu godinu dočeka u svojoj državi na profesorskoj ili diplomatskoj plati od provjerenog poslodavca, kakva je austrijska vlada, a ne da strepi hoće li neki činovnik u Briselu prekržiti već ispunjeni virman za OHR s prvim izvodom iz banke na kojem je minus na računu.
On u svojim godinama ne može sebi dozvoliti da mu prava brane nekakvi sindikalci ili da zajedno sa ostalim zaposlenicima ide pred zgradu Evropske komisije s transparentom "hoćemo plate". Ako mislite da je to nemoguće, sjetite se priče o crnom labudu.
Istina, to sebi ne bi mogli dozvoliti ni ostali zaposlenici, lokalni pravnici ili ekonomski eksperti, koji su već godinama navikli da redovno, svakog prvog i ne provjeravaju račun u banci, novac je sigurno bio tamo.
Isti su to tipovi koji su dočekivali i ispraćali gotovo sve visoke predstavnike s identičnom pričom kako bi se, ne daj bože, gašenjem OHR-a ugasio i sav život u BiH.
Pa onaj bivši visoki predstavnik Kristijan Švarc-Šiling i danas živi s tim ubjeđenjem pa se nedavno pojavio u medijima s pričom da se lokalnim političarima u BiH ne smije dozvoliti da više rade šta hoće, jer je država potpuno zaustavljena na evropskom putu.
Čuj to, kao da su dosad inače ovi naši puno toga uradili šta su samostalno planirali. Kako je istina negdje na sredini, odgovornost za sadašnje loše stanje podjednako snosi i međunarodna zajednica jer je i ona sama ovdje veoma bitan politički faktor.
U stvari, Švarc-Šilingova tvrdnja je obična glupost, a i za slične gluposti, nevjerovatno ali istinito, ipak je ovdje dobijao dobru platu.

LGBT drugovi kao Sejdić i Finci

Svaki put kad prođem onaj stari most na Savi u Gradišci osjetim zavist, onu istinsku balkansku, i suzdržim se da ne kažem kakvu priprostu riječ prema Hrvatskoj, jer je postala članica Evropske unije, a BiH još nije. A i pitanje je kada će.
Uvijek kada prelazim taj most, stiješnjen na metar i po između kamiona, čekajući da mi neko otkine retrovizor na automobilu, sjetim se komentara prijatelja iz Zagreba, koji je još davno primijetio da bi za nas sa desne strane Save bilo puno bolje da ga je hrvatska vojska u ratu potpuno srušila, da kamen na kamenu ne ostane.
Sada bi umjesto sarog željeznog mosta Evropa već isfinansirala novi, sa minimalno četiri trake, biciklističkom stazom i pješačkom zonom. Teško da će se takva prilika ponovo ukazati, a koliko znam, za novi most desetak kilometara uz Savu još nije obezbijeđen sav novac.
Ali nije most toliko ni bitan, već što me baš on, onako star i zarđao, asocira na tu podjelu na Evropljane i Balkance, zapad i istok, civilizaciju i nešto između toga.
Evo, otkako je Hrvatska ušla u Evropsku uniju, koliko mogu primijetiti, a dosta vremena provodim u komšiluku, nemaju više gotovo nikakvih velikih problema koje treba da riješe. U suštini, sve im se kreira u Briselu, od budžeta do ostalih zakona. Život nikad bolji.
Nevjerovatno, ali samo su dva problemčića koja već mjesecima zaokupljaju političku i medijsku javnost, a to su prava LGBT drugova i drugarica te ćirilica. I ništa više.
Ekonomijom, budžetskom rupom od milijardu, dvije evra, nezaposlenima, standardom ljudi, zdravstvom, školstvom i ostalim svakodnevnim stvarima niko se, u stvari, ne bavi.
Vjerovatno briselski činovnici onako usput podijele svoje mišljenje sa premijerom Zoranom Milanovićem, ali to se ne čuje i ne vidi u javnim raspravama. Tim trivijalnostima se ne bave ni ozbiljniji mediji ni političari. Možda samo poneki sindikalac radi vlastite promocije.
Čitavo društvo se grčevito uhvatilo oko ta dva pomenuta problema i snažno polarizovalo da me ponekad bude, u stvari, i stid kako uopše ne razmišljam i svi ostali oko mene o takvim stvarima u ovom našem društvu. O pravima LGBT populacije i o pismenosti manjina.
Dužan sam pojašnjenje starijim čitaocima za korištenje pojma LGBT, pošto su me mlađe kolege u redakciji, koje puno više prate te današnje trendove, upozorile da ni slučajno ne koristim drugi tradicionalniji termin da ne bi neko pomislio kako sam homofob, pritajeni fašista, koji ne poštuje pravo drugog da bude drugačiji... Što se mene tiče, protivim se bilo kakvoj diskrinimaciji većine prema manjini bila ona vjerska, nacionalna ili seksualna. Svi smo isti i tako bi nas i zakon trebalo da tretira.
Čak su u nedjelju u Hrvatskoj imali i referendum o tome treba li zajednicu dvije LGBT osobe definisati kao brak ili je to pravo zagarantovano samo muškarcima i ženama kako ih Balkanci shvataju. Ili obrnuto. Prosto sam šokiran rezultatima da se dvije trećine izašlih na birališta te evropske države izjasnilo protiv LGBT braka.
Ne znam kako je ugledni analitičar Davor Butković prihvatio ove rezultate, vjerovatno je razočarano popio dovoljnu dozu apaurina u nedjelju uveče da može zaspati, jer je samo dan prije referenduma konstatovao da glasaju li protiv LGBT prava Hrvati će, u stvari, svijetu pokazati da su isti kao i Srbi, da nema razlike, kako sam to shvatio, sa koje strane Save živiš da je to sve u stvari Balkan.
Pa ko će nam sada biti evropski uzor? Kako će sada Brisel riješiti taj famozni slučaj "Sejdić i Finci" ovdje kod nas, koji ima istu diskriminatorsku matricu kao i LGBT problem i ćirilica u Hrvatskoj, ako nisu u stanju da pomognu svojoj članici da većina građana prihvati sve te civilizacijske standarde.
Kako uopšte normalan, evropski orijentisan i pristojan građanin ove zemlje može danas da razmišlja o bilo kakvom biznisu, ekonomiji ili kako preživjeti i zaraditi da mu djeca sutra imaju za sendvič u školi i pristojne cipele, znajući da politička šestorka u Pragu opet nije postigla konačan dogovor u vezi sa "Sejdić i Finci".
Jeste, napravili su značajan iskorak u vezi s izborom u Dom naroda BiH, ali se opet nisu dogovorili u vezi sa članovima Predsjedništva. Pa do kada više? Koliko će im tek biti potrebno vremena kad im Brisel na sto stavi sve te LGBT teme…

SDS i PDP opet zajedno

SDS i PDP su čvrsto odlučili, kažu lideri Mladen Bosić i Mladen Ivanić, da na narednim opštim izborima imaju zajedničke kandidate za pojedinačne funkcije, predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH.
Ovaj stav nije ništa novo u odnosima ove dvije političke stranke, ali okolnosti u kojima sklapaju novi aranžman poprilično je promijenjen u odnosu na 2010. godinu, kada su zajedno sa radikalima Milanka Mihajlice formirali koaliciju "Zajedno za Srpsku".
Samo da podsjetim da je Mihajlica onaj čudni lik koji je histeričnim političkim nastupima prvo rastjerao sve iz stranke, a kasnije i birače, tako da je gotovo izbrisan sa političke scene nakon tih izbora. I danas se ponekad zna pojaviti s vremna na vrijeme, doduše, sve rjeđe, u medijima prokomentariše nešto u stilu kako je život težak, svaki dan teži i opet nestane.
Nije teško primijetiti da upravo "Mihajličin sindrom" danas prati stranku Mladena Ivanića. Što su više agresivniji i histeričniji u javnim nastupima, to im rejting kod glasača više opada. Prema posljednjim prezentovanim istraživanjima, danas da se održe izbori veliko je pitanje da li bi PDP uopšte mogao preći izborni prag.
Nastave li istom strategijom i tempom do izbora ih neće ni biti na političkoj sceni. U stvari, ostaće Mladen sa nekoliko svojih potpredsjednika, dok na terenu neće imati kome da se obrati.
Kako u SDS-u znaju dobro sabirati i oduzimati, vjerovatno su u svoj izborni kalkulator ubacili rejting PDP-a, koji će i biti ključan za izbor kandidata koje bi podržale obje stranke.
Tačnije, odluka će biti samo na SDS-u da predloži svoja dva kandidata koja će podržati i PDP, a zauzvrat Mladen Ivanić može dobiti garanciju da će biti ponovo izabran za delegata u Domu naroda BiH.
Njemu je to fina penzija, povremeno ode u Sarajevo, vidi se sa starim društvom, vrti se oko politike, ne zabrinjava se pretjerano oko nje, ali uvijek može medijima reći koje zapažanje, mišljenje, savjet i tako nešto. Tek toliko da bude. Slično kao i do sada.
Lično za njega, to je odlična pozicija, samo bi, vjerovatno, imao problema u svom okruženju, jer u toj priči nema njegovih najvjernijih saradnika Brane Borenovića, Igora Crnatka i Zorana Đerića. Veliko je pitanje da li i jedan od njih može samostalno na listi izgurati neki mandat u RS ili u BiH.
Sa druge strane, šta SDS danas može dobiti sa PDP-om kada im ovako samostalnim sasvim solidno ide?
Zašto bi otvarali unutarstranačke rasprave da li im je potrebno da Ivanić ponovo bude kandidat za člana Predsjedništva BiH, kao i 2010. godine kada je izgubio od Nebojše Radmanovića, pa je kasnije sedmicama pravio scene kako je, navodno, teško pokraden u Krupi na Vrbasu, kao da je to biračko mjesto uopšte moglo uticati na konačan rezultat. Čista predstava za javnost.
U SDS-u danas imaju sasvim dovoljno izraslih kandidata koji se mogu sasvim solidno pofajtati sa bilo kojim kandidatom SNSD-a za Predsjedništvo BiH. Bez obzira na to ko to bio imenom i prezimenom, rezultat će biti krajnje neizvjestan, dok bi sa Ivanićem u startu dali veliku prednost SNSD-u, što bi toj stranci i odgovaralo.
Tačnije, u SDS-u trenutno imaju puno veći neriješeni problem, a to je ko će biti kandidat za predsjednika RS. Koliko se da primijetiti, Mladen Bosić bi izbjegao tu ulogu, ali se otvara niz unutrašnjih animoziteta ko...
Mićo Mićić ima već razrađenju izbornu platformu, Mirka Šarovića bi ovdašnji stranci, koje ne treba ignorisati, radije vidjeli u toj ulozi nego trećina ezdeesovaca.
A tu je i Ognjen Tadić, koji ima daleko najbolji rejting od svih pomenutih, bar kada su birači u pitanju. Poslije Milorada Dodika, Tadić je političar kome se najviše vjeruje, pokazala su posljednja istraživanja. A to nije činjenica koju treba zanemariti.
Što će reći, slijedi nam veoma zanimljiv politički period klasične igre za prijestolje.

Naša i njihova Ravna Gora

Ovih dana ljudi me često pitaju da li sam gledao seriju "Ravna Gora", koja se, kažu, premijerno emituje u Srbiji i Republici Srpskoj. Koliko sam mogao upratiti, ta je serija najavljivana kao megaspektakl, nekakva igrano-dokumentarna priča koja bi trebalo, navodno, da ispravi istorijsku nepravdu o Draži Mihailovića i njegovoj antifašističkoj borbi. Čuj Draža, a antifašista.
I glavni glumac Nebojša Glogovac se toliko uživio u ulogu te tvrdi da je komunistička propaganda iskrivila sliku o dobrom pukovniku i patrioti koji je ustaničkom puškom opalio prema Berlinu prvi u okupiranoj Evropi. Miloš Obilić mu nije ravan!
I nije, kažu, samo ta nepravda napravljena prema njegovim četnicima već i čitavom Srpskom narodu koji, eto, od Ravne Gore do danas još bije razne bitke. I političke i vojne kako bi napokon američki ratni orden dodijeljen Draži za spasavanje dvojice pilota zasijao u punom sjaju kao krunski dokaz kako su Srbi jedini na Balkanu imali dva oslobodilačka pokreta, četnički i partizanski.
Uf, Stvarno je sebi Radoš Bajić, osrednji glumac, koji se proslavio ulogamna seoskog zajebanta Sekule, stavio ogroman teret na leđa. Možda bi mu danas bilo puno ugodnije da je nastavio da uveseljava ovdašnju publiku TV serijalima tipa "Selo gori a baba sa češlja". Nije režija za svakoga.
Nakon prve epizode čovjek se zapita kako je moguće da neko može uložiti novac, čiji god da je, budžetski, privatni ili televizijski, u takav projekat. Ako je početak ovako dosadan, nedinamičan, sa poprilično nategnutim dijalogom oko istorijskih činjenica, kakva li je tek sredina. A o kraju da ne govorim.
Jedino u čemu je uspjela ova serija je to da se ponovo otvore rasprave o četnicima i partizanima, dobrim i lošim momcima iz Drugog svjetskog rata, koji su čudnom metastazom preživjeli sve do današnjih dana.
Kad slušam ljude, i ovdašnje političare, sa kojom strašću i energijom pričaju o istorijskim događajima, o čiča Draži i drugu Titu, upitam se da li su oni stvarno uz pomoć nekakve vremenske kapsule bili direktni učesnici tih događaja. Pa su se ponovo vratili u ovo naše vrijeme da nam objasne zablude u kojima smo godinama živjeli. Da objasne tu veliku podvalu koju su komunisti nakon 45. osmislili kako bi Dražine četnike gurnuli ne drugu stranu istorije, onu gubitničku.
Upravo takva je serija "Ravna Gora", loš falsifikat sa još gorim scenariom i komičnim likovima koji se pojavljuju u scenama samo da bi se nekoliko puta prekrstili vidjevši njemački aeroplan koji izbacuje letke.
Istina, obožavam TV serijale sa istorijskom tematikom, ali produkcija, gluma i scenario moraju, brate, biti dobri, zanimljivi, dinamični... Na primjer, "Stupovi zemlje" ili "Bijela kraljica" (čekam snimanje priče o "Crvenoj kraljici").
Pa turski "Sulejman" je odlično urađena komercijalna serija koja nije sebi ni zadala cilj da "ispravi istorijske činjenice o velikom osvajaču" već da zaradi novac na njegovoj ljubavi prema robinji. Novac je dobar motiv, a ne nekakva istorijska istina.
Čisto sumnjam da će Bajićev amaterski uradak zaraditi da pokrije troškove ukoliko ga već ne sponzorišu raznorazni četnički fanovi.
No, dobro. Da priznam, ovo malo slobodnog vremena što uhvatim ipak potrošim na šestu sezonu odličnih "Sons of Anarchy" i četvrtu sezonu "The Walking Dead", vrhunska serija koja se bavi neiscrpnom holivudskom temom o zombijima i malobrojnim grupama ljudi koji pokušavaju da prežive u tom neprijateljskom okruženju.
U stvari, nek Ravnogorce i njihovu borbu sa njemačkim zombijima koji se u seriji još nisu ni pojavili, a već su svu kraljevu državu sje...li, gleda ko hoće, potpuno poštujem tu slobodu izbora na daljinskom, ali su stvarno potpuno besmislene i iritantne rasprave o četnicima i partizanima koje se uvijek iznova otvaraju, pa čak u nekim elementima i definišu politiku.
U današnjem svijetu, gdje se politika primarno gleda kroz ekonomiju i obrazovanje naroda, nacije ili etničke grupe, kome uopšte može pasti na pamet da nekog ubjeđuje kako ćemo bolje ili lošije živjeti sa spoznajom da su sliku o četnicima prefarbali partizani. To vrijeđa zdrav razum.

Poučak za vlasti

Odavno niko bolje, temeljitije i jednostavnije nije objasnio ekonomsku situaciji u Srbiji kao što je to uradio aktuelni ministar privrede Saša Radulović.
U autorskom tekstu koji su prenijeli gotovo svi relevantni portali Radulović je, u stvari, održao dobru lekciju svim regionalnim vlastima definišući stvari njihovim pravim imenom, a to je da je glavni uzrok svih naših problema nerad, neznanje i lopovluk.
Čitav tekst dobije na težini ako se izgugla biografija Saše Radulovića, rođeng Bišćanina, koji je ETF završio u Sarajevu, naše gore list, prepuna menadžerskog iskustva sticanog po Evropi i Americi, a na fukciju ministra predložen je kao nestranački kandidat. A možda baš u toj činjenici da je politički nezavisan i leži njegova potpuna iskrenost prema građanima ne projektujući lažnu sliku sadašnjeg očajnog stanja.
Ministar Radulović tvrdi da Srbija vodi promašenu ekonomsku politiku u posljednjih deset godina, baziranu na javnoj potrošnji, uvozu, državnoj privredi, subvencijama, bacanju novaca u bunar, korupciji, odsustvu smislenih reformi i vječitoj nadi u strane investitore. To, kako kaže, živo blato koštalo ju je, ne samo izgubljenih deset godina, već i hiljada izgubljenih radnih mjesta i uništene privrede.
"Naša nada u strane investitore kao spasioce mitskih je dimenzija. Od nje je, možda, jedino veća želja da izbegnemo suočavanje s realnošću. I želja da se ne promenimo. Da sve ostane isto. A da nama nekim čudom bude bolje. Pošto nismo u stanju da se promenimo, logično je da su nam strani investitori jedino rešenje. Jer druge nemamo. Oni su nam omiljeni neizrečeni izgovor zašto i nije tako strašno što se ne menjamo. Neko drugi će umesto nas. Umesto da radimo, mi smo zamislili da će stranci doći da razviju našu privredu. Ovo je, naravno, kapitalna budalaština. Svi investitori, domaći i strani, posluju zbog profita", napisao je Radulović.
Naravno da je potpuno u pravu da, ako sami sebi ne pomognemo, neće nam niko drugi pomoći. Glavni fokus ekonomske politike mora da bude domaća privreda. Oni su stvarni i realni investitori. Kad država stvori uslove i omogući domaćim firmama da ostvaruju profit, tada će doći i strani investitori. Što su uslovi za domaće privrednike bolji, prije će doći i do većih stranih ulaganja. I oni će htjeti učestvovati u podjeli profita koji je moguće ostvariti.
Posebna priča su javna preduzeća koja, kako u Srbiji, tako i ovdje, u stvari služe kao socijalne ustanove preko kojih se, navodno, čuva nekakav nivo zaposlenosti, dijeli se nekakav minimalac radnicima od kojih većina ni njega ne zaradi.
U Republici Srpskoj, na primjer, najdrastičniji slučaj su "Željeznice". Nijedna vlast ne želi da se suštinski pozabavi tim preduzećem, a problem je vrlo jednostavno rješiv. Treba podijeliti preduzeće na dva dijela: profitabilni i gubitaški. Prvi treba pogurati, a drugi ugasiti, bez obzira koliko je to radnih mjesta manje. Tu politika uopšte ne bi trebalo da se miješa. Ali...
Oko gotovo svih javnih preduzeća su čitave mreže kupaca i dobavljača, isprepletene čisto interesima, koje se farbaju raznim partijskim bojama. Kad se tome doda sistem državnih subvencija za javna preduzeća za sve i svašta, jasno je gdje na kraju završi veliki dio tog novca.
Radulović tu kaže - dosta, ovako više ne može i da privreda, uključujući i javna preduzeća, mora biti bazirana na profitu. Nije teško napraviti sistem socijalnih davanja i pomoći ako prvo zaradite novac. Problem je što mi novca imamo malo, jer ga malo zarađujemo, dižemo kredite da sačuvamo socijalni mir, a u suštini stvaramo samo još veći problem. Naše rješenje nisu krediti koje država diže za javnu potrošnju već kako na najbolji način stimulisati domaću privredu da prvo zaradi novac.
Po Radulovićevom mišljenju, najefikasnija "subvencija" jeste smanjenje nameta na rad. Radnik je veoma skup, u stvari, država traži previše od privrednika kada ovaj zaposli radnika. Teško je danas naći biznis koji može iznijeti ovolike poreske namete. To je destimulativno, ubija motivaciju da se bavite legalnim biznisom. Puno je profitabilnija siva ekonomija. U stvari, svojim postupcima nju država i stimuliše.
Ovih dana u Republici Srpskoj je aktuelna priča o novom zakonu o radu. Sindikat je na nogama, poslodavci su ogorčeni, a ministra Petra Đokića brine kako će ga radnici doživjeti u toj čitavoj priči. Ako već nisu, bilo bi dobro, zaista dobro, da pročitaju analizu Saše Radulovića i procijene šta se može korisno ovdje primijeniti. Bez obzira na izbore.

Jalova politika

Teško trojica mogu sjesti u dvije stolice, plastično je objasnio Bakir Izetbegović problem u vezi s rješenjem presude "Sejdić i Finci" po povratku lidera federalnih stranaka iz Budimpešte. Prema Izetbegovićevom mišljenju, dogovor je blizu, ali fali još malo. I o tome "malo" nikako da se usaglase.
Teško je bilo šta prognozirati kada je u pitanju mogući ishod dogovora federalne "četvorke", pošto su stranke iz Republike Srpske isključene iz daljeg procesa, jer je usvojen njihov princip da članovi Predsjedništva budu birani direktno bez nacionalnog predznaka.
Ono o čemu još nema dogovora je način prebrojavanja glasova po kantonima kako bi ubuduće bio izbjegnut slučaj "Željko Komšić", koji je, u stvari, pored presude "Sejdić i Finci", na pregovarački sto stavio i položaj Hrvata u BiH, tj. njihovo pravo da biraju svog člana Predsjedništva.
Ako ne bude postignut dogovor do kraja ove godine, teško će u sljedećoj, izbornoj, bilo šta moći da se uradi i to ne samo u politici, već i u ekonomiji. Inače izborne godine, svaka druga zbog potpune besmislenosti da se razdvoje lokalni i parlamentarni izbori, posebno su stresne za političke stranke, tako da se u suštini ne mogu dovoljno fokusirati na druge probleme. U tom periodu čitavo društvo uđe u nekakvu vrstu hibernacije, gdje su svi procesi usporeni ili gotovo prekinuti, samo je dnevna politika obojena svim mogućim bojama pod punim gasom.
Prosto je nevjerovatno koliko u BiH ne postoji volja za dogovorom konstitutivnih lidera, koji ne mogu, procjenjuju da ne smiju ili se prosto boje reakcije neke svoje javnosti ukoliko pokažu bilo kakvu volju za kompromisom.
Pa se onda još tu počnu uvlačiti razni međunarodni posrednici, ambasadori i slični briselski činovnici i onda dobijemo to što imamo. Svi pričaju, ali niko nikoga niti čuje niti to želi. Mada opet, da nema tih stranaca, teško bi se moglo očekivati da lokalni političari iniciraju nekakav proces. Oni nemaju urođenu tu vrstu samomotivacije.
Nije presuda "Sejdić i Finci" jedina tema o koje ne mogu da se dogovore, već je samo medijski najprezentovaniji slučaj. U vezi s tim se možda nešto i dogovore jer već razgovaraju godinama, a posljednjih mjeseci i pod jakim pritiskom Brisela.
Šta će, na primjer, biti kada dođe u fokus pristup NATO-u? Koliko će vremena biti potrebno potrošiti da se napravi bilo kakav pomak iz sadašnje pat pozicije ako je na presudu "Sejdić i Finci", koja je u svojoj suštini čisto tehničko pitanje, potrošeno nekoliko godina?
Koristan, pragmatičan politički pristup u vezi sa statusom BiH u NATO-u bio bi da on nema alternative. Što prije to bolje. Građani, bez obzira na to u kom entitetu živjeli, imali bi više ekonomske koristi da odmah sutra pristupimo tom savezu nego što imaju danas, kada se potpuno neracionalno to pitanje skida sa dnevnog reda jer se politički lideri, ovaj put entitetski, ne mogu dogovoriti o perspektivnoj i neperspektivnoj vojnoj imovini, načinu knjiženja u katastar i gruntovnicu. Što je, opet, u samoj suštini tehničko pitanje i ne zadire u konstitutivnost nijednog naroda.
Ali politika u Republici Srpskoj misli drugačije. I zvanična i opoziciona je protiv NATO-a. Zašto? To ne znaju, ali su protiv.
U suštini, ne treba biti pesimista, ali kad je ovdašnja politika u pitanju, sve je to jalovo, brate. Ovi sadašnji vrte po svom, tako da se običnom građaninu, opet bez obzira na entitet ili kanton, ne nudi nekakva ekonomski opipljivija, bolja, budućnost. Po prirodi nisam pesimista ali, eto, trenutno je ne vidim u njihovim političkim šablonima, matricama, programima.
Ovdje prevladava politika isključivosti, koju promovišu svi, neko više neko manje, a ona je u samoj svojoj suštini zasnovana na bijegu od dogovora.
Ta potreba da se bježi od razgovora te strah od kompromisa, kao i uporno insistiranje na uključivanju međunarodnih arbitara u rješavanje najmanjeg problema konstanta je po kojoj se ponašaju svi manje-više od Dejtona naovamo.
U suštini svi mi ovo na neki način znamo i osjećamo, samo što niko nema ideju kako izaći iz ovog začaranog kruga.

Fali ljudi

BiH je u regiji daleko najlošije mjesto za poslovanje. Nalazi se na 131. mjestu od od 189 zemalja, navodi se u izvještaju Svjetske banke i Međunarodne finansijske korporacije. Najbliža BiH je Srbija, koja je zauzela 93. mjesto.
Navedeno je kako ove dvije zemlje za godinu dana nisu sprovele nijednu ozbiljnu reformu pa je BiH pala za pet mjesta, a Srbija za sedam. Poruka je jasna. Investitorima, ako se odluče da posluju u regiji, bolje je da idu, na primjer, u Makedoniju ili Albaniju nego u BiH.
Ovdašnja politika ne voli statistike, analize i izvještaje poput ovog. Uvijek im pokvari dan, ne uklapa se u njihovu priču o radu, redu i stranim investitorima koji su zainteresovani da ulažu.
Njih i ima, ali problem je što ih dočekaju gomila administracije, neusklađeni propisi, nedefinisani projekti i poprilično dosta mutnih likova koji im obećavaju da se uz dobru proviziju sve ipak može odraditi onako poprijeko, ispod stola. A to je, na kraju se gotovo uvijek ispostavi, najskuplja varijanta.
Jedini ozbiljni i najveći strani investitori koji su prisutni već godinama i koji rade u koliko-toliko sređenom sistemu su banke. Ali i one uglavnom u nedostatku dobrih privrednih projekata gledaju kako da što više posla naprave sa vlastima, entitetima, tačnije najsigurniji plasman je ipak onaj u budžet.
Mada su i tu mogućnosti sve manje i manje jer se vlasti sve više i više zadužuju, pa je realno postaviti pitanje kako će se te obaveze servisirati.
U ovoj državi svega nedostaje - ideja, projekata, investitora, produktivnih privrednika, ozbiljnih političara...
U stvari, fali ljudi. Pokazuju to i rezultati, istina potpuno nezvanični, koji su procurili od statističara, onako u povjerenju, posljednjeg popisa. Ako je vjerovati tim informacijama, a nema većeg razloga da im se ne povjeruje, u BiH od popisa 1991. godine pa naovamo fali oko pola miliona ljudi.
Uf. Baš velika cifra. Biće dobro da se zvaničan rezultat zaustavi na njoj, da ne bude i veća.
Pogleda li se struktura tih brojki, vidjeće se da su samo Sarajevo, Banjaluka, Tuzla i Bijeljina uspjeli da sačuvaju predratni broj stanovništva, odnosno da ga neznatno povećaju.
Banjaluka je tako dobacila do 199.000, toliko je u stvari potrošeno popisnica, rušeći višegodišnji mit da u najvećem gradu Republike Srpske živi oko 250.000 ljudi.
Iz svih ostalih sredina ljudi su otišli. Tačno njih oko 100.000 je poginulo, ubijeno u toku rata. Ali ostali su otišli trbuhom za kruhom, u svijet.
Ne treba biti previše optimističan da će činjenica da za dvadeset godina pola miliona ljudi živi manje na ovom prostoru nešto bitnije promijeniti u ovdašnjoj politici. Ma ne.
To politiku puno i ne zanima. Ona je fokusirana samo na jedan podatak, a to je nacionalno prebrojavanje. Koliko ima Srba, koliko Hrvata, a koliko Bošnjaka i ko je koliko konstitutivan.
Srpski lideri će biti zadovoljni da su velika većina u Republici Srpskoj, bošnjačke stranke se nadaju da će ipak preći tih famoznih 50 odsto, dok su Hrvati poprilično svjesni da ih je najviše procentualno iseljeno iz BiH. Ti podaci biće temelji svih budućih politika i strategija.
Koga u suštini briga za obrazovnu, starosnu, zdravstvenu ili ekonomsku strukturu ovdašnjih živućih stanovnika. Ta pitanja su suviše komplikovana da bi se bilo koja politika ozbiljnije njima bavila. Za to valjda služe nekakvi instituti, neka se oni bave analizama.
Da je samo malo odgovornije politike, i kod Srba, i Hrvata, i Bošnjaka, koja bi se zapitala zašto ljudi odavde bježe, možda bi ova zemlja, sa svoja dva entiteta i deset kantona, i ovi mlađi naraštaji u njoj i imali nekakvu šansu.

SNSD i SDS, kraj saradnje

Jedno od često postavljanih političkih pitanja posljednjih mjeseci je šta realno može uraditi opozicija, odnosno SDS, na opštim izborima iduće godine?
Jer, ta se stranka po svojim javnim stavovima, nastupima, odnosom prema građanima, godinu dana pred izbore, u potpunosti ponaša kao pobjednička, pravdajući taj svoj stav teškom ekonomskom situacijom u kojoj se nalazimo kao društvo.
Po stavu SDS-a izbori su samo čista formalnost da bi preuzeli vlast u Republici Srpskoj, a o koalicionim patrnerima će razmisliti nakon objave rezultata.
Suštinski se da primijetiti veliko nestrpljenje kod svih opozicionih stranaka pa su predizbornu kampanju otvorile odmah po završetku ljetnih odmora. Uradio je to prvi Mladen Bosić, lider SDS-a, najavljujući još prije mjesec, dva opštu mobilizaciju u Republici Srpskoj, kako bi bila skinuta "kriminalna i korumpirana vlast koja devestira institucije".
Tako je Bosić okarakterisao SNSD-ovu vlast, a odgovor je dobio ekspresno zahtjevom u Parlamentarnoj skupštini BiH za smjenu kadrova SDS-a iz Savjeta ministara, što bi značilo i kraj višegodišnje saradnje ove dvije stranke u zajedničkim institucijama.
Završni čin smjene trebalo bi da bude u toku sedmice, za kada je najavljeno glasanje u Predstavničkom domu, a kako po tvrdnjama iz SNSD-a stvari stoje, oni imaju sasvim dovoljno poslanika da to i proceduralno završe. Pored Mirka Šarovića, s mjesta ministra, biće smijenjeni i Mirko Okolić i Radmila Mitrović, zamjenici ministara.
Čitava priča o razlazu dvije najjače stranke u bh. institucijama ima političke posljedice i na svim ostalim nivoima. U suštini, ona i jeste rezultat nedovoljno definisanih odnosa kada je potpisivana platforma o tom zajedničkom nastupu u Sarajevu, koji je trebalo da pokaže kako u Republici Srpskoj postoji jedinstven stav kada su u pitanju njeni interesi u BiH.
Tako je prethodno vrijeme SDS bio na vlasti na državnom nivou, opozicija na entitetskom, a poslije lokalnih izbora uzeo je veliki dio vlasti u opštinama. U nekim opštinama SNSD i SDS imali su i zajedničke kandidate, dok su u drugim formirali skupštinske većine.
Tačnije, sve je išlo u nekakvom smjeru da bi nakon opštih izbora 2014. godine bila sasvim logična "velika koalicija" ove dvije stranke, a onda kao da je nešto puklo iz vedra neba.
SDS je iz svih oružja i oruđa opalio po SNSD-u, a Mladen Bosić je u jednom trenutku, još pod utiskom presude Okružnog privrednog suda iz Bijeljine, kojom je naložena isplata 160 miliona KM s računa zvorničke "Alumine" litvanskoj banci iz iste grupacije koja je ojadila i "Birač" i Republiku Srpsku, zatražio da se SNSD odmah povuče s vlasti i da se raspišu vandredni izbori.
Djeluje pomalo nelogično raspisati vanredne izbore desetak mjeseci prije redovnih izbora. No dobro. To treba shvatiti kao dio pritiska na vlast, što opozicija i treba da radi.
Kako sada stvari stoje, SNSD i SDS nikada nisu bile udaljenije kao stranke. Gotovo da nema nikakve komunikacije među njima, a ne prođe nijedna sedmica da se njihovi lideri Milorad Dodik i Mladen Bosić, onako, kao pravi Srbi, pošteno ne počaste izjavama tipa lopov, lažov, kriminalac...
Posljednja takva verbalna razmjena izvršena je nakon što je Bosić po povratku iz Brisela rekao kako mu je Dodik nudio zajednički nastup dok su se federalne stranke preznojavale oko rješenja slučaja "Sejdić i Finci". Po Dodikovoj tvrdnji, ta ponuda je stara više od godinu dana i u Briselu o njoj nije bilo ni riječi.
Bez obzira na to kako ko gledao, bilo bi bolje za Republiku Srpsku, njenu unutrašnju političku stabilnost da su SNSD i SDS puno iskrenije, bez figa u džepovima, nastavile saradnju, a i moguća "velika koalicija" nikad nije loše rješenje, pogotovo u ekonomski neizvjesnim vremenima.
Ali ako su se već odlučile za sasvim drugu strategiju, političku bitku na svim frontovima, onda to treba da odrade svom snagom. Bar vremena do izbora imaju.

Povratak popisanih

Završen je popis stanovništva u BiH. Kad se sve sabere i oduzme, od politke do statistike ipak je urađen veliki posao.
Teško je u puno ozbiljnijim i pristojnijim državama organizovati popis stanovništva pa ne iznenađuju izvještaji o nepravilnostima i traljavosti koji su pratili ovdašnje popisivanje.
Tehnički bilo je tu svašta, od ignorisanja do napada na popisivače, od slabo obučenih do bezobraznih popisivača, od radoholičara kojima je već u prva dva dana zafalilo popisnica jer su po jednoj popisnici naplaćivali nešto oko dvije KM, pa do onih koji su u nekoj seoskoj kafani onako odokativno popisivali mještane.
Politički priča o popisu traje već godinama i neće biti još dugo završena.
U stvari, već se zbog navodnih nepravilnosti traži njegovo poništavanje, dok su najdalje u procjeni otišli predstavnici bošnjačke dijaspore, potpomognuti lobistima poput Francisa Bojla, koji tvrde da će Republika Srpska nakon popisa biti potpuno spremna za otcjepljenje, aludirajući na njenu etničku strukturu.
Sa druge strane, u Republici Srpskoj prevladava mišljenje da su uočene brojne manipulacije od strane bošnjačkih udruženja, pogotovo iz dijaspore, koji su navodno masovno dolazili u ovaj entitet kako bi se popisali i ponovo vratili u "matične" zemlje gdje trenutno žive i rade.
Čak i neki prevoznici su po nekim tvrdnjama davali popuste i do 50 odsto na autobuske karte kako bi što više popisanih došlo pa otišlo, dok su pojedini popisivači opet fiktivno upisivali i po dvadeset osoba koje ne žive tu više od godinu dana.
U suštini svi ovdašnji konstitutivni narodi i njihove političke elite od popisa imaju različita očekivanja, koja se baziraju na istoj pretpostavci - da ih ima što više.
Bošnjacima je životno važno, bar tako pokazuju, da ih statistički ima više od 50 odsto, što će reći, više nego što ih je bilo na popisu s početka devedesetih prošlog vijeka, što bi, naravno, bio dobar osnov da nacionalno orijentisane partije i zvanično dobiju potvrdu opravdanosti zagovaranja islamske države.
Hrvatima je, takođe, životno važno da ih ima što više, u stvari, bar isto kao i na posljednjem popisu, jer prema dosadašnjim procjenama najviše je upravo pripadnika tog naroda napustilo ove prostore.
Više je razloga, od ratnih gubitaka teritorija gdje su živjeli u znatnom broju, a što je kasnije imalo za posljedicu veoma loš povratak, do čisto životnih prilika koje su mogli ostvariti u susjednoj Hrvatskoj.  Tamo su imali puno bolje uslove za život.
Činjenica da su gotovo svi Hrvati iz BiH ujedno i državljani Hrvatske dodatno je vremenom uticala na iseljavanje.
Srbima je, takođe, životno važno da ih ima što više, ali ne u BiH, već u Republici Srpskoj. Zvanična srpska politika posljednjih decenija jednostavno se odrekla Federacije kao životnog prostora ovog naroda, što je za rezultat imalo veoma mali stepen povratka u taj entitet.
Mali izuzetak je Kanton 10, gdje je nešto veći povratak zabilježen u predratno gotovo etnički čistim sredinama, kao što su Bosansko Grahovo i Drvar.
Srbi iz Federacije svoje novo boravište u velikom broju su nalazili na području Srbije pa je veliko pitanje koliko ih se i odlučilo ovih dana posjetiti rodno mjesto kako bi bili statistički zabilježeni.
Sve u svemu, sada slijedi brojanje i analiziranje, što će vjerovatno dovesti do novog osporavanja samog popisa i njegove validnosti.
Ali bez obzira na sve, popis će ipak realnije pokazati strukturu stanovništva, ne samo konstitutivnu, već i onu drugu, ekonomsku i obrazovnu.
A, i to je puno bolja varijanta nego razne procjene na osnovu kojih su pravljene sve dosadašnje analize i pretpostavke. Bolje bilo kakav popis, pa makar i nepriznat, nego nikakav.

Kaži svima da nas ima

Ne treba biti previše optimističan da će stranački lideri uspjeti do sastanka u Briselu, zakazanog za početak oktobra, dogovoriti detalje u vezi sa presudom "Sejdić i Finci".
Mada nije nemoguće da dogovor baš sada i bude postignut, ali iskustveno gledano nema puno razloga vjerovati da će baš u ovom zadnjem roku pred najavljenu suspenziju iz Savjeta Evrope uspjeti da implementiraju presudu zbog koje više od tri godine sastanče, te predlažu, utvrđuju dinamiku i način rješenja i opet na kraju ništa.
Uvijek se među tom petorkom, šestorkom ili sedmorkom, ko će više i pobrojati koliko je tih igrača na terenu, nađu bar dva koja sve miniraju.
Posljednji malo veći iskorak u tom traganju za smislom "Sejdića i Fincija" potrudili su se da naprave Dragan Čović i Sulejman Tihić, lideri HDZ-a i SDA. Sve to više liči na nekakvu predstavu za Štefana Filea u smislu: Eto, mi se trudimo, baš se trudimo, ali nam nikako ne ide.
Mada treba biti pošten pa reći da je prijedlog SDA ipak nekakav iskorak u odnosu na dosadašnju poziciju jer se ima za šta uhvatiti, odnosno ima se o čemu razgovarati.
Novina je ta što se odustalo od izbora članova Predsjedništva iz Federacije u pralamentu BiH i u osnovi uzeta je formulacija koja je predložena iz Republike Srpske na početku ove političke vrteške.
Tačnije, iz Federacije kao jedne izborne jedinice bila bi birana dva člana koja ne mogu biti iz istog naroda, ne navodeći njihovu konstitutivnost, ali bi se izmjenama Izbornog zakona samo za tu funkciju formirala posebna područja za brojanje glasova u koja bi, po nekoj gruboj procjeni, u jedno trebalo da uđu kantoni sa približno bošnjačkom većinom, a u drugo sa hrvatskom većinom.
Hrvatskim strankama se na prvu ovaj prijedlog učinio koliko-toliko korektan, što u suštini i jeste, ali kako god se okrene, teško da bi Hrvati i na takav način mogli bez rizika birati svog predstavnika u Predsjedništvo BiH jer Hrvata ima baš brojčano malo, pa bi u oba područja koja su predložili iz SDA u stvari Bošnjaci bili u većini.
A to opet daje mogućnost da se razni tipovi poput Željka Komšića kandiduju za tu funkciju.
Ovaj prijedlog je odmah dočekan na nož od SDP-a, čiji je lider Zlatko Lagumdžija nedvosmisleno poručio da su njegovi socijaldemokrati izričito i eksplicitno protiv uvođenja trećeg entiteta pa makar se on, eto, svodi i na čisto statističko područje Izbornog zakona za brojanje glasova samo za jednu funkciju.
Jest da baš ne liči na nekakav entitet, ali za svaki slučaj SDP ne želi rizikovati ni mogućnost statističke greške kada je taj princip u pitanju. Sa entitetom i takvim stvarima se ne smije igrati, mišljenja je SDP, jer i sa ovim jednim postojećim imaju dovoljno problema.
SBB Fahrudina Radončića veoma brzo se izjasnio protiv predloženog koncepta, ali nisu ponudili nikakvo novo rješenje, što može biti i iznenađujuće jer se posljednjih mjeseci da primijetiti da je došlo do određenog zbližavanja upravo sa SDA, pogotovo kada je u pitanju funkcionisanje federalne vlade.
U Republici Srpskoj, SNSD i SDS, zaokupljeni vlastitim međustranačkim prepucavanjem, samo su ovlaš prokomentarisali da se u principu slažu sa svim o čemu se dogovore u Federaciji, i nastavili poprilično neshvatljivo trvenje, trošenje i energije i vremena na nešto što liči na predizbornu kampanju.
No dobro, ako smatraju da je to baš to što je u ovom  trenutku najpotrebnije građanima Republike Srpske, onda bi trebalo da se što žešće pofajtaju. Kad je bal, nek je onaj pravi.
Ako ipak ne padne nekakav dogovor o "Sejdiću i Finciju" do Brisela, možda bi bilo dobro da onaj Štefan File i oni iz Savjeta Evrope još samo malo sačekaju, da se ko ljudi popišemo, da vidimo koliko i kakvih nas sve ima. Možda bi se lakše nakon toga i dogovorili o tom brojanju, a da ne liči na treći entitet.

Novinari o novinarima

Vijest da je Osnovni sud u Banjaluci potvrdio optužnicu protiv četiri urednika i dva novinara Federalne TV za širenje vjerske, nacionalne i rasne netrpeljivost, što prema zakonima koji važe u BiH predstavlja krivično djelo, različito se tumači u dva entiteta.
Naime, predstavnici udruženja i medija iz FBiH smatraju to kao dodatni pritisak na medije, dok u Republici Srpskoj uglavnom opravdavaju postupak Udruženja novinara, koje je iniciralo čitav slučaj. I predstavnica za medije OEBS-a Dunja Mijatović oglasila se tvrdeći da je tužbom narušena profesionalna solidarnost među novinarima u BiH.
Slažem se u potpunosti s onima koji smatraju da se pitanja odnosa i stanja u medijima treba i mora rješavati otvorenim dijalogom i  da on jednostavno nema alternativu.
Međutim, ako kolo vratimo koju godinu unazad primijetićemo da Regulatorna agencija za komunikacije (RAK), koja bi trebalo da bude potpuno nepristrasna, već godinama potpuno ignoriše sve prigovore na kršenje profesionalnih standarda objektivnog informisanja od strane grupe urednika i novinara FTV-a.
Predstavnici RAK-a uvijek su se pozivali na opšte načelo slobode izvještavanja, duvajući tako u leđe onima koji su taj princip zloupotrebljavali.
U konkretnom slučaju radi se o tome da je Udruženje novinara Republike Srpske uputilo Okružnom tužilaštvu Banjaluka prijavu protiv grupe urednika i novinara FTV-a koji su učestvovali u kreiranju i emitovanju specijalne emisije "Krnja velika Srbija", a povodom 20 godina postojanja Republike Srpske.  Najava za tu emisiju emitovana je u "Dnevniku 2" istog dana.
U toj emisiji srpski narod u BiH prikazan je kao fašisoidan i genetski predodređen da počini genocid, što je šokiralo javnost Republike Srpske, koja je tu emisiju doživjela kao govor mržnje.
Autori emisije su tvrdili da je srpski narod već više od 100 godina od tzv. Načertanija Ilije Garašanina spremao i provodio masovne zločine nad Bošnjacima i Hrvatima u BiH.
Sloboda govora nikako ne može podrazumijevati  govor mržnje i emitovanje sadržaja kojima se vrijeđa jedan narod Treba samo zamislitu situaciji šta bi bilo da svi mediji iz Republike Srpske, posebno Javni servis, koriste istu matricu i počnu da emituju sadržaje koji će vrijeđati nacionalne osjećaje Bošnjaka i Hrvata. Koliko bi to tek narušilo međunacionalne odnose?
Kako se u pomenutoj emisiji ne radi o kleveti već o  krivičnom djelu širenja vjerske, nacionalne i rasne netrpeljivosti, što je puno teža kvalifikacija od klevete, zatraženo je od Tužilaštva da sprovede istragu i da utvrdi da li postoje elementi krivičnog djela. Na kraju Osnovni sud u Banjaluci će dati konačnu riječ o ovom slučaju. Ukoliko utvrdi da nije bilo ništa od navedenog, spreman sam pojedinačno, svakom od tuženih, da se javno izvinim.
Smatram da se mediji ne štite ćutanjem o neprofesionalnom djelovanju pojedinih kolega i da strukovna udruženja moraju da reaguju u sličnim situacijama.
Bilo bi od izuzetne koristi i pažnje vrijedno da su i ostale organizacije, kako domaće tako i međunarodne koje se bave medijima, javno osudili te priloge FTV-a za koje je i Tužilaštvo utvrdilo da raspiruju mržnju i vrijeđaju nacionalna osjećanja jednog naroda.
Takav pristup puno bi više pomogao uspostavljanju povjerenja u medije i doprinio razvijanju viših etičkih principa.
Pomalo je neshvatljivo da se pojedinci više brinu za profesionalnu solidarnost, a ne za ugrožavanje zakonom zaštićenih vrijednosti višenacionalnog društva. Ćutati o izazivanju nacionalne mržnje i netrpeljivosti, a pozivati se na pravo na slobodu izražavanja je krajnje licemjerno.
Odgovornost medija u višenacionalnim društvima, a kakvo je upravo naše u Bosni i Hercegovini, mora da bude od iste važnosti kao i pravo na slobodu izražavanja.
Sloboda govora nikako ne može podrazumijevati  govor mržnje i emitovanje sadržaja kojima se vrijeđa jedan narod. Nama koji živimo u BiH potreban je tolerantan dijalog s potpunim uvažavanjem prava drugog, a ne javna vrijeđanja na nacionalnoj osnovi. Samo tako možda imamo šansu da napravimo bolje društvo.
A, novinari su upravi ti koji moraju svojim primjerom to i pokazati.

Svi su u vlasti

Politički lideri pokazali su ovih dana zavidnu kondiciju te krenuli u zauzimanje startnih predizbornih pozicija bez puno taktiziranja i biranja "oružja". Puca se iz svega raspoloživog, a prvi plotun je opalio Mladen Bosić.
Odnosno, SDS-ova ofanziva krenula je od intervjua u kojem je Bosić obznanio da je ta stranka proglasila opštu mobilizaciju kako bi srušili s vlasti Milorada Dodika na izborima 2014. godine. Po Bosićevom mišljenju, nije bitno kako će na tim istim izborima proći SNSD, cilj je, kaže, samo Dodik.
Istovremeno je pozvao Marka Pavića i Petra Đokića, koalicione partnere SNSD-a, da je krajnje vrijeme da razmisle o daljoj saradnji sa Dodikom jer će ih on, tačnije SDS, početi tretirati kao sukrivce za stanje u kojem se nalazi Republika Srpska. To jest, po Bosićevom mišljenju, veoma, veoma loše.
Na odgovor SDS i Bosić nije trebalo da čekaju dugo i on je stigao u vidu zahtjeva za smjenom Mirka Šarovića s ministarske pozicije u Savjetu ministara, a čitavu proceduru treba da pokrenu poslanici SNSD-a na prvoj sjednici bh. parlamenta. Što će reći, dalje hvatanje za platformu o zajedničkom djelovanju na državnom nivou postalo je suvišno.
Dodatnu nervozu u odnosu te dvije stranke unio je politički driblig, kojim je SDS okrenuo SNSD u Doboju nakon što je gradonačelnik Obren Petrović zbog navodnih zdravstvenih razloga morao da se povuče na dva mjeseca s funkcije.
Kako je u fotelji zamjenika bio kadar SNSD-a, mlađim likovima poput Borisa Jerinića nije se svidjela ideja da SNSD preuzme vršenje dužnosti gradonačelnika, te su ekspresno smijenili zamjenicu, ostavljajući Uroša Gostića da u sljedećim mjesecima doboko i smisaono razmisli gdje je to proteklih godina pogriješio kada je s Petrovićem gradio koalicioni odnos, u koji je utkao dobar dio kredibilteta SNSD-a u tom kraju.
Može se reći da je Jerinić dobro režirao čitavu tu predstavu, zadržavši potpunu vlast u gradu, dok je dobar dio odgovornosti za katastrofalno stanje u njemu zalijepio SNSD-u.
Inače, Doboj je danas gotovo polumrtav grad, sistematski uništavan prethodnih godina i decenija, u kojem gotovo da ništa ne radi. Sva veća preduzeća su ili u stečaju ili pod blokadom, pa i ne čudi inicijativa mjesne zajednice Stanari da formira posebnu opštinu, pošto je njihov rudnik lignita, uz koji se gradi i termoelektrana, jedino privatno preduzeće koje radi i redovno izmiruje obaveze prema radnicima.
No, vratimo se na taj politički odnos SNSD-a i SDS-a, odnosno na optužbe da svu odgovornost za stanje u Republici Srpskoj snosi SNSD. Međutim, SDS je tu djelimično u pravu jer nije SNSD jedini koji je na vlasti. Tačnije, SNSD ima lavovski dio vlasti na entitetskom nivou, koji djelimično dijeli sa dugogodišnjim partnerima DNS-om i SP-om, dok vlast na lokalnom, opštinskom nivou uglavnom pripada SDS-u, koji je već godinama na vlasti i na nivou države i to zajedno sa SNSD-om.
Što će reći, u Republici Srpskoj, a i u BiH teško je naći stranku koja nije na nekom nivou u vlasti. Kada SDS govori da je opozicija, onda to i nije baš iskren stav. Ako se vratimo na primjer Doboja, SDS decenijama vlada tim gradom, samo što mu pojedinci iz SNSD-a, poput Uroša Gostića, zadnjih godina sistematski pomažu u njegovom uništavanju.
Krene li se od opštine do opštine, vidjećemo da je saradnja te dvije stranke poprilično bila uznapredovala posljednjih godina na tom lokalnom nivou, što znači da krivica za ukupno loše stanje u Republici Srpskoj nije isključivo na jednoj partiji ili čovjeku, kako je to prikazao nedavno Mladen Bosić.
Problem ovdašnjih stranaka i SDS-a i SNSD-a, a i ostalih koji se na neki način bore da prežive na političkoj sceni, je nedostatak odgovornosti prema onima koji su ih birali, jer nikada ne vide niti komentarišu vlastite greške, već isključivo onog drugog. Potpuno je vidljivo da nijedna od njih danas nema koliko-toliko jasan koncept kako odgovoriti akuelnim izazovima, prvenstveno ogromnim ekonomskim problemima s kojim se kao društvo suočavamo.
Republici Srpskoj, nama običnim građanima, potrebne su potpuno nove ideje i političke vizije koje nameću okolnosti. Potrebna su kreativna, sistematska rješenja, a ne stari i već viđeni sukobi i optužbe koje se vrte od izbora do izbora.

Momo ponovo među Srbima

Političko-medijski događaj prošle sedmice u BiH bio je, bez ozbiljnije konkurencije, izlazak Momčila Krajišnika iz zatvora u Velikoj Britaniji, u kojem je služio kaznu nakon što ga je Haški tribunal proglasio krivim za ratne zločine i osudio na 20 godina.

Zbog dobrog vladanja, a i djelimičnog priznanja krivice, kako je navedeno u obrazloženju, Tribunal je odobrio da Krajišnik nakon izdržane dvije trećine kazne može da bude oslobođen.

Tako je poslije 13 i po godina prvi predsjednik višestranačkog parlamenta BiH, prvi predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske i prvi član Predsjedništva BiH iz reda Srpskog naroda nakon Dejtona i nesumnjivo najuticajniji ratni srpski političar, poslije Radovana Karadžića, dočekao da se vrati u Pale, gdje mu živi porodica.

Da stvar poprimi ozbiljnu političku dimenziju, pobrinula se SDS, tačnije Opštinska organizacija Pale, koja je organizovala svečani doček na trgu na kojem su se okupili simpatizeri sa stranačkim zastavama i transparentima sa kojih su odaslane poruke tipa da je Igoru Radojčiću došla zamjena i slično.

Kako se moglo zaključiti iz direktnog prenosa na RTRS, što je posebno iziritiralo stranke i valjda nevladin sektor u Sarajevu, nekog masovnijeg odziva građana nije bilo, a po prvim reakcijama nije im se baš ni svidjelo to što su čuli od Krajišnika.

Od tvrdog srpskog nacionaliste, kako je Krajišnik volio da ga doživljavaju u predzatvorskoj političkoj kartijeri, nakon Haškog tretmana vratio se vitalni starac, ali i pristojni mirotvorac koji bi, kako sam kaže, želio da doprinese pomirenju tri naroda u BiH i posveti se samo porodičnim stvarima.

Sličan simptom dao se primijetiti i nakon povratka Ante Gotovine i Mladena Markača iz haškog pritvora. Naime, u tim danima nacionalne euforije koja je drmala Hrvatsku nakon oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču samo su pojedini analitičari sačuvali prisebnost i primijetili da su Hrvati čekali "Ramba, a da se vratio dalaj-lama".

Priželjkujući sličan nacionalni trans, SDS se i odlučio za organizaciju dočeka iznenadivši time i samog Momčila Krajišnika, koji je u svom prvom javnom obraćanju javnosti na banjalučkom aerodromu rekao "kako je on ipak ratni zločinac", koji bi u reviziji postupka trebalo da pokuša skinuti tu etiketu koju mu je formalno-pravno zalijepio Haški sud.

 Sa ovakvim Krajišnikom, ako ipak odluči da se bavi politikom, zasad može profitirati samo Adil Kulenović ako ga pozove na jedno nedjeljno intelektualno dokoličarenje

Zanimljivo je da je više puta za ovih nekoliko dana slobode ponovio kako ne bi volio više da se bavi politikom, ali da Bog sami zna kako će to sve ići. Bez obzira na to bavio se Krajišnik politikom ili ne, politika se posljednih dana i te kako bavi Krajišnikom.

Želio on to ili ne, u SDS-u, a vjerovatno i u drugim strankama, analiziraju, promišljaju i kreiraju scenarije oko njegove buduće uloge u političkom životu, kakva i kojeg dometa može biti.

U SDS-u se već sada da naslutiti da nije do kraja izblijedila ona stara, ratna podjela "na Momine i na Radovanove kadrove", koji su Krajišnika oslovljavali sa "predsjedniče", a Karadžića sa "doktore".

Vjerovatno je ta stara struja, koja je preživjela sve političke turbulencije u SDS-u, od Dragana Kalinića preko Dragana Čavića pa do današnjih dana trpi i Mladena Bosića, priželjkivala da im se vrati stari iskusni politički vuk, koji će znati bez većih potresa unutar stranke suzbiti realno sve veći uticaj mlađih naraštaja koje predvode Vukota Govedarica i Darko Babalj, bar što se tiče istočnog dijela Republike Srpske.

Ali zasad jedino neugodno iznenađenje priredio im je sam Krajišnik, čiji je govor sa bine više odgovarao jednom uvodničaru sa nedjeljne sesije "Kruga 99" nego ozbiljnom stranačkom skupu koji bi treblao da probudi istinske nacionalne osjećaje kod ovdašnjih Srba.

Sa ovakvim Krajišnikom, ako ipak odluči da se bavi politikom, zasad može profitirati samo Adil Kulenović, ako ga pozove na jedno nedjeljno intelektualno dokoličarenje.

SDS ga može koristiti i kao nekakvog džokera u unutarstranačkim razračunavanjima, jer kako pjevaju sjajni momci iz "Dubioza kolektiva", "politika je kurva..." i tako dalje!

Izbori u oktobru

Sezona godišnjih odmora je pri kraju, ostalo je još da mali broj penzionera, koji sebi to mogu priuštiti, ode do mora i malo se proprži na septembarskom suncu po cijenama znatno nižim od ljetnih.
I na političkoj sceni u Republici Srpskoj i Federaciji partije se polako medijski zagrijavaju, jer izbori su stranačka prestrojavanja, predizborne koalicije i raspored kandidata, što zajedničkih što samostalnih... Puno je posla, a oktobar je blizu.
SDS je podgrijao atmosferu u Republici Srpskoj najavom referenduma u vezi sa zakonom kojim bi bilo ispitivano porijeklo imovine, a kažu nije to kao onaj nekadašnji SNSD-ov referendum o odcjepljenju, već pravi, prvi takav u ovom entitetu poslije Dejtona, na kojem bi se narod izjasnio treba li nam taj zakon ili ne. Sakupljaju potpise građana i poslanika kako bi bilo sve spremno do oktobra, kada ga planiraju u proceduru.
Kao i do sada, priču o zakonu vodi uglavnom poslanik Vukota Govedarica, koga u Hercegovini dio SDS-ovih glasača već doživljava kao novog narodnog kneza koji ima petlju da lupi šakom o sto i u Banjaluci.
Ostatak opozicije malo gleda šta radi SDS, svjesni da im puno toga zavisi od njega i raspoloženja u toj stranci prema vladajućima, a malo više se zabavio konsolidovanim izvještajem o izvršenju budžeta za prošlu godinu, u kojem je navedeno kako je 100 miliona KM potrošeno više od plana, traže ostavku ministra finansija, jer je, kažu, direktno kršio zakon.
Vladajuća koalicija je, izgleda, još na odmoru pa nema jasnog odgovora šta misle o pojačanim opozicionim aktivnostima niti jasnog stava da li je ministar kriv ili nije to što je trošio mimo zadatih okvira. Zanimljivo je da niko iz opozicije još nije spomenuo samu Službu za reviziju, koja je dobro odradila posao iako su tokom izbora Duška Šnjegote tvrdili da se radi o čisto stranačkom funkcioneru, koji će biti naklonjen vladajućima.
Za to vrijeme, stranke u Federaciji, uglavnom one hrvatske, bave se preuređenjem tog entiteta. Kao da im se ne sviđa to što su zamislili Amerikanci i eksperti, pa je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a, otišao i korak dalje predlažući kao jedno od rješenja potpuno ukidanje Federacije.
A to sada otvara sasvim nova pitanja s kim bi Republika Srpska onda formirala zajedničke organe, odnosno znači li ukidanje Federacije istovremeno i ukidanje države BiH? Ili je Čović samo u trenutnom političkom nadahnuću spomenuo Federaciju, a mislio na entitete, ali nije želio da time iziritira partnersku stranku SNSD.
Sa druge strane, Martin Raguž, koji je za veoma kratko vrijeme kako je lider HDZ 1990, pokupio je dosta simpatija u javnosti pragmatičnim pristupom da treba otvarati samo politička pitanja u vezi s kojima je moguć dogovor, a ne pričati o pukim stranačkim željama znajući unaprijed da ne postoji nikakva šansa za konsezus. Kao što je, na primjer, priča o raspakivanju Dejtonskog ugovora.
Pojedini analitičari procjenjuju da bi Raguž, ukoliko bi došlo do približavanja dva HDZ-a, mogao brzo da izraste u hrvatskog lidera šaljući Dragana Čovića u političku penziju.
Dodatnu političku temperaturu uspio je da podigne i Željko Komšić, lider Demokratske fronte, pozivajući na oružje sve patriote u slučaju otcjepljenja Republike Srpske.
Sve to pokazuje da su u ovdašnjem životu, kao u nekakvom filmskom scenariju, potrebne samo riječ, dvije da podignu tenzije. Komšićeva računica je veoma jednostavna, oktobar ide i treba u javnosti pozicionirati stranku, svrstati se, kako kažu u Sarajevu, jasan patriotski front.
Ono o čemu su političari najmanje pričali u ovom peridu je ono što bi uistinu trebalo i uraditi, a to je implementacija te famozne presude "Sejdić i Finci", oko koje se već godinama vrte u krug.
Nijedna nova ideja niti prijedlog nije u opticaju osim da je iniciran sastanak "šestorke", koji bi trebalo, navodno, da bude održan prije sastanka u Briselu odmah početkom oktobra.
I taj oktobar. Sve je u njemu. I izbori. Ali tek iduće godine, a kao da su za mjesec dana.

Vučićeva Srbija

Uticajni svjetski mediji, poput "Njujork tajmsa" i "Independenta", raspisali su se ovih dana o Srbiji, sa fokusom na potpredsjednika srpske vlade i lidera naprednjaka Aleksandra Vučića.

Za najmoćnijeg političara Srbije priča ide u stilu da se radi o čovjeku kojeg na Zapadu vide kao nekog ko je spreman da prihvati rizik, kao glasnika umjerenosti i modernizacije, nekog ko Srbiju vraća u klub.

"Vučić će i dalje imati dominantni uticaj na politiku Vlade Srbije i nakon rekonstrukcije. Moderna srpska verzija lorda od Vorvika ponovo je trijumfovala", primjećuje "Independent".

Podsjećanja radi, lord od Vorvika bio je ključna politička figura na egleskom dvoru u drugoj polovini 15. vijeka, period poznat kao Ratovi ruža između porodica Jork i Lankaster.

Upravo je on prvo na prijesto doveo kralja Edvarda IV (Bijelu ružu) zbacivši njegovog strica Henrija VI (Crvenu ružu), da bi kasnije uradio obrnuto, jer nije uspijevao Edvarda u potpunosti da kontroliše. (Ovih dana produkcija "Starz" izbacila je odličan serijal "The white queen", zasnovan na ovim događajima.)

Što će reći da je glavna osobina lorda od Vorvika bila prevrtljivost i potpuna politička i ekonomska kontrola države postavljajući na vlast marionete. Paralela sa premijerom Ivicom Dačićem suviše je očigledna, po "Independentu".

Ipak, akcenat je stavljen na Vučićevu transformaciju od klasičnog radikalnog demagoga do demokrate, koja je kod građana Srbije prihvaćena kao istinska.

Danas Vučić uživa gotovo dvotrećinsku podršku javnosti, a i sam priznaje da ga to pomalo plaši, jer takvu podršku nije imao ni Slobodan Milošević početkom devedesetih godina prošlog vijeka.

Za razliku od srpskog vožda, koji je svoj narod uveo u krvavi ratni krug prije dvije decenije, Vučić propagira umjerenost i dogovor u regionu te bespoštednu borbu protiv korupcije, koja je ekonomski razorila Srbiju.

U nedavnom intervjuu sarajevskom "Avazu" osudio je i zločin u Srebrenici i izrazio spremnost da posjeti to mjesto, ali i bojazan da ta njegova posjeta ne bude pogrešno interpretirana kod Bošnjaka.

Dodatni kredibilitet i podršku Vućić je u javnosti dobio sklapajući veliki posao sa arapskom avio-kompanijom "Etihad", šaljući JAT u istoriju i formirajući nacionalnu kompaniju "Air Serbia".

Za razliku od "Independenta", "Njujork tajms" više je pažnje posvetio hapšenju najbogatijeg srpskog biznismena Miroslava Miškovića predstavljajući to kao dio borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije, što je, po njihovom mišljenju, težnjama zemlje da se priključi Evropskoj uniji i da skine sa sebe oznaku zemlje bezakonja, kao nasljeđe balkanskih ratova.

Za nju je zaslužan upravo Vučić, koji je javno poručivao da niko nije jači od Srbije, pa ni Mišković.

"Njegovo bogatstvo je napravljeno na leđima srpskog naroda, koji je patio kroz razorne sankcije i hiperinflaciju, dok je on zarađivao na njihovoj bijedi", zaključuje "Njujork tajms".

Po svjetskim medijima, Srbija danas nema nekog velikog izbora ili Evropska unija ili dalje propadanje. Tačnije, nastavljanje tragičnosti koja ju je kroz istoriju pratila. A njene posljedice su velike, ogromne. Srbija je posljednjih decenija u neprekidnoj krizi, političkoj, ekonomskoj, ratnoj, jednom riječju, civilizacijskoj.

Gotovo svi segmenti života svedeni su na minimum, društvo godinama tapka u mjestu, dok sve druge zemlje, izuzev BiH, idu naprijed, kreću se u pravcu Brisela, jer je to danas jednostavno jedini mogući put. Vučić je, sa svim svojim manama, prihvatljiv Zapadu prvenstveno jer je bio spreman i imao političke hrabrosti da sjedne s Albancima, de fakto prizna Kosovo kao nezavisnu državu, i tako otvori pregovore sa Evropskom unijom.

Stvari su tako pokrenute s mrtve tačke, na kojoj se Srbija godinama nalazila. A sad, gdje će Vučić izgurati sa svojom Srbijom, niko sa sigurnošću ne može predvidjeti.

Zakon o medijima

Udruženje novinara sredinom mjeseca uputilo je medijima u Republici Srpskoj nacrt prijedloga zakona o medijima kako bi imali dovoljno vremena da se upoznaju sa njegovim sadržajem.

U septembru su predviđene i javne rasprave u Banjaluci, Bijeljini, Istočnom Sarajevu i Trebinju. Tek nakon toga, kada novinarska zajednica Republike Srpske iskristališe ovaj nacrt, on će biti upućen u Narodnu skupštinu, preko kluba odbornika, u proceduru usvajanja.

Već nakon upućivanja nacrta zakona medijima počela je rasprava o njemu samom; zašto je sada pokrenuta inicijativa, kome je potreban, na koga se cilja i slična pitanja. Što je dobro i poželjno.

Bilo je i direktnih napada, neosnovanih i zlonamjernih, i to od strane kolega iz federalnog udruženja, da se navodno pokušava uvesti cenzura na internet portale, nove medije koji su kao simbol slobode govora. Naravno, nijedna od tih tvrdnji nije tačna.

Krenimo redom. Aktuelni zakonski okvir koji važi u Republici Srpskoj koji tretira medije naslonjen je na Zakon o informisanju, koji je početkom devedesetih prepisan iz bivše Jugoslavije, i nakon toga niko ga nije ni pokušavao osavremeniti, prilagoditi novim okolnostima.

Mediji od devedesetih pa naovamo su se potpuno promijenili, tehnološki osavremenili, postali su brži u prenosu informacija, ali i znatno brojniji, od dnevnih novina do radio i televizijskih kuća. Promijenjene su okolnosti, životne, ekonomske.

Razvoj interneta i njegova potpuna dostupnost većini građana stvorili su nove medije, portale, koji su zakonski potpuno nedefinisani. Oni ne postoje u Zakonu o informisanju i upravo to je bio prvi i osnovni motiv za izradu nacrta zakona o medijima.

Drugo, danas na medijskoj sceni imate svega i svačega, potpuni izbor, preko komercijalnih do novih medija. Ali u svoj toj brojnosti i raznovrsnosti najmanje ima odgovornosti, stradali su profesionalizam i poštivanja kodeksa od onih koji uređuju i plasiraju informacije preko tih medija.

Haotično stanje gdje svako, od običnih građana do javnih ličnosti, može postati žrtva klevete, laži i podvale pojedinaca koji, frustrirani svojim statusom u društvu, ličnim izgledom, promašenim životnim ciljevima ili ko zna čime još, odluče uložiti od 50 do 100 KM da bi registrovali domen na internetu. I ništa više.

Igra govora mržnje, kleveta i političkih podmetanja može da počne i traje, širi se svakim danom na sve slojeve društva, opasno i zarazno bez ikakvih ograničenja. Nema poštovanja nikakvih kodeksa, konvencija... I jedan dio klasičnih medija podlegao je toj vrsti izvještavanja.

Veliku odgovornost za sadašnje haotično stanje na medijskoj sceni upravo snosi aktuelna vlast jer nije vidjela, osjetila da se vremena mijenjaju i potrebu da se zakonski ta oblast treba regulisati. U vlasti ima previše "filozofa" koji samo pričaju, a ništa konkretno ne urade.

Njihova inertnost u stvari je natjerala Udruženje novinara da stvari pokrene sa mrtve tačke i napravi nacrt zakona o medijima, veoma sličan onima koji su već usvojeni u zemljama regije, Srbiji i Hrvatskoj.

Zakon koji je usklađen sa Evropskim konvencijama i standardima i koji od vlasnika i urednika novih medija traži samo jedno, a to je da budu upisani u Registar javnih medija, i da bi na osnovu toga mogli ostvarivati prava, kao, na primjer, za objavljivanje oglasa, ali i preuzeti odgovornost za ono što objave.

Nema tu ni riječi o cenzuri, političkoj kontroli ili nečemu sličnom, već samo skup pravila koja treba da poštuju svi oni koji bi da ih društvo tretira kao medij. Ovaj nacrt zakona će napadati oni koji se kriju iza slobode govora, a u stvari šire mržnju i klevetaju zato što im to neko plati, reket ili prilog, ili iz ličnih frustracija. Oni će se sami prepoznati.

A možda je to i najveća vrijednost koju će donijeti ne samo sam zakon koliko rasprave o njemu, jer će se izdefinisati koji su profesionalni, odgovorni mediji, a koji se samo predstavljaju kao takvi, kriju se iza tog medijskog paravana igrajući po sasvim drugim pravilima.  

Loptica skočica

Većina građana BiH, preko 70 odsto, smatra da će politička kriza trajati sve do izbora 2014. godine, pokazala je anketa na portalu vijesti.ba. To jest, malo ko vjeruje da će doći do reorganizacije vlasti u zajedničkim institucijama ili na nivou Federacije. Anketa ko anketa, ljudi ne moraju biti iskreni u odgovorima, ali osjećaju, vide šta se dešava.

Nakon pokušaja SDA da se ubaci u "šestorku" umjesto SDP-a, što joj zasad nije uspjelo, a sve je manje šanse i će uspjeti, odgovor nije trebalo dugo čekati. On je stigao, naravno, kroz parlament u žestokom napadu SDA na set zakona, koji je nedavno usvojen u Predstavničkom domu, među kojima su i zakoni o JMBG i prebivalištu.

Iskorištena je sva medijska artiljerija koja im je na raspolaganju te su potegli svoj najjači adut - u čitavu priču uvukli su povratnička udruženja, koja javnost alarmiraju o navodnim štetnostima po bošnjački nacionalni interes.

Kako su glasali protiv u Predstavničkom domu, vjerovatno će glasati protiv i u Domu naroda, te potegnuti pitanje vitalnog nacionalnog interesa, što čitavu stvar može usporiti za dodatnih nekoliko mjeseci dok zakoni ne stupe na snagu. (Vjerovatno, jer je odluka na sjednici trebalo da bude donesena u utorak, nakon objavljivanja kolumne).

Prije same sjednice Doma naroda članovi Asocijacije mladih SDA okupili su se na protestima ispred zgrade parlamenta kako bi izrazili nezadovoljstvo i protivljenje odredbama zakona, optužujući SDP i SBB za nacionalnu veleizdaju jer, po njihovom mišljenju, u Republici Srpskoj više neće biti moguće da na izborima bude izabran Bošnjak za, na primjer, načelnika opštine jer neće imati dovoljno prijavljenih birača.

U stvari, čitava kvaka i jeste u tome da se zakonom reguliše način prijave i odjave boravišta tako da će manje ljudi, pogotovo povratnika, biti zloupotrebljavano za fiktivno prijavljivanje prije izbora.

Na filozofiji fiktivnog prijavljivanja izrasla je i strategija takozvane koalicije udruženja "1. mart", koju predvodi bivši ezdepeovac Emir Suljagić, u suštini nebitna osoba, koja se govorom mržnje prema Republici Srpskoj pokušava u javnosti nametnuti kao zaštitnik bošnjačkih povratničkih interesa. Lik kojem baš ne treba davati na značaju bez obzira na to šta pričao...

Ni SDP kao ni SBB nisu ostali dužni. SDP je optužio SDA da putem laži manipuliše emocijama povratnika, što je u suštini tačno, dok je SBB direktno, bez puno uvijanja, kako to inače radi, odgovorio Suljagiću i njegovoj koaliciji da predstavlja lopticu skočicu između SDA i SDP-a.

Ovo je samo najnoviji primjer koji dobro ilustruje zašto je BiH godinama u stvari loptica skočica, koja bez cilja i vidljivog razloga skakuće od Brisela do Istanbula, od Vašingtona do Zagreba, od Beograda do Banjaluke i na svakom tom putu dobije poseban politički spin.

U takvoj atmosferi potpunog političkog nerazumijevanja sasvim je logično da se ne može napraviti značajan iskorak prema evropskim integracijama. Niko od političke elite se time ne bavi jer su svakodnevno u gardu spremnom za razbijanje političkog protivnika. Sredstva se ne biraju, a najbolji način je pokušaj blokada u zajedničkim institucijama, što svjedoči i grčevit pokušaj SDA da spriječi usvajanje bilo kakvog zakona.

Zbog toga je ministrima inostranih poslova zemalja Evropske unije ostalo jedino da konstatuju da sve zemlje regije napreduju osim BiH. To otkrivanje tople vode jedino je što u ovom trenutku mogu i da urade, kao i da upute apel da se do kraja ljeta riješi pitanje "Sejdić i Finci" kako bi izbori 2014. godine bili održani po novim pravilima.

U suštini ministri EU ponovili su po ko zna koji put istu poruku. Štefan File, komesar za proširenje planira da sazove novi sastanak političkih lidera u Breselu, vjerovatno opet da potpišu nekakav dokument, obećanje, rokove koji ih neće ničim usloviti.

Teško je biti optimističan u situaciji kada je bitnija svaka politička tema za svađu nego za dogovor. Tačnije, ništa se značajnije vjerovatno neće ni dešavati do izbora 2014. godine, jer za to ne postoji nikakva volja, pozicije su zauzete i "artiljerija" je spremna za veoma dugačku predizbornu kampanju, koja može početi već nakon godišnjih odmora.

Začarana vrteška

Skromnost, posvećenost cilju kao i puno, puno rada ključni su uslovi da biste uspjeli realizovati neku svoju životnu odluku. Naravno, ima tu još faktora, kao što su trenutne okolnosti, ali je ipak najbitnije da se ispune prva tri uslova.

Baš kao i pojedinac i svako društvo, državna zajednica mora da se pridržava ovih principa ukoliko želi da ispuni određeni cilj, prvenstveno ekonomski. Politika odnosno vlast, nacionalna ili državna, je ta koja mora da bude skromna, posvećena i predana da bi realizovala svoje ciljeve. Ovo se može iščitati i iz izjave Janeza Potočnika, komesara Evropske unije za ekologiju, koji je aktivno učestvovao u procesu pregovaranja Slovenije s Briselom.

"Evropljani nisu puno znali o Sloveniji, brkali su nas sa Slovačkom ili Slavonijom, sjenke bivše Jugoslavije i rata u njoj bile su iznad nas, ali mi smo obilazili sve glavne gradove u Evropi u ponavljali da smo spremni za EU. Sve smo morali da ubijedimo da smo spremni", kaže Potočnik.

U njegovoj izjavi krije se odgovor zašto je BiH još toliko udaljena od Evropske unije. Svakim danom iz nje se šalje sasvim suprotna poruka da nismo apsolutno spremni niti se bilo šta konkretnije radi da bi se pokazalo bar malo da se nešto planira uraditi. Postoje samo izjave političara, lidera stranaka ili zvaničnih fukcionera o opredijeljenosti za evropski put. Tu počinje i završava sva priča. I tako mjesecima, godinama, od izbora do izbora.

Još jedna stvar se može izvući iz Potočnikove izjave kao bitna kada je u pitanju proces pridruživanja, a to je da su Slovenci morali "ubijediti druge da su spremni da im se pridruže". To ubjeđivanje je potrebno jer Evropa danas kakva je može bez nas, ali pitanje je veliko možemo li mi bez nje.

Šta nam ostaje kao alternativa, šta to ostavljamo našoj djeci, mladima, kakvo uređeno društvo i kakvu perspektivu? Velika većina odgovor osjeća u svakodnevnom životu.

Danas u BiH kod političkih elita prevladava stav da smo u suštini mi ti koji smo potrebni Evropi, da nas ona hoće zbog sebe, zbog naših prirodnih resursa i da ma kako se mi, u stvari naša politika, odnosili prema tome, jednog dana ćemo biti "prisiljeni" biti dio te Evrope.

 Politička stranka koja skromnost, posvećenost i rad počne promovisati kroz vlast ima šansu da narednih godina sa sličnim opcijama u BiH okrene priču s negativne u pozitivnu stranu. Sve ostalo je začarana vrteška koja se vrti bez cilja, povoda i smisla

Što je potpuno pogrešno. Niti je BiH toliko bitna za Evropu niti će ona nešto pretjerano izgubiti ako za još pet, deset ili više godina bilo šta uradi u tom procesu. Ekonomski gledano, predgrađe Londona je življe i produktivnije od naše čitave države. Takođe, i brojnije. Ma nismo bitni već smo gubitnici, mi obični građani i naša djeca, jer smo izolovani, nismo aktivni dio savremenih procesa, neravnopravni smo u putovanju, biznisu, školovanju... U svemu onom što danas čini normalan život.

Fascinantan je podatak koji su nedavno objavili mediji, tačnije nakon ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, da više od 2,5 miliona stanovnika BiH nema pasoš. Nikakav - ni onaj stari niti ovaj novi biometrijski. Nije im ni trebao jer više od polovine građana ove zemlje nigdje i ne putuje. A, velika većina ovog drugog dijela, s pasošima, ide trbuhom za kruhom. Jedni u regiji, a drugi još dalje.

On govori da smo siromašno, baš siromašno društvo, kojim vladaju političke elite zatvorene u neke svoje okvire, definisane nekim svojim internim interesima i koje nemaju puno osjećaja, dodira s potrebama naroda.

Vlasti uglavnom rade kampanjski, od slučaja do slučaja, bez nekog vidljivog i realno ostvarivog cilja. Prioritete su stavili na sasvim drugo mjesto, a život su prepustili stihiji i pokušavaju riješiti samo probleme koji se otvaraju iz dana u dan. A njih je sve više i više.

Zato mladi i hoće da pobjegnu iz takovog društva jer im ne nudi perspektivu. Tačnije, oni je ne vide, osjećaju se zatvoreno, izolovano i bespomoćno da bilo šta konretno promijene. Oni hoće da budu dio evropske priče, a to im je sada uskraćeno.

Ispravna, odgovorna i jedina moguća nacionalna, državotvorna politika morala bi osjećati to nezadovoljstvo i prema njemu se prilagođavati, objediniti u sebi veliki dio resursa koji su nam još na raspolaganju, a ključni su mladi obrazovani ljudi.

Politička stranka koja to prepozna, koja skromnost, posvećenost i rad počne promovisati kroz institucije, kroz vlast, ima šansu da narednih godina sa sličnim opcijama u BiH okrene priču s negativne u pozitivnu stranu. Sve ostalo je začarana vrteška koja se vrti bez cilja, povoda i smisla.

Nešto se tu kuva?

Ni lokalni politički lideri u BiH nisu ostali imuni na činjenicu da je Hrvatska ušla u Evropsku uniju. Tačno, ništa konkretnije nisu uradili, ali iz njihovih izjava se vidi da su koliko-toliko svjesniji realnosti te su uglavnom imali optimističnije izjave nego inače kada je u pitanju evropski put. Nisu bili svađalački nastrojeni, što je, priznaćete, osvježenje.

Nije nešto, ali ipak se osjeti nekakva promjena stava da politički procesi u regionu ne mogu stati zbog zatvorenosti, izolovanosti i nespremnosti lokalnih bh. lidera na kompromis i dogovor.

Oni bi ih jednostavno zaobišli ostavljajući ovaj prostor nestandardizovanim, politički i ekonomski, životno i civilizacijski nedefinisanim, u kome bi živjeli narodi, i konstitutivni i ostali, koji bi odmah tu preko Save ili Doljana osjetili šta znači biti građanin drugog reda. Prvo, ograničen si u kretanju i usmjeren u posebnu traku. Nije svejedno kad znaš da nisi dio prave priče.

U takvoj bar malo relaksiranoj evropskoj priči u BiH je došao i hrvatski predsjednik Ivo Josipović, koji je dodatno ohrabrio ovdašnje političare da iskrenije, otvorenije i konstruktivnije uđu u čitav proces, nudeći pri tom nesebično pomoć svoje države, koja svakako može biti od koristi. I to nije osatalo bez odjeka.

Zanimljivo je da je iz Sarajeva stiglo priznanje, iz SDA, kada je u pitanju rješenje slučaja "Sejdić i Finci", tog uslova svih uslova, da je stav iz Republike Srpske u prinicipu najjednostavnije rješenje. Oni nude Hrvatima u Federaciji politički dogovor i obećanje da bošnjačke partije više neće kandidovati "svoje Hrvate" u Predsjedništvo BiH, kako se ne bi ponavljao slučaj Željka Komšića, koji je najočitiji primjer neravnopravnosti Hrvata.

Naravno, s ovom tvrdnjom se neće složiti svi oni koji BiH vide samo kao državu građana, stavljajući princip "jedan čovjek jedan glas" iznad svih ostalih, pa i Ustava. Ali ovdašnje društvo je puno složenije, slojevitije, raznovrsnije da bi u njemu moglo da vlada tako naoko jednostavno pravilo.

Pored rješenja slučaja "Sejdić i Finci", iz SDA su javno progovorili i o novoj regionalizaciji Federacije, predlažući ukidanje kantona, svih deset. Umjesto njih bile bi formirane dvije regije.

Zanimljiva inicijativa i možda, možda bi mogla da ima smisla ukoliko bi granice tih regija u jednoj mjeri pratile i većinske etničke granice, jer bi to na neki način davalo čitavoj priči smisao. Svi bi se osjećali ravnopravnije. Ipak, to su samo inicijative i još je daleka i neizvjesna bilo kakva njihova realizacija.

Sve se ovo dešava uz pojačanu stranačku aktivnost SDA, koja izgleda baš želi da izbaci SDP iz svake dalje priče kada je vlast u Federaciji, ali i u zajedničkim institucijama u pitanju. Koliko se vidi, zasada joj dobro ide jer SDP gotovo da i ne pruža bilo kakav otpor toj ideji.

 Ipak se osjeti nekakva promjena stava da politički procesi u regionu ne mogu stati zbog zatvorenosti, izolovanosti i nespremnosti lokalnih bh. lidera na kompromis i dogovor

Vjerovatno računaju da bi prekompozicija vlasti, prvenstveno u Federaciji, i te kako mogla da utiče i na same odnose unutar SDA. Tačnije, ukalkulisali su u tu priču međusobnu netrpeljivost koju imaju potpredsjednik SDA Bakir Izetbegović i predsjednik SBB-a Fahrudin Radončić. Što je samo djelimično tačno.

Ukoliko se, ipak, složi mozaik vlasti bez SDP-a, a preduslov tome je kakva-takva normalizacija odnosa SDA i SBB-a, malo je vjerovatno da će Izetbegović založiti svoju političku karijeru protiveći se toj koaliciji. Prirodnije bi bilo da privremeno odloži "osvetu" Radončiću. Njihov sukob i jeste više lični, a manje politički.

Ništa nije nemoguće i svako ko redovnije prati javnu scenu u Sarajevu morao je da primijeti tu "prazninu", koja je nastala nakon dogovora o medijskom primirju. Zbog toga, ako SDP igra na kartu Bakira Izetbegovića, onda je blizu vrata za izbacivanje iz "šestoreke" i "četvorke".

E sad, sasvim je drugo pitanje hoće li biti dovoljno vremena da se sve te stvari preslože. Sezona godišnjih odmora je počela i danas da se stranke dogovore da prođu kompletnu proceduru reizbora vlasti na ta  dva nivoa treba im najmanje pet ili šest mjeseci. Možda i više. Taman do početka predizborne kampanje za izbore 2014. godine.

Bez obzira na procjene, osjeti se da se nešto u političkom smislu zakuvava. Šta će konkretno iz svega toga izaći - niko sa sigurnošću ne zna. Vidjećemo.