Odavno niko bolje, temeljitije i jednostavnije nije objasnio
ekonomsku situaciji u Srbiji kao što je to uradio aktuelni ministar
privrede Saša Radulović.
U autorskom tekstu koji su prenijeli gotovo svi relevantni portali Radulović je, u stvari, održao dobru lekciju svim regionalnim vlastima definišući stvari njihovim pravim imenom, a to je da je glavni uzrok svih naših problema nerad, neznanje i lopovluk.
Čitav tekst dobije na težini ako se izgugla biografija Saše Radulovića, rođeng Bišćanina, koji je ETF završio u Sarajevu, naše gore list, prepuna menadžerskog iskustva sticanog po Evropi i Americi, a na fukciju ministra predložen je kao nestranački kandidat. A možda baš u toj činjenici da je politički nezavisan i leži njegova potpuna iskrenost prema građanima ne projektujući lažnu sliku sadašnjeg očajnog stanja.
Ministar Radulović tvrdi da Srbija vodi promašenu ekonomsku politiku u posljednjih deset godina, baziranu na javnoj potrošnji, uvozu, državnoj privredi, subvencijama, bacanju novaca u bunar, korupciji, odsustvu smislenih reformi i vječitoj nadi u strane investitore. To, kako kaže, živo blato koštalo ju je, ne samo izgubljenih deset godina, već i hiljada izgubljenih radnih mjesta i uništene privrede.
"Naša nada u strane investitore kao spasioce mitskih je dimenzija. Od nje je, možda, jedino veća želja da izbegnemo suočavanje s realnošću. I želja da se ne promenimo. Da sve ostane isto. A da nama nekim čudom bude bolje. Pošto nismo u stanju da se promenimo, logično je da su nam strani investitori jedino rešenje. Jer druge nemamo. Oni su nam omiljeni neizrečeni izgovor zašto i nije tako strašno što se ne menjamo. Neko drugi će umesto nas. Umesto da radimo, mi smo zamislili da će stranci doći da razviju našu privredu. Ovo je, naravno, kapitalna budalaština. Svi investitori, domaći i strani, posluju zbog profita", napisao je Radulović.
Naravno da je potpuno u pravu da, ako sami sebi ne pomognemo, neće nam niko drugi pomoći. Glavni fokus ekonomske politike mora da bude domaća privreda. Oni su stvarni i realni investitori. Kad država stvori uslove i omogući domaćim firmama da ostvaruju profit, tada će doći i strani investitori. Što su uslovi za domaće privrednike bolji, prije će doći i do većih stranih ulaganja. I oni će htjeti učestvovati u podjeli profita koji je moguće ostvariti.
Posebna priča su javna preduzeća koja, kako u Srbiji, tako i ovdje, u stvari služe kao socijalne ustanove preko kojih se, navodno, čuva nekakav nivo zaposlenosti, dijeli se nekakav minimalac radnicima od kojih većina ni njega ne zaradi.
U Republici Srpskoj, na primjer, najdrastičniji slučaj su "Željeznice". Nijedna vlast ne želi da se suštinski pozabavi tim preduzećem, a problem je vrlo jednostavno rješiv. Treba podijeliti preduzeće na dva dijela: profitabilni i gubitaški. Prvi treba pogurati, a drugi ugasiti, bez obzira koliko je to radnih mjesta manje. Tu politika uopšte ne bi trebalo da se miješa. Ali...
Oko gotovo svih javnih preduzeća su čitave mreže kupaca i dobavljača, isprepletene čisto interesima, koje se farbaju raznim partijskim bojama. Kad se tome doda sistem državnih subvencija za javna preduzeća za sve i svašta, jasno je gdje na kraju završi veliki dio tog novca.
Radulović tu kaže - dosta, ovako više ne može i da privreda, uključujući i javna preduzeća, mora biti bazirana na profitu. Nije teško napraviti sistem socijalnih davanja i pomoći ako prvo zaradite novac. Problem je što mi novca imamo malo, jer ga malo zarađujemo, dižemo kredite da sačuvamo socijalni mir, a u suštini stvaramo samo još veći problem. Naše rješenje nisu krediti koje država diže za javnu potrošnju već kako na najbolji način stimulisati domaću privredu da prvo zaradi novac.
Po Radulovićevom mišljenju, najefikasnija "subvencija" jeste smanjenje nameta na rad. Radnik je veoma skup, u stvari, država traži previše od privrednika kada ovaj zaposli radnika. Teško je danas naći biznis koji može iznijeti ovolike poreske namete. To je destimulativno, ubija motivaciju da se bavite legalnim biznisom. Puno je profitabilnija siva ekonomija. U stvari, svojim postupcima nju država i stimuliše.
Ovih dana u Republici Srpskoj je aktuelna priča o novom zakonu o radu. Sindikat je na nogama, poslodavci su ogorčeni, a ministra Petra Đokića brine kako će ga radnici doživjeti u toj čitavoj priči. Ako već nisu, bilo bi dobro, zaista dobro, da pročitaju analizu Saše Radulovića i procijene šta se može korisno ovdje primijeniti. Bez obzira na izbore.
U autorskom tekstu koji su prenijeli gotovo svi relevantni portali Radulović je, u stvari, održao dobru lekciju svim regionalnim vlastima definišući stvari njihovim pravim imenom, a to je da je glavni uzrok svih naših problema nerad, neznanje i lopovluk.
Čitav tekst dobije na težini ako se izgugla biografija Saše Radulovića, rođeng Bišćanina, koji je ETF završio u Sarajevu, naše gore list, prepuna menadžerskog iskustva sticanog po Evropi i Americi, a na fukciju ministra predložen je kao nestranački kandidat. A možda baš u toj činjenici da je politički nezavisan i leži njegova potpuna iskrenost prema građanima ne projektujući lažnu sliku sadašnjeg očajnog stanja.
Ministar Radulović tvrdi da Srbija vodi promašenu ekonomsku politiku u posljednjih deset godina, baziranu na javnoj potrošnji, uvozu, državnoj privredi, subvencijama, bacanju novaca u bunar, korupciji, odsustvu smislenih reformi i vječitoj nadi u strane investitore. To, kako kaže, živo blato koštalo ju je, ne samo izgubljenih deset godina, već i hiljada izgubljenih radnih mjesta i uništene privrede.
"Naša nada u strane investitore kao spasioce mitskih je dimenzija. Od nje je, možda, jedino veća želja da izbegnemo suočavanje s realnošću. I želja da se ne promenimo. Da sve ostane isto. A da nama nekim čudom bude bolje. Pošto nismo u stanju da se promenimo, logično je da su nam strani investitori jedino rešenje. Jer druge nemamo. Oni su nam omiljeni neizrečeni izgovor zašto i nije tako strašno što se ne menjamo. Neko drugi će umesto nas. Umesto da radimo, mi smo zamislili da će stranci doći da razviju našu privredu. Ovo je, naravno, kapitalna budalaština. Svi investitori, domaći i strani, posluju zbog profita", napisao je Radulović.
Naravno da je potpuno u pravu da, ako sami sebi ne pomognemo, neće nam niko drugi pomoći. Glavni fokus ekonomske politike mora da bude domaća privreda. Oni su stvarni i realni investitori. Kad država stvori uslove i omogući domaćim firmama da ostvaruju profit, tada će doći i strani investitori. Što su uslovi za domaće privrednike bolji, prije će doći i do većih stranih ulaganja. I oni će htjeti učestvovati u podjeli profita koji je moguće ostvariti.
Posebna priča su javna preduzeća koja, kako u Srbiji, tako i ovdje, u stvari služe kao socijalne ustanove preko kojih se, navodno, čuva nekakav nivo zaposlenosti, dijeli se nekakav minimalac radnicima od kojih većina ni njega ne zaradi.
U Republici Srpskoj, na primjer, najdrastičniji slučaj su "Željeznice". Nijedna vlast ne želi da se suštinski pozabavi tim preduzećem, a problem je vrlo jednostavno rješiv. Treba podijeliti preduzeće na dva dijela: profitabilni i gubitaški. Prvi treba pogurati, a drugi ugasiti, bez obzira koliko je to radnih mjesta manje. Tu politika uopšte ne bi trebalo da se miješa. Ali...
Oko gotovo svih javnih preduzeća su čitave mreže kupaca i dobavljača, isprepletene čisto interesima, koje se farbaju raznim partijskim bojama. Kad se tome doda sistem državnih subvencija za javna preduzeća za sve i svašta, jasno je gdje na kraju završi veliki dio tog novca.
Radulović tu kaže - dosta, ovako više ne može i da privreda, uključujući i javna preduzeća, mora biti bazirana na profitu. Nije teško napraviti sistem socijalnih davanja i pomoći ako prvo zaradite novac. Problem je što mi novca imamo malo, jer ga malo zarađujemo, dižemo kredite da sačuvamo socijalni mir, a u suštini stvaramo samo još veći problem. Naše rješenje nisu krediti koje država diže za javnu potrošnju već kako na najbolji način stimulisati domaću privredu da prvo zaradi novac.
Po Radulovićevom mišljenju, najefikasnija "subvencija" jeste smanjenje nameta na rad. Radnik je veoma skup, u stvari, država traži previše od privrednika kada ovaj zaposli radnika. Teško je danas naći biznis koji može iznijeti ovolike poreske namete. To je destimulativno, ubija motivaciju da se bavite legalnim biznisom. Puno je profitabilnija siva ekonomija. U stvari, svojim postupcima nju država i stimuliše.
Ovih dana u Republici Srpskoj je aktuelna priča o novom zakonu o radu. Sindikat je na nogama, poslodavci su ogorčeni, a ministra Petra Đokića brine kako će ga radnici doživjeti u toj čitavoj priči. Ako već nisu, bilo bi dobro, zaista dobro, da pročitaju analizu Saše Radulovića i procijene šta se može korisno ovdje primijeniti. Bez obzira na izbore.
Nema komentara:
Objavi komentar