BiH je u regiji daleko najlošije mjesto za poslovanje. Nalazi se na
131. mjestu od od 189 zemalja, navodi se u izvještaju Svjetske banke i
Međunarodne finansijske korporacije. Najbliža BiH je Srbija, koja je
zauzela 93. mjesto.
Navedeno je kako ove dvije zemlje za godinu dana nisu sprovele nijednu ozbiljnu reformu pa je BiH pala za pet mjesta, a Srbija za sedam. Poruka je jasna. Investitorima, ako se odluče da posluju u regiji, bolje je da idu, na primjer, u Makedoniju ili Albaniju nego u BiH.
Ovdašnja politika ne voli statistike, analize i izvještaje poput ovog. Uvijek im pokvari dan, ne uklapa se u njihovu priču o radu, redu i stranim investitorima koji su zainteresovani da ulažu.
Njih i ima, ali problem je što ih dočekaju gomila administracije, neusklađeni propisi, nedefinisani projekti i poprilično dosta mutnih likova koji im obećavaju da se uz dobru proviziju sve ipak može odraditi onako poprijeko, ispod stola. A to je, na kraju se gotovo uvijek ispostavi, najskuplja varijanta.
Jedini ozbiljni i najveći strani investitori koji su prisutni već godinama i koji rade u koliko-toliko sređenom sistemu su banke. Ali i one uglavnom u nedostatku dobrih privrednih projekata gledaju kako da što više posla naprave sa vlastima, entitetima, tačnije najsigurniji plasman je ipak onaj u budžet.
Mada su i tu mogućnosti sve manje i manje jer se vlasti sve više i više zadužuju, pa je realno postaviti pitanje kako će se te obaveze servisirati.
U ovoj državi svega nedostaje - ideja, projekata, investitora, produktivnih privrednika, ozbiljnih političara...
U stvari, fali ljudi. Pokazuju to i rezultati, istina potpuno nezvanični, koji su procurili od statističara, onako u povjerenju, posljednjeg popisa. Ako je vjerovati tim informacijama, a nema većeg razloga da im se ne povjeruje, u BiH od popisa 1991. godine pa naovamo fali oko pola miliona ljudi.
Uf. Baš velika cifra. Biće dobro da se zvaničan rezultat zaustavi na njoj, da ne bude i veća.
Pogleda li se struktura tih brojki, vidjeće se da su samo Sarajevo, Banjaluka, Tuzla i Bijeljina uspjeli da sačuvaju predratni broj stanovništva, odnosno da ga neznatno povećaju.
Banjaluka je tako dobacila do 199.000, toliko je u stvari potrošeno popisnica, rušeći višegodišnji mit da u najvećem gradu Republike Srpske živi oko 250.000 ljudi.
Iz svih ostalih sredina ljudi su otišli. Tačno njih oko 100.000 je poginulo, ubijeno u toku rata. Ali ostali su otišli trbuhom za kruhom, u svijet.
Ne treba biti previše optimističan da će činjenica da za dvadeset godina pola miliona ljudi živi manje na ovom prostoru nešto bitnije promijeniti u ovdašnjoj politici. Ma ne.
To politiku puno i ne zanima. Ona je fokusirana samo na jedan podatak, a to je nacionalno prebrojavanje. Koliko ima Srba, koliko Hrvata, a koliko Bošnjaka i ko je koliko konstitutivan.
Srpski lideri će biti zadovoljni da su velika većina u Republici Srpskoj, bošnjačke stranke se nadaju da će ipak preći tih famoznih 50 odsto, dok su Hrvati poprilično svjesni da ih je najviše procentualno iseljeno iz BiH. Ti podaci biće temelji svih budućih politika i strategija.
Koga u suštini briga za obrazovnu, starosnu, zdravstvenu ili ekonomsku strukturu ovdašnjih živućih stanovnika. Ta pitanja su suviše komplikovana da bi se bilo koja politika ozbiljnije njima bavila. Za to valjda služe nekakvi instituti, neka se oni bave analizama.
Da je samo malo odgovornije politike, i kod Srba, i Hrvata, i Bošnjaka, koja bi se zapitala zašto ljudi odavde bježe, možda bi ova zemlja, sa svoja dva entiteta i deset kantona, i ovi mlađi naraštaji u njoj i imali nekakvu šansu.
Navedeno je kako ove dvije zemlje za godinu dana nisu sprovele nijednu ozbiljnu reformu pa je BiH pala za pet mjesta, a Srbija za sedam. Poruka je jasna. Investitorima, ako se odluče da posluju u regiji, bolje je da idu, na primjer, u Makedoniju ili Albaniju nego u BiH.
Ovdašnja politika ne voli statistike, analize i izvještaje poput ovog. Uvijek im pokvari dan, ne uklapa se u njihovu priču o radu, redu i stranim investitorima koji su zainteresovani da ulažu.
Njih i ima, ali problem je što ih dočekaju gomila administracije, neusklađeni propisi, nedefinisani projekti i poprilično dosta mutnih likova koji im obećavaju da se uz dobru proviziju sve ipak može odraditi onako poprijeko, ispod stola. A to je, na kraju se gotovo uvijek ispostavi, najskuplja varijanta.
Jedini ozbiljni i najveći strani investitori koji su prisutni već godinama i koji rade u koliko-toliko sređenom sistemu su banke. Ali i one uglavnom u nedostatku dobrih privrednih projekata gledaju kako da što više posla naprave sa vlastima, entitetima, tačnije najsigurniji plasman je ipak onaj u budžet.
Mada su i tu mogućnosti sve manje i manje jer se vlasti sve više i više zadužuju, pa je realno postaviti pitanje kako će se te obaveze servisirati.
U ovoj državi svega nedostaje - ideja, projekata, investitora, produktivnih privrednika, ozbiljnih političara...
U stvari, fali ljudi. Pokazuju to i rezultati, istina potpuno nezvanični, koji su procurili od statističara, onako u povjerenju, posljednjeg popisa. Ako je vjerovati tim informacijama, a nema većeg razloga da im se ne povjeruje, u BiH od popisa 1991. godine pa naovamo fali oko pola miliona ljudi.
Uf. Baš velika cifra. Biće dobro da se zvaničan rezultat zaustavi na njoj, da ne bude i veća.
Pogleda li se struktura tih brojki, vidjeće se da su samo Sarajevo, Banjaluka, Tuzla i Bijeljina uspjeli da sačuvaju predratni broj stanovništva, odnosno da ga neznatno povećaju.
Banjaluka je tako dobacila do 199.000, toliko je u stvari potrošeno popisnica, rušeći višegodišnji mit da u najvećem gradu Republike Srpske živi oko 250.000 ljudi.
Iz svih ostalih sredina ljudi su otišli. Tačno njih oko 100.000 je poginulo, ubijeno u toku rata. Ali ostali su otišli trbuhom za kruhom, u svijet.
Ne treba biti previše optimističan da će činjenica da za dvadeset godina pola miliona ljudi živi manje na ovom prostoru nešto bitnije promijeniti u ovdašnjoj politici. Ma ne.
To politiku puno i ne zanima. Ona je fokusirana samo na jedan podatak, a to je nacionalno prebrojavanje. Koliko ima Srba, koliko Hrvata, a koliko Bošnjaka i ko je koliko konstitutivan.
Srpski lideri će biti zadovoljni da su velika većina u Republici Srpskoj, bošnjačke stranke se nadaju da će ipak preći tih famoznih 50 odsto, dok su Hrvati poprilično svjesni da ih je najviše procentualno iseljeno iz BiH. Ti podaci biće temelji svih budućih politika i strategija.
Koga u suštini briga za obrazovnu, starosnu, zdravstvenu ili ekonomsku strukturu ovdašnjih živućih stanovnika. Ta pitanja su suviše komplikovana da bi se bilo koja politika ozbiljnije njima bavila. Za to valjda služe nekakvi instituti, neka se oni bave analizama.
Da je samo malo odgovornije politike, i kod Srba, i Hrvata, i Bošnjaka, koja bi se zapitala zašto ljudi odavde bježe, možda bi ova zemlja, sa svoja dva entiteta i deset kantona, i ovi mlađi naraštaji u njoj i imali nekakvu šansu.
Nema komentara:
Objavi komentar