Zakon o medijima

Udruženje novinara sredinom mjeseca uputilo je medijima u Republici Srpskoj nacrt prijedloga zakona o medijima kako bi imali dovoljno vremena da se upoznaju sa njegovim sadržajem.

U septembru su predviđene i javne rasprave u Banjaluci, Bijeljini, Istočnom Sarajevu i Trebinju. Tek nakon toga, kada novinarska zajednica Republike Srpske iskristališe ovaj nacrt, on će biti upućen u Narodnu skupštinu, preko kluba odbornika, u proceduru usvajanja.

Već nakon upućivanja nacrta zakona medijima počela je rasprava o njemu samom; zašto je sada pokrenuta inicijativa, kome je potreban, na koga se cilja i slična pitanja. Što je dobro i poželjno.

Bilo je i direktnih napada, neosnovanih i zlonamjernih, i to od strane kolega iz federalnog udruženja, da se navodno pokušava uvesti cenzura na internet portale, nove medije koji su kao simbol slobode govora. Naravno, nijedna od tih tvrdnji nije tačna.

Krenimo redom. Aktuelni zakonski okvir koji važi u Republici Srpskoj koji tretira medije naslonjen je na Zakon o informisanju, koji je početkom devedesetih prepisan iz bivše Jugoslavije, i nakon toga niko ga nije ni pokušavao osavremeniti, prilagoditi novim okolnostima.

Mediji od devedesetih pa naovamo su se potpuno promijenili, tehnološki osavremenili, postali su brži u prenosu informacija, ali i znatno brojniji, od dnevnih novina do radio i televizijskih kuća. Promijenjene su okolnosti, životne, ekonomske.

Razvoj interneta i njegova potpuna dostupnost većini građana stvorili su nove medije, portale, koji su zakonski potpuno nedefinisani. Oni ne postoje u Zakonu o informisanju i upravo to je bio prvi i osnovni motiv za izradu nacrta zakona o medijima.

Drugo, danas na medijskoj sceni imate svega i svačega, potpuni izbor, preko komercijalnih do novih medija. Ali u svoj toj brojnosti i raznovrsnosti najmanje ima odgovornosti, stradali su profesionalizam i poštivanja kodeksa od onih koji uređuju i plasiraju informacije preko tih medija.

Haotično stanje gdje svako, od običnih građana do javnih ličnosti, može postati žrtva klevete, laži i podvale pojedinaca koji, frustrirani svojim statusom u društvu, ličnim izgledom, promašenim životnim ciljevima ili ko zna čime još, odluče uložiti od 50 do 100 KM da bi registrovali domen na internetu. I ništa više.

Igra govora mržnje, kleveta i političkih podmetanja može da počne i traje, širi se svakim danom na sve slojeve društva, opasno i zarazno bez ikakvih ograničenja. Nema poštovanja nikakvih kodeksa, konvencija... I jedan dio klasičnih medija podlegao je toj vrsti izvještavanja.

Veliku odgovornost za sadašnje haotično stanje na medijskoj sceni upravo snosi aktuelna vlast jer nije vidjela, osjetila da se vremena mijenjaju i potrebu da se zakonski ta oblast treba regulisati. U vlasti ima previše "filozofa" koji samo pričaju, a ništa konkretno ne urade.

Njihova inertnost u stvari je natjerala Udruženje novinara da stvari pokrene sa mrtve tačke i napravi nacrt zakona o medijima, veoma sličan onima koji su već usvojeni u zemljama regije, Srbiji i Hrvatskoj.

Zakon koji je usklađen sa Evropskim konvencijama i standardima i koji od vlasnika i urednika novih medija traži samo jedno, a to je da budu upisani u Registar javnih medija, i da bi na osnovu toga mogli ostvarivati prava, kao, na primjer, za objavljivanje oglasa, ali i preuzeti odgovornost za ono što objave.

Nema tu ni riječi o cenzuri, političkoj kontroli ili nečemu sličnom, već samo skup pravila koja treba da poštuju svi oni koji bi da ih društvo tretira kao medij. Ovaj nacrt zakona će napadati oni koji se kriju iza slobode govora, a u stvari šire mržnju i klevetaju zato što im to neko plati, reket ili prilog, ili iz ličnih frustracija. Oni će se sami prepoznati.

A možda je to i najveća vrijednost koju će donijeti ne samo sam zakon koliko rasprave o njemu, jer će se izdefinisati koji su profesionalni, odgovorni mediji, a koji se samo predstavljaju kao takvi, kriju se iza tog medijskog paravana igrajući po sasvim drugim pravilima.