U rijetkim trenucima kad razmišljam o ovdašnjoj političkoj sceni više vremena, iskreno rečeno, potrošim na dobre filmove, misli mi podsvjesno zalutaju u knjigu Milorada Pavića koja je objavljena negdje pred sam rat u bivšoj Jugoslaviji, u moje studentsko vrijeme.
Riječ je o romanu "Unutrašnja strana vetra ili Roman o Heri i Leandru" u kojem Pavić, poput velikog Borhesa, čiji je književni stil i kopirao, konstatuje da je "unutrašnja strana vetra ona koja ostaje suva dok vetar duva kroz kišu". Zar to nije fantastično rečeno?
To mi se negdje usjeklo u podsvijest i uvijek ispliva na površinu kod god čujem, pročitam, vidim kako ovdašnji političari od javne scene prave kaljužu, prljavu baruštinu u kojoj je sve dozvoljeno - vrijeđanje, laganje, psovanje i etiketiranje...
Ama baš sve im je slobodno i lako izgovoriti bez imalo moralne ili bilo kakve druge odgovornosti za izrečenu riječ.
U stvari da ne duljim, moje pitanje bi glasilo može li se iko ovdje baviti politikom, proći kroz tu baruštinu, a da ostane čist, neokaljan, prosto rečeno pristojan i odgovoran? Onaj ko može zamisliti tu sliku Pavićeve unutrašnje strane vjetra, zna o čemu govorim i zna odgovor na pitanje može li političar biti čist, a onaj ko ne može, vjerovatno nikad neće ni shvatiti o čemu se tu radi.
Ovdje će trebati puno, baš puno vremena da bi se ta kaljuža isprala, koliko-toliko očistila i upristojila. A tek tada možda ima nade da će i ostale stvari krenuti nabolje. Moraće, vremenom, jer je svaka druga opcija gubitnička za sve i ne nudi nikakvu perspektivu.
Koliko je samo u posljednjih mjesec dana palo teških riječi, uvreda, izgovoreno besmislica od strane stranačkih dobošara da se s pravom zapitate ko se to sve bavi politikom. Ne, nemojte o tome previše razmišljati...
Nedavno, prije mjesec-dva, Igor Radojičić, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske i potpredsjednik SNSD-a, sasvim iskreno je konstatovao da je na samo jednoj sjednici parlamenta od strane poslanika izrečeno toliko optužbi jednih na druge da je očekivao u najmanju ruku da dođe čitav interventni vod specijalne policije da ih sve lijepo sprovedu u tužilaštvo na ispitivanje. Polovicu kao optužene, a polovicu poslanika kao svjedoke.
Od toga naravno ništa jer sve se u suštini svodi na prljavu političku borbu, prikupljanje nekakvih poena kod birača tako što će oblatiti drugog.
I sam Radojičić, koji je jedan od rijetkih, treba pošteno priznati, ostavlja utisak pristojnog političara kome se može vjerovati i ne uklapa se u klasični stereotip, postao je meta političkih mešetara koji po svaku cijenu žele da ga oblate, razbiju percepciju u javnosti o njemu kao nekom ko se stvarno pokušava izdići iznad te kaljuže.
I ovdje nije riječ samo o opozicionim galamdžijama, već i o dijelu stranačkih kolega koje baš ne gledaju na njega kao na nekog na koga se mogu osloniti u budućnosti.
Razlog je vrlo jednostavan. Radojičić treba da preuzme Gradsku organizaciju SNSD-a, ovu najveću, banjalučku, kako bi sa novim ljudima koje bi uveo u rukovodstvo stranke pokušao da vrati dosta narušeni rejting u Banjaluci.
Istina, Radojičić je veoma iskusan političar kojeg su medijske afere vladajućih zaobišle u širokom luku, kojem fali malo više odlučnosti, i postao bi problem za glavne političke rivale, opozicione, ukoliko konsoliduje banjalučke SNSD-ovce u narednih nekoliko mjeseci.
Preuzme li Radojičić gradski SNSD u Banjaluci, imao bi sasvim dovoljno vremena da do opštih izbora pokuša vratiti dio nekadašnjeg uticaja koji je ta stranka tu uživala. Imali su gotovo apsolutno povjerenje građana, dok danas stvari i ne stoje baš dobro.
Ali kako kaže Milorad Pavić, sve budućnosti imaju jednu veliku vrlinu jer nikad ne izgledaju onako kako ih zamišljaš. Tako i u politici nikad se sa sigurnošću ne zna kako će se stvari razvijati, ali je definitivno krajnje vrijeme da se ovdašnja politička baruština bar malo razbistri.
Radojićić je dio tog procesa, te neke nove, čistije politike, samo je pitanje hoće li imati dovoljno snage da se odupre da u ga ne uvuku u... U to nešto, što god bilo.
Nema komentara:
Objavi komentar