Jalova politika

Teško trojica mogu sjesti u dvije stolice, plastično je objasnio Bakir Izetbegović problem u vezi s rješenjem presude "Sejdić i Finci" po povratku lidera federalnih stranaka iz Budimpešte. Prema Izetbegovićevom mišljenju, dogovor je blizu, ali fali još malo. I o tome "malo" nikako da se usaglase.
Teško je bilo šta prognozirati kada je u pitanju mogući ishod dogovora federalne "četvorke", pošto su stranke iz Republike Srpske isključene iz daljeg procesa, jer je usvojen njihov princip da članovi Predsjedništva budu birani direktno bez nacionalnog predznaka.
Ono o čemu još nema dogovora je način prebrojavanja glasova po kantonima kako bi ubuduće bio izbjegnut slučaj "Željko Komšić", koji je, u stvari, pored presude "Sejdić i Finci", na pregovarački sto stavio i položaj Hrvata u BiH, tj. njihovo pravo da biraju svog člana Predsjedništva.
Ako ne bude postignut dogovor do kraja ove godine, teško će u sljedećoj, izbornoj, bilo šta moći da se uradi i to ne samo u politici, već i u ekonomiji. Inače izborne godine, svaka druga zbog potpune besmislenosti da se razdvoje lokalni i parlamentarni izbori, posebno su stresne za političke stranke, tako da se u suštini ne mogu dovoljno fokusirati na druge probleme. U tom periodu čitavo društvo uđe u nekakvu vrstu hibernacije, gdje su svi procesi usporeni ili gotovo prekinuti, samo je dnevna politika obojena svim mogućim bojama pod punim gasom.
Prosto je nevjerovatno koliko u BiH ne postoji volja za dogovorom konstitutivnih lidera, koji ne mogu, procjenjuju da ne smiju ili se prosto boje reakcije neke svoje javnosti ukoliko pokažu bilo kakvu volju za kompromisom.
Pa se onda još tu počnu uvlačiti razni međunarodni posrednici, ambasadori i slični briselski činovnici i onda dobijemo to što imamo. Svi pričaju, ali niko nikoga niti čuje niti to želi. Mada opet, da nema tih stranaca, teško bi se moglo očekivati da lokalni političari iniciraju nekakav proces. Oni nemaju urođenu tu vrstu samomotivacije.
Nije presuda "Sejdić i Finci" jedina tema o koje ne mogu da se dogovore, već je samo medijski najprezentovaniji slučaj. U vezi s tim se možda nešto i dogovore jer već razgovaraju godinama, a posljednjih mjeseci i pod jakim pritiskom Brisela.
Šta će, na primjer, biti kada dođe u fokus pristup NATO-u? Koliko će vremena biti potrebno potrošiti da se napravi bilo kakav pomak iz sadašnje pat pozicije ako je na presudu "Sejdić i Finci", koja je u svojoj suštini čisto tehničko pitanje, potrošeno nekoliko godina?
Koristan, pragmatičan politički pristup u vezi sa statusom BiH u NATO-u bio bi da on nema alternative. Što prije to bolje. Građani, bez obzira na to u kom entitetu živjeli, imali bi više ekonomske koristi da odmah sutra pristupimo tom savezu nego što imaju danas, kada se potpuno neracionalno to pitanje skida sa dnevnog reda jer se politički lideri, ovaj put entitetski, ne mogu dogovoriti o perspektivnoj i neperspektivnoj vojnoj imovini, načinu knjiženja u katastar i gruntovnicu. Što je, opet, u samoj suštini tehničko pitanje i ne zadire u konstitutivnost nijednog naroda.
Ali politika u Republici Srpskoj misli drugačije. I zvanična i opoziciona je protiv NATO-a. Zašto? To ne znaju, ali su protiv.
U suštini, ne treba biti pesimista, ali kad je ovdašnja politika u pitanju, sve je to jalovo, brate. Ovi sadašnji vrte po svom, tako da se običnom građaninu, opet bez obzira na entitet ili kanton, ne nudi nekakva ekonomski opipljivija, bolja, budućnost. Po prirodi nisam pesimista ali, eto, trenutno je ne vidim u njihovim političkim šablonima, matricama, programima.
Ovdje prevladava politika isključivosti, koju promovišu svi, neko više neko manje, a ona je u samoj svojoj suštini zasnovana na bijegu od dogovora.
Ta potreba da se bježi od razgovora te strah od kompromisa, kao i uporno insistiranje na uključivanju međunarodnih arbitara u rješavanje najmanjeg problema konstanta je po kojoj se ponašaju svi manje-više od Dejtona naovamo.
U suštini svi mi ovo na neki način znamo i osjećamo, samo što niko nema ideju kako izaći iz ovog začaranog kruga.