Fali ljudi

BiH je u regiji daleko najlošije mjesto za poslovanje. Nalazi se na 131. mjestu od od 189 zemalja, navodi se u izvještaju Svjetske banke i Međunarodne finansijske korporacije. Najbliža BiH je Srbija, koja je zauzela 93. mjesto.
Navedeno je kako ove dvije zemlje za godinu dana nisu sprovele nijednu ozbiljnu reformu pa je BiH pala za pet mjesta, a Srbija za sedam. Poruka je jasna. Investitorima, ako se odluče da posluju u regiji, bolje je da idu, na primjer, u Makedoniju ili Albaniju nego u BiH.
Ovdašnja politika ne voli statistike, analize i izvještaje poput ovog. Uvijek im pokvari dan, ne uklapa se u njihovu priču o radu, redu i stranim investitorima koji su zainteresovani da ulažu.
Njih i ima, ali problem je što ih dočekaju gomila administracije, neusklađeni propisi, nedefinisani projekti i poprilično dosta mutnih likova koji im obećavaju da se uz dobru proviziju sve ipak može odraditi onako poprijeko, ispod stola. A to je, na kraju se gotovo uvijek ispostavi, najskuplja varijanta.
Jedini ozbiljni i najveći strani investitori koji su prisutni već godinama i koji rade u koliko-toliko sređenom sistemu su banke. Ali i one uglavnom u nedostatku dobrih privrednih projekata gledaju kako da što više posla naprave sa vlastima, entitetima, tačnije najsigurniji plasman je ipak onaj u budžet.
Mada su i tu mogućnosti sve manje i manje jer se vlasti sve više i više zadužuju, pa je realno postaviti pitanje kako će se te obaveze servisirati.
U ovoj državi svega nedostaje - ideja, projekata, investitora, produktivnih privrednika, ozbiljnih političara...
U stvari, fali ljudi. Pokazuju to i rezultati, istina potpuno nezvanični, koji su procurili od statističara, onako u povjerenju, posljednjeg popisa. Ako je vjerovati tim informacijama, a nema većeg razloga da im se ne povjeruje, u BiH od popisa 1991. godine pa naovamo fali oko pola miliona ljudi.
Uf. Baš velika cifra. Biće dobro da se zvaničan rezultat zaustavi na njoj, da ne bude i veća.
Pogleda li se struktura tih brojki, vidjeće se da su samo Sarajevo, Banjaluka, Tuzla i Bijeljina uspjeli da sačuvaju predratni broj stanovništva, odnosno da ga neznatno povećaju.
Banjaluka je tako dobacila do 199.000, toliko je u stvari potrošeno popisnica, rušeći višegodišnji mit da u najvećem gradu Republike Srpske živi oko 250.000 ljudi.
Iz svih ostalih sredina ljudi su otišli. Tačno njih oko 100.000 je poginulo, ubijeno u toku rata. Ali ostali su otišli trbuhom za kruhom, u svijet.
Ne treba biti previše optimističan da će činjenica da za dvadeset godina pola miliona ljudi živi manje na ovom prostoru nešto bitnije promijeniti u ovdašnjoj politici. Ma ne.
To politiku puno i ne zanima. Ona je fokusirana samo na jedan podatak, a to je nacionalno prebrojavanje. Koliko ima Srba, koliko Hrvata, a koliko Bošnjaka i ko je koliko konstitutivan.
Srpski lideri će biti zadovoljni da su velika većina u Republici Srpskoj, bošnjačke stranke se nadaju da će ipak preći tih famoznih 50 odsto, dok su Hrvati poprilično svjesni da ih je najviše procentualno iseljeno iz BiH. Ti podaci biće temelji svih budućih politika i strategija.
Koga u suštini briga za obrazovnu, starosnu, zdravstvenu ili ekonomsku strukturu ovdašnjih živućih stanovnika. Ta pitanja su suviše komplikovana da bi se bilo koja politika ozbiljnije njima bavila. Za to valjda služe nekakvi instituti, neka se oni bave analizama.
Da je samo malo odgovornije politike, i kod Srba, i Hrvata, i Bošnjaka, koja bi se zapitala zašto ljudi odavde bježe, možda bi ova zemlja, sa svoja dva entiteta i deset kantona, i ovi mlađi naraštaji u njoj i imali nekakvu šansu.

SNSD i SDS, kraj saradnje

Jedno od često postavljanih političkih pitanja posljednjih mjeseci je šta realno može uraditi opozicija, odnosno SDS, na opštim izborima iduće godine?
Jer, ta se stranka po svojim javnim stavovima, nastupima, odnosom prema građanima, godinu dana pred izbore, u potpunosti ponaša kao pobjednička, pravdajući taj svoj stav teškom ekonomskom situacijom u kojoj se nalazimo kao društvo.
Po stavu SDS-a izbori su samo čista formalnost da bi preuzeli vlast u Republici Srpskoj, a o koalicionim patrnerima će razmisliti nakon objave rezultata.
Suštinski se da primijetiti veliko nestrpljenje kod svih opozicionih stranaka pa su predizbornu kampanju otvorile odmah po završetku ljetnih odmora. Uradio je to prvi Mladen Bosić, lider SDS-a, najavljujući još prije mjesec, dva opštu mobilizaciju u Republici Srpskoj, kako bi bila skinuta "kriminalna i korumpirana vlast koja devestira institucije".
Tako je Bosić okarakterisao SNSD-ovu vlast, a odgovor je dobio ekspresno zahtjevom u Parlamentarnoj skupštini BiH za smjenu kadrova SDS-a iz Savjeta ministara, što bi značilo i kraj višegodišnje saradnje ove dvije stranke u zajedničkim institucijama.
Završni čin smjene trebalo bi da bude u toku sedmice, za kada je najavljeno glasanje u Predstavničkom domu, a kako po tvrdnjama iz SNSD-a stvari stoje, oni imaju sasvim dovoljno poslanika da to i proceduralno završe. Pored Mirka Šarovića, s mjesta ministra, biće smijenjeni i Mirko Okolić i Radmila Mitrović, zamjenici ministara.
Čitava priča o razlazu dvije najjače stranke u bh. institucijama ima političke posljedice i na svim ostalim nivoima. U suštini, ona i jeste rezultat nedovoljno definisanih odnosa kada je potpisivana platforma o tom zajedničkom nastupu u Sarajevu, koji je trebalo da pokaže kako u Republici Srpskoj postoji jedinstven stav kada su u pitanju njeni interesi u BiH.
Tako je prethodno vrijeme SDS bio na vlasti na državnom nivou, opozicija na entitetskom, a poslije lokalnih izbora uzeo je veliki dio vlasti u opštinama. U nekim opštinama SNSD i SDS imali su i zajedničke kandidate, dok su u drugim formirali skupštinske većine.
Tačnije, sve je išlo u nekakvom smjeru da bi nakon opštih izbora 2014. godine bila sasvim logična "velika koalicija" ove dvije stranke, a onda kao da je nešto puklo iz vedra neba.
SDS je iz svih oružja i oruđa opalio po SNSD-u, a Mladen Bosić je u jednom trenutku, još pod utiskom presude Okružnog privrednog suda iz Bijeljine, kojom je naložena isplata 160 miliona KM s računa zvorničke "Alumine" litvanskoj banci iz iste grupacije koja je ojadila i "Birač" i Republiku Srpsku, zatražio da se SNSD odmah povuče s vlasti i da se raspišu vandredni izbori.
Djeluje pomalo nelogično raspisati vanredne izbore desetak mjeseci prije redovnih izbora. No dobro. To treba shvatiti kao dio pritiska na vlast, što opozicija i treba da radi.
Kako sada stvari stoje, SNSD i SDS nikada nisu bile udaljenije kao stranke. Gotovo da nema nikakve komunikacije među njima, a ne prođe nijedna sedmica da se njihovi lideri Milorad Dodik i Mladen Bosić, onako, kao pravi Srbi, pošteno ne počaste izjavama tipa lopov, lažov, kriminalac...
Posljednja takva verbalna razmjena izvršena je nakon što je Bosić po povratku iz Brisela rekao kako mu je Dodik nudio zajednički nastup dok su se federalne stranke preznojavale oko rješenja slučaja "Sejdić i Finci". Po Dodikovoj tvrdnji, ta ponuda je stara više od godinu dana i u Briselu o njoj nije bilo ni riječi.
Bez obzira na to kako ko gledao, bilo bi bolje za Republiku Srpsku, njenu unutrašnju političku stabilnost da su SNSD i SDS puno iskrenije, bez figa u džepovima, nastavile saradnju, a i moguća "velika koalicija" nikad nije loše rješenje, pogotovo u ekonomski neizvjesnim vremenima.
Ali ako su se već odlučile za sasvim drugu strategiju, političku bitku na svim frontovima, onda to treba da odrade svom snagom. Bar vremena do izbora imaju.

Povratak popisanih

Završen je popis stanovništva u BiH. Kad se sve sabere i oduzme, od politke do statistike ipak je urađen veliki posao.
Teško je u puno ozbiljnijim i pristojnijim državama organizovati popis stanovništva pa ne iznenađuju izvještaji o nepravilnostima i traljavosti koji su pratili ovdašnje popisivanje.
Tehnički bilo je tu svašta, od ignorisanja do napada na popisivače, od slabo obučenih do bezobraznih popisivača, od radoholičara kojima je već u prva dva dana zafalilo popisnica jer su po jednoj popisnici naplaćivali nešto oko dvije KM, pa do onih koji su u nekoj seoskoj kafani onako odokativno popisivali mještane.
Politički priča o popisu traje već godinama i neće biti još dugo završena.
U stvari, već se zbog navodnih nepravilnosti traži njegovo poništavanje, dok su najdalje u procjeni otišli predstavnici bošnjačke dijaspore, potpomognuti lobistima poput Francisa Bojla, koji tvrde da će Republika Srpska nakon popisa biti potpuno spremna za otcjepljenje, aludirajući na njenu etničku strukturu.
Sa druge strane, u Republici Srpskoj prevladava mišljenje da su uočene brojne manipulacije od strane bošnjačkih udruženja, pogotovo iz dijaspore, koji su navodno masovno dolazili u ovaj entitet kako bi se popisali i ponovo vratili u "matične" zemlje gdje trenutno žive i rade.
Čak i neki prevoznici su po nekim tvrdnjama davali popuste i do 50 odsto na autobuske karte kako bi što više popisanih došlo pa otišlo, dok su pojedini popisivači opet fiktivno upisivali i po dvadeset osoba koje ne žive tu više od godinu dana.
U suštini svi ovdašnji konstitutivni narodi i njihove političke elite od popisa imaju različita očekivanja, koja se baziraju na istoj pretpostavci - da ih ima što više.
Bošnjacima je životno važno, bar tako pokazuju, da ih statistički ima više od 50 odsto, što će reći, više nego što ih je bilo na popisu s početka devedesetih prošlog vijeka, što bi, naravno, bio dobar osnov da nacionalno orijentisane partije i zvanično dobiju potvrdu opravdanosti zagovaranja islamske države.
Hrvatima je, takođe, životno važno da ih ima što više, u stvari, bar isto kao i na posljednjem popisu, jer prema dosadašnjim procjenama najviše je upravo pripadnika tog naroda napustilo ove prostore.
Više je razloga, od ratnih gubitaka teritorija gdje su živjeli u znatnom broju, a što je kasnije imalo za posljedicu veoma loš povratak, do čisto životnih prilika koje su mogli ostvariti u susjednoj Hrvatskoj.  Tamo su imali puno bolje uslove za život.
Činjenica da su gotovo svi Hrvati iz BiH ujedno i državljani Hrvatske dodatno je vremenom uticala na iseljavanje.
Srbima je, takođe, životno važno da ih ima što više, ali ne u BiH, već u Republici Srpskoj. Zvanična srpska politika posljednjih decenija jednostavno se odrekla Federacije kao životnog prostora ovog naroda, što je za rezultat imalo veoma mali stepen povratka u taj entitet.
Mali izuzetak je Kanton 10, gdje je nešto veći povratak zabilježen u predratno gotovo etnički čistim sredinama, kao što su Bosansko Grahovo i Drvar.
Srbi iz Federacije svoje novo boravište u velikom broju su nalazili na području Srbije pa je veliko pitanje koliko ih se i odlučilo ovih dana posjetiti rodno mjesto kako bi bili statistički zabilježeni.
Sve u svemu, sada slijedi brojanje i analiziranje, što će vjerovatno dovesti do novog osporavanja samog popisa i njegove validnosti.
Ali bez obzira na sve, popis će ipak realnije pokazati strukturu stanovništva, ne samo konstitutivnu, već i onu drugu, ekonomsku i obrazovnu.
A, i to je puno bolja varijanta nego razne procjene na osnovu kojih su pravljene sve dosadašnje analize i pretpostavke. Bolje bilo kakav popis, pa makar i nepriznat, nego nikakav.