Plan Merkelove za BiH

Ima li njemačka kancelarka Angela Merkel ikakav plan za BiH? Pitanje je to koje se provlači posljednjih sedmica kroz diplomatske razgovore i medije, ali jasnog odgovora nema. Politički lideri nerado pričaju na tu temu, ali svakako ubrzano razmišljaju šta bi to mogla biti stvarna tema sastanka zakazanog za kraj avgusta u Njemačkoj.
Da se primijetiti da je Angela Merkel posljednju godinu sve više zaokupljena ovim našim regionom, zapadnim Balkanom. Uspostavila je odličnu saradnju s vlastima u Beogradu, pogotovo s Aleksandrom Vučićem, koji je oduševljeno prihvatio njemačko pokroviteljstvo za "evropski put Srbije", što baš i nije u prošlosti bilo tipično za srpske političare.
Srpska tradicionalna politika inače se svodila na priču za i protiv Njemačke, tačnije ona je doživljavana kao neko ko je glavni uzročnik svih nacionalnih problema, poraza i nesreća što su se desile u posljednjih sto godina. Duže od dvije decenije zvanični stav politike u Beogradu bio je da se s Berlinom odnosi svedu na minimalnu mjeru, tek toliko da ih ima, pravdajući takav stav navodnim istorijskim sjećanjem naroda o stradanju pod njemačkom čizmom.
Koliko se u stvari radi o potpunom odsustvu pragmatizma u srpskoj politici, najbolje pokazuje odnos koji je Njemačka izgradila s Francuskom posljednjih decenija. Te dvije države, zajedno s Britanijom, danas čine kičmu Evropske unije. Ko hoće da vidi, sve mu je iz toga jasno na kojim principima danas počiva savremena i odgovorna nacionalna politika. Pogotovo malih naroda.
S vlastima u Zagrebu Merkelova gaji dobre, tačnije, prijateljske odnose, koje nije pokvario ni premijer Zoran Milanović pokušavajući da je izigra u slučaju Josipa Perkovića, bivšeg udbaša kojeg njemačko tužilaštvo tereti za ubistvo emigranta još iz "zlatnog Titovog doba". Pored svih Milanovićevih zakonskih vratolomija, ipak ga je morao izručiti.
Uporedo s vlastima, njena partija CDU ima vrlo bliske odnose s opozicionim HDZ-om. O kom nivou se tu radi, govori i nedavno objavljena vijest da su savjetnici Merkelove uveliko uključeni u izradu hrvatskog budžeta za 2015. godinu, ali koji bi predstavio HDZ-ov lider Tomislav Karamarko.
I sad dolazimo do BiH. Bilo je i ranije nekih pokušaja iz Berlina de se okupe ovdašnji stranački lideri kako bi uspjeli naći nekakav zajednički jezik kada je u pitanju evropska perspektiva ove države. Ali ništa ozbiljno. Tačnije, poslije propasti butmirskih pregovora nije bilo ozbiljnije međunarodne inicijative koja bi usmjerila ovdašnju politiku u tom pravcu.
Koliko me sjećanje služi, butmirski paket u svojoj osnovi davao je mogućnost i ostalima, a ne samo konstitutivnim narodima, da budu birani u organe izvršne i zakonodavne vlasti, ali je završio puno ranije nego već zaboravljeni aprilski paket iz 2006. godine. Sve se to kasnije vratilo kroz proces "Sejdić i Finci", a koji su godinama bezuspješno pokušavali da riješe lideri "šestorke".
Bio je tu u međuvremenu i američki poduhvat rekonstrukcije Federacije BiH, koji valjda još nije ni završen. Ali, koliko se može shvatiti, on se sveo na pojedine tehničke stvari o broju kantona i odnosa među njima te velike administracije ne dotočući se političkih rješenja, pogotovo se plašeći da ne upadnu u priču o podjeli Federacije, to jest o formiranju drugog odnosno trećeg entiteta.
Zbog toga se mora priznati da je BiH puno kompleksnija i zahtijeva oprezniji pristup zbog svih unutrašnjih podjela. Inače, briselski službenici su to formulisali u konstataciju da je "za napredak nužno da lideri dijele viziju o zajedničkoj budućnosti i da imaju političku volju da sprovedu uslove za evropsku integraciju". I nju već godinama eksploatišu gotovo kroz sve zaključke kada je BiH u pitanju.
Ukoliko Angela Merkel zaista ima bilo kakav plan za BiH, onda je pomalo čudno zašto ga ima potrebu prezentovati stranačkim čelnicima mjesec i po prije izbora. Možda želi samo da avgustovski sastanak bude dobra procjena s kim to ima smisla razgovarati poslije izbora, a s kim ne, ko su lideri koji žele napredak, a koji će biti označeni kao glavni krivci dugogodipšnjeg zastoja. U stvari, vidjećemo ubrzo šta je to osmislila Merkelova.

Od izbora do izbora!

Kad razgovarate sa ovdašnjim privrednicima kažu da nikad nije bilo teže poslovati. Svaka godina je teška, ali ova nekako najteža. Sve se u njoj skupilo - od krize do katastrofe uzrokovane poplavama.

Ni ova geopolitička zatezanja na relaciji SAD i Evropa sa jedne, a Rusija s druge strane ne idu u prilog privredi u regiji jer, iako ne toliko direktno, posljedice će biti primjetne u tom finansijskom smislu jer će u narednom periodu biti manje novca iz inostranstva koji će biti na raspolaganju.

A novca, svakako, sve je manje, preduzeća veoma teško održavaju likvidnost, proizvesti nešto je tek jedan mali dio posla jer ostaje onaj bitniji, a to je da se to i naplati. Situaciju bi mogla malo popraviti ova najavljena donatorska sredstva, ali ona neće stizati tako brzo.

S druge strane, država čija je kasa poprilično ispražnjena traži svoj PDV, porezi i doprinosi se moraju izmirivati. A plata kad bude. Nedavno je Savez sindikata Republike Srpske pokrenuo prilično zanimljivu priču o objavljivanju takozvane "liste srama" za poreske neplatiše.

Naime, ideja je bila da se javno objave imena preduzeća koja ne isplaćuju radnicima prvenstveno plate, pa tek onda poreze i doprinose, kako bi se bar jedan dio njih osjećao posramljeno te odriješio kesu i prema radnicima i prema budžetu.

Međutim, Poreska uprava je objavila manje-više poznate podatke o najvećim neplatišama poreza, a radi se o preduzećima koja su uglavnom u stečaju ili javnim ustanovama koje godinama samo knjiže neplaćene obaveze. Direktorica Zora Vidović iskreno je priznala da niko od institucija u Republici Srpskoj nema podatak da li pojedina preduzeća isplaćuju plate radnicima ili ne pošto se isplate vrše, bar kod nekih, uglavnom preko komercijalnih banaka.

Mada, čitava ta priča o velikim poreskim dužnicima nikako mi nije jasna jer se već godinama malo toga radi po tom pitanju.

Vlast bi, u stvari, trebalo da napravi nekakav zakonski modalitet kako da se to sravni, prekompenzuje ili zaplijeni imovina. A ako se jednostavno radi o nenaplativim sredstvima da se otpišu, rasknjiže ili bilo šta da uradi kako bi se dobila jasnija slika ko, šta i koliko realno duguje? Ima li tu "živih" para ili ne?

Ovako se uvijek priča vrti oko dugovanja i slabe naplate s jedne strane, a s druge uglavnom oko istih privrednih subjekata. Nešto tu ne izgleda dobro zakonski posloženo i uređeno jer je potpuno nelogično da se dug nekog preduzeća koje je godinama "mrtvo" vodi kao nenaplativo. Ako nema to preduzeće novca, možda ima njegov vlasnik.

Ali uvijek se negdje u ovoj priči nađe mjesta i za politiku, što lokalnu - što malo višu, pa se stvari zavrte od izbora do izbora jer političari po prirodi vole da se u tom periodu dodvoravaju biračima. Padaju razna obećanja o čuvanju radnih mjesta u "mrtvim" preduzećima, priče o njihovom značaju i potrebi da se bilo šta u njima radi.

Na tržištu njih nema nigdje, imaju zastarjele mašine i proces rada, previše radnika i dugova, a premalo posla i zarađenog novca. Nema te politike koja to može dugoročno oživjeti, niti menadžmenta koji to može sanirati. A ima dosta, previše takvih preduzeća u Republici Srpskoj. Slično je stanje i u privredi Federacije.

Malo je stranaka i političara koji uopšte vole da se bave tim životnim temama jer su one poprilično teške, svaka nosi svoj pečat i veže za sebe sudbine ljudi. Zbog toga se stranke uglavnom bave apstraktnijim pričama, prvenstveno o nacionalnim potrebama i izazovima, junacima i izdajnicima. U predizborno vrijeme česte teme su o poštenju i lopovluku onih na vlasti, ali i u opoziciji dok su bili na vlasti. A tek je korupcija postala toliko univerzalna priča da su je i diplomate uzele kao sastavni dio svog rječnika. Umalo da zaboravim, nepotizam i zapošljavanje preko veze uvijek su "top stori" koje sigurno, provjereno sigurno podižu birački adrenalin.

I onda kad prođu izbori, kad se strasti smire opet nas dočeka ono malo ljudi koji ovdje pokušavaju da rade, privrednika koji kažu da nikad nije bilo teže poslovati. I tako od izbora do izbora malo se toga u stvari promijeni.

Tri od šesnest

Konačno u partijama mogu malo da odahnu. "Velik" je teret prešao preko njih jer nije nimalo lako sastaviti liste, predati ih na vrijeme u CIK, a da svi stranački aktivisti budu zadovoljni.
Bilo je ostavki, svađa, natezanja i pokazivanja mišića, ali sad je bar s tim gotovo. Ostalo je još da se oni istinski partijski ziceraši nađu na kompenzacionim listama pa da procedura bude kompletna.
Iako nije najmoćnija funkcija u državi, koplja su se najviše lomila oko kandidature za člana Predsjedništva BiH. Čak šesn'est kandidata pretenduje na tri fotelje predviđene za Srbina, Bošnjaka i Hrvata. Njih najmanje se kandidovalo iz Republike Srpske, Željka Cvijanović ispred vladajućeg bloka, Mladen Ivanić ispred opozicije, te javnosti manje poznat Goran Zmijanac ispred još manje poznate stranke, SPP-a.
Iako je izbor Cvijanovićeve bio već izvjesno vrijeme potpuno izvjestan, opozicioni blok ili Savez za promjene, kako sebe vole nazivati na pres-konferencijama, izrežirao je u javnosti pomalo smiješnu situaciju sa Ivanićevom kandidaturom. Naime, stvari su na trenutak poprimile dramatičan tok pa je jedan od dva potpisnika Saveza, SNS Jovana Hadži Mitrovića, optužio SDS da ga je prevarila jer im je dao bjanko potpisane kandidatske liste na koje su bez njegovog pristanka upisali lidera PDP-a.
Tako da je u javnosti i dalje poprilično nejasno koga predstavlja Ivanić, Savez za promjene, koji formalno-pravno, ali ne i nebitno, čine samo dvije partije, i to SDS i SNS, ili opozicioni blok više stranaka koje nemaju zvaničnu ovjerenu koaliciju, već samo interni dogovor da u javnosti nastupaju kao Savez smatrajući da će takvim pristupom uspjeti privući što veći broj glasača.
Ostaje nejasno zašto se SDS uopšte upustio u priču sa Mitrovićem kada je njegov politički kapacitet prije formiranja Saveza bio ravan nuli. Ovako su Mitrović i SNS dobili priličnu pažnju javnosti i medija, ima i materijala za izbornu kampanju, a vjerovatno će koristiti sva pravna sredstva da ospore kandidate Saveza. Do koje granice i institucije će to sve ići, teško se može reći, ali CIK ili Sud BiH vjerovatno će imati posla. Priča o navodno "ubačenom" elementu od strane vladajućih je prilično nategnuta jer su imali i više nego dovoljno vremena da se dobro preispitaju. Sada je pitanje koliko će im štete moći nanijeti Mitrović?
Što se tiče kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva, nikad do ovih izbora nije bilo više zanimljivijih kandidata. Ipak, najveće iznenađenje stiglo je iz SDP-a, koji je za tu poziciju kandidovao novinara i urednika kontroverzne emisije "60 minuta" na FTV-u Bakira Hadžiomerovića. Nedavno sam ga sasvim slučajno sreo na humanitarnoj akciji BHT-a, gdje je nastupao sa svojim bendom, te se požalio da već godinama "ništa ne radi, a prima platu".
Koliko će SDP i Bakir lično profitirati iz ove čitave priče, znaće se u oktobru, ali sve liči na to da je Zlatko Lagumdžija u nekom "tajnom" dogovoru sa vrhom SDA kandidaturom Bakira olakšao put politički poznatijem Bakiru Izetbegoviću da dođe do drugog mandata u Predsjedništvu BiH. Ako i bude izborne utakmice, ona bi se mogla voditi između Fahrudina Radončića, moćnog medijskog biznismena i lidera SBB-a, i Izetbegovića, baš kao i prije četiri godine, kada je Radončić izgubio za par hiljada glasova.
Ostali kandidati nemaju neku realnu ni stranačku ni političku snagu, iako je među njima dosta javnosti poznatih imena poput Mustafe Cerića, Emira Suljagića ili Mirsada Kebe. Međutim, njihove kandidature su više usmjerene za oduzimanje glasova "protivniku" i plod su manje poznatih stranačkih dogovora, koji budu jasniji tek nakon sabiranja rezultata.
Najmanje iznenađenja ima u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva, a izborna utakmica će se voditi između Dragana Čovića, lidera HDZ-a, i Martina Raguža, koji je preuzimajući "devedesetku" unio dodatni razdor u hrvatsko glasačko tijelo. Ove godine naruku im ide i prećutni dogovor stranaka sa većinskim bošnjačkim glasačkim tijelom da ne ističu kandidate za ovu poziciju.
Čak je Željko Komšić odstupio od prakse po čijoj je matrici odradio dva mandata u Predsjedništvu, što je prethodnih godina prilično frustriralo hrvatske stranke, pa je njegova Fronta kandidovala potpuno nepoznatu Zoru Terzić-Šeremet. Čisto da zadovolji formu svog stranačkog statuta.
E, sad, koliko su birači zadovoljni ponuđenim, ipak treba opstaviti za 12. oktobar jer ovogodišnji izbori su prilično neizvjesni.

Svi su naši kandidati!

Težak je posao pred ovdašnjim političkim strankama. Približava se sredina jula do kada moraju predati konačne liste i imena kandidata za oktobarske izbore, a posao još ni izbliza nije gotov.
Ovo vremena što im je ostalo moraće da potroše na igru sa koalicionim partnerima u vezi sa zajedničkim kandidatima, što na lidere može da djeluje poprilično stresno. Mogu povući kakav nagli potez pa nekako i izbjegavaju da se pojavljuju pred novinarima koji znatiželjno zapitkuju iz dana u dan ko je na kojoj listi.
Kako je politika prvenstveno stvar ličnog pozicioniranja u stranci, od kojeg i zavisi gdje će ko završiti na obrascima CIK-a, u ovim većim strankama vlada poprilična nervoza koja kao rezultat ima stvaranje novih unutarstranačkih saveza i rušenja nekih starijih partijskih veza.
Stranačke aktiviste i potencijalne kandidate više brine moguća "izdaja" kolega nego konkurenata iz drugih partijskih tabora. Ali sve je to, valjda, normalno u političkoj borbi.
Kako je atmosfera napeta u samim strankama, nije onda nikakvo iznenađenje što ni u jednom političkom bloku u Republici Srpskoj još nema konačnog dogovora u vezi sa kandidatima za pojedinačne funkcije.
U vladajućim strankama zasad sigurno znaju da će Milorad Dodik biti ponovo kandidat za predsjednika Republike Srpske, dok konačan dogovor u vezi sa zajedničkim kandidatom za člana Predsjedništva BiH još nije postignut. Bar još javno nije saopšten.
Čitava priča svodi se na to da DNS polaže pravo da nakon višegodišnjeg savezništva i kao druga najača stranka u koaliciji predloži kandidata za ovu funkciju, što je SNSD i prihvatio, ali pod uslovom da to bude Marko Pavić.
Međutim, stvari su počele da se komplikuju kada je Pavić shvatio da njemu lično i ne treba ta vrsta angažmana te da više razmišlja o političkoj penziji nego aktivnom angažmanu u Sarajevu.
Kao moguće rješenje, pominje se klasičan dogovor o zamjeni ove funkcije za neku drugu u budućoj zajedničkoj vlasti, ali tu DNS prilazi oprezno, jer im niko ne može garantovati da će u stvari i biti dio vlasti. U toj varijanti se onda pominje i Željka Cvijanović, kao mogući kandidat za člana Predsjedništva BiH.
Bez obzira na to kako se SNSD i DNS, tačnije Dodik i Pavić, dogovore, ipak njima dvojici je trenutno mnogo lakše donijeti odluku nego što je to u suprotnom taboru, Savezu za promjene.
SDS i PDP, kao dvije najveće stranke u Savezu, ne mogu nikako da usaglase zajedničkog kandidata za člana Predsjedništva BiH. Mladen Ivanić polaže nekakvo pravo na tu kandidaturu i bilo bi poprilično neozbiljno od njega kada bi sada od toga i odustao. Njegovo odustajanje značilo bi i njegovo povlačenje iz ozbiljnije politike.
Sa druge strane, Mladen Bosić i većina istaknutijih članova SDS-a, kao i ostale članice Saveza, nisu baš oduševljeni idejom o Ivanićevoj kandidaturi bez obzira na to ko mu se našao na crti od vladajućih. Smatraju da je PDP partija u popriličnom rasulu te da Ivanić ne može izgurati taj mandat. Kao alternativu nude izbor između Mirka Šarovića ili Mladena Bosića.
Kako sada stvari stoje, Ivanić je bliže odluci da ide i samostalno na izbore, što bi značilo i urušavanje Saveza za promjene, nego da se povuče iz izborne utrke, pogotovo ako se zna da ima i ozbiljnu podršku dijela međunarodne zajednice.
Ni stvari u vezi sa kandidatom za predsjednika Republike Srpske u Savezu nisu do kraja jasne. Prvo ime koje je ispucano u javnosti bio je Nikola Poplašen, mada se tu u stvari radilo više o taktici SNS-a Jovana Hadži Mitrovića za pozicioniranje unutar Saveza nego o ozbiljnom prijedlogu.
Zasad se zna da će sigurno biti iz SDS-a, ali ko to je još pod upitnikom. U igri su Mićo Mićić i Ognjen Tadić, s tim da Tadić, realno, ima puno više šansi. U javnosti ga doživljavaju kao nekompromitovanog političara, koji je dugo prisutan u javnom životu Republike Srpske te da ima dovoljno iskustva za jednu visoku funkciju.

Ostaje da se vidi hoće li dobiti i podršku stranačkih kolega da uđe treći put u utrku za tu funkciju. Konačno rješenje ove izborne ukrštenice znaće se veoma brzo. A onda izbori...

Ko je pošten, nek baci kamen prvi!

Prošle sedmice u jednom danu privedeno je na desetine carinika, šefova odjeljenja i ispostava do najviših rukovodilaca Uprave za indirektno oporezivanje. A kao "kapitalci" u čitavoj akciji, sigurno su aktuelni pomoćnik direktora za carinu Zdravko Cvjetinović i prvi, ali bivši direktor UIO, "legendarni" Kemal Čaušević.
Ako je Čauševićevo privođenje bilo samo pitanje vremena, jer se već više od godinu dana nalazi pod istragom tužilaca zbog sumnji da je raznim zloupotrebama na čelu UIO stekao milionsku imovinu, a koja mu je već i blokirana, onda je hapšenje Cvjetinovića, koji je samo prije nekoliko mjeseci ranije ponovo imenovan na tu dužnost, bilo pomalo iznenađujuće za javnost.
Međutim, veći šok od samih hapšenja su procjene koliko je štete naneseno budžetima od države do entiteta i kantona djelovanjem "organizovane kriminalne grupe", kako ih tretiraju tužioci. A ona se kreće oko dvije milijarde maraka.
Ta cifra zvuči potpuno nevjerovatno i već danima vjerovatno odzvanja u ušima svakog ovdašnjeg penzionera, koji sa 200 ili 300 KM pokušava da skrpi kraj s krajem mjeseca.
Čitava ta akcija SIPA djeluje pomalo nestvarno, kao kakav dobar SF triler, ali i zastrašujuće istovremeno. Govori o stepenu korupcije, toj metastazi, koja je zahvatila gotovo sve institucije sistema. Demistifikuje velike politike i priče koje se ovdje kao vode u vezi sa nečim, a u samoj svojoj suštini izgleda da je riječ samo o novcu, brzoj i lakoj zaradi na štetu države.
Nije Kemal Čaušević fotelju direktora UIO dobio na porodičnoj ostavinskoj raspravi, već ga je u nju instalirala nekakva politika i ona je, valjda, i diktirala okvire u kojima se on mora kretati. Ko bi drugi to mogao da radi?
Nije to davno toliko bilo da se neko valjda ne sjeća rasprava u i oko Savjeta ministara kada se nisu mogli dogovoriti u vezi sa reizborom Čauševića na tu poziciju pa je čovjek dvije godine bez imenovanja imandata vodio UIO.
Bilo je tu u javnosti oštrih riječi i pozivanja na nacionalne interese i kvote, stranačkih prepucavanja i svađa, a u suštini sve vrijeme se radilo samo o dobroj zaradi na uhodanoj prevarantskoj šemi sa tekstilom. I ko zna čime još, što će, možda, pokazati neka buduća akcija.
A nije da politika nije znala o čemu se tu radi i nije valjda da nisu znali Čauševićevu naviku da petkom popodne, posliije radnog vremena, sjedne sam u trošni automobil džeta "keca" i obilazi po sarajevskim predgrađima istinske poslovne partnere. Čija je filozofija biznisa zasnovana na prostom poimanju državnog bužeta kao dovoljno širokih jasala iz kojih koliko god da zahvatiš uvijek nešto i ostane. Ma svi su to znali godinama.
Kao što je politika znala i da šef Carina Cvjetinović već ima razvijen privatni biznis pa ga je opet instalirala na visoku državnu fukciju na koju nije išao da radi iz patriotskih razloga ili čisto što je bio radoholičar.
I šta da kaže danas čovjek u ovoj državi, koji, eto, pokušava nekako da živi od svog rada. Koji odgovor da da sam sebi kad se u toj svojoj svakodnevnoj muci zapita u kakvom to društvu živimo i šta da ponudi svojoj djeci kao alternativu za budućnost?
Nema te politike ni stranke koja ga može ubijediti da ne živi u lopovskoj i korumpiranoj državi u kojoj samo prevarom, štelom i mitom možeš koliko-toliko pristojno živjeti.
Niti je Kemal Čaušević prvi niti jedini koji se okoristio iz tih sve praznijih državnih jasala. Lakše bi nam bilo svima da su on i Cvetinović jedini. Ali nisu.
Za problem korupcije u institucijama sistema uvijek i jedino je odgovorna politika, stranke na vlasti koje biraju i imenuju. Politika je ta koja definiše sve odnose u društvu i sistemu. A to je prvenstveno stvar morala, a ne raznih stranačkih statuta.

Ako je politika odgovorna, poštena i čista, onda lopovi nemaju nikakvu šansu u takvom sistemu. I zato, nek oni pošteni bace kamen prvi na Čauševića i Cvjetinovića. Bojim se da će malo kamenica poletjeti prema njima. I to je ono što je tragično, ne toliko za nas, već za našu djecu, koja još ni svjesna nisu gdje žive.

Fudbal i politika

Od kako je počeo Mundijal gotovo da nema neke druge teme o kojoj se može ozbiljno diskutovati. Mislim, ima i te kako, ali su one trenutno u drugom planu. Nakon utakmice na "Marakani" i odlične igre naših momaka, nevjerovatno je koliko su apetiti porasli i već ih vidimo na utakmici u osmini finala. Što i nije nedostižno.Ni susjedna Hrvatska nije razočarala protiv Brazila, što im otvara mogućnost da mogu i oni doći do prolaza u naredno kolo. Sve to govori da bi ovaj adrenalinski period u regionu mogao biti produžen za dodatnih sedam dana.

Ako se išta da primijetiti u vezi s ovim fudbalskim ''ludilom", bar po izvještavanju medija ili stanju na društvenim mrežama, velika većina ljudi se ponaša kako da imamo dvije naše reprezentacije u Brazilu. Dosta pozitivne energije u regiji može se osjetiti u vezi s ovim Mundijalom.I to je strašno potrebno, dobro za sve da se dodatno relaksiraju odnosi. Za BiH i Hrvatsku navijaju i u Banjaluci, Sarajevu, Mostaru, Beogradu i u Zagrebu. Momci stvarno dobro igraju.

Pa nije ni čudo što je Dragan Čović, lider HDZ-a, odlučio da mijenja dres kako koja reprezentacija igra, doživljavajući ih istinski kao obje svoje. Što u suštini i jesu.Ali, dobro. Ono što bi bilo dobro je da se dio ove pozitivne energije prenese i na političke stranke kako bi na neki način vratili malo više optimizma u društvo.Ne bi to uopšte bilo loše, jer koliko se može osjetiti, u skoro svim strankama vlada nekakva dodatna nervoza i svi su svađalački nastrojeni. Istina da se sada lome koplja ko će gdje, svi su malo više pod pritiskom vlastitih ambicija i pozicije u stranci.Formiraju se liste i biraju kandidati. Predizborno vrijeme je takvo i to bi trebalo da bude sasvim normalan unutarstranački život i borba za vlastitu poziciju. Zašto bi neko ko ne uspije da zadovolji svoj ego u stranci tu frustraciju prelijevao na čitavo društvo? Zašto bi liječio svoju povrijeđenu sujetu u javnosti.

U Narodnoj skupštini Republike Srpske gotovo je nevjerovatna situacija da jedan poslanik fizički napadne drugog. Psovke, optužbe i uvrede gotovo da su postale normalan dio političkog dijaloga između pozicije i opozicije. I sve se to dešavalo kada su građani od njih očekivali konkretne prijedloge u vezi sa saniranjem katastrofalnih majskih poplava.amislite kako su se ljudi u Doboju, Šamcu ili Bijeljini osjećali gledajući u subotu poslanike u parlamentu Republike Srpske. Šta mogu da očekuju od njih? Nije to više nikakva politika, već neodgovornost i bezobrazluk.

U Narodnoj skupštini ne postoji ni kodeks ponašanja poslanika i možda je posljednji incident dobra prilika da on bude i usvojen kako bi u budućnosti mogli biti sakcionisani ekscentrični poslanici. Novčano, naravno. I ne samo oni, već i oni koji ne dolaze na zasjedanja, već uglavnom imaju neka preča posla.Međutim, ne ponašaju se samo poslanici u Republici Srpskoj neodgovorno. Oni u bh. parlamentu gotovo su pa isti, samo što se tamo još ne tuku. Nisu još došli do te faze.

Ali sasvim sigurno trenutni saziv tog parlamenta ostaće upamćen po svojoj neefikasnosti. Pa ti ljudi ništa ne rade osim što se u rijetkim trenucima zasjedanja žestoko posvađaju u vezi sa stvarima koje i nisu na dnevnom redu. Ali za sve imaju opravdanje i dobre razloge. Uvijek je neko drugi kriv zašto je nešto crno, a trebalo bi da bude bijelo.Nijedan zakon koji bi bar malo približio ovu zemlju Evropskoj uniji nije prošao u tom parlamentu, a svima su usta puna priče o Evropi. Pa zato danas nakon poplava ne možemo ni sredstva iz IPA povući, jer godinama se lideri ne mogu dogovoriti u vezi sa mehanizmom koordinacije. On jeste bitan, ali treba imati volju da se i dogovori. Najlakša opcija uvijek je i bila ne dogovoriti se i ne raditi ništa. Ali to nije rješenje.

Ako išta ovoj zemlji treba, onda je to malo dobrih vijesti, samo malo uspjeha da se vrati optimizam u društvo. Zbog toga je potreban ovaj Mundijal i učešće na njemu. Da budemo dio naprednog i civilizovanog svijeta.

Nerad i lopovluk

Najveći problemi u Republici Srpskoj su nerad i lopovluk. Prema istraživanju Agencije "Ipsos" polovina ispitanih smatra da je nezaposlenost gorući problem, a slijede korupcija i kriminal s oko 15 odsto. Oko sedam odsto građana i poplave smatra velikim problemom koji trenutno ima naše društvo.
Sve ovo utiče da je pesimizam veoma prisutan kod građana jer njih gotovo 40 odsto smatra da na ovim prostorima nekada neće biti moguće organizovati bolji život.
Porazno za političare, ali polovina potencijalnih birača smatra da niti jedna politička partija ne može da riješi ove probleme pa tako od opredijeljenih ispitanika njih 17 odsto smatra da je SNSD bolji izbor dok tek sedam smatra da je to SDS, pa onda slijede DNS i PDP.
Od kako se rade istraživanja pred izbore u posljednjih petnaestak godina u nekoliko procenata građani uporno ponavljaju da su nezaposlenost, nemogućnost da čovjek dođe do posla i da normalno živi od svog rada, najveći problem ovog društva.
To mu dođe kao neka igra gluvih telefona s političkim partijama koje nikako da osmisle i praktično sprovedu bilo kakav efikasniji program zapošljavanja, podsticaja za privredu i investitore da otvaraju nova radna mjesta. Uporno se vrte u začaranom krugu stranačkog zapošljavanja po javnim preduzećima, koja su i sama svakim danom u sve većim problemima.
Doduše, bilo je tih projekata zapošljavanja pripravnika pa i povrata dijela doprinosa i kao nekakvih olakšica, ali to daje veoma male ili gotovo nikakve rezultate.
Ništa to nije dovoljno. Ključ je ipak u politici. Ako je ona bezidejna, jalova i bazirana na samoj priči, rezultata i ne može biti.
Pored nezaposlenosti, građani lopovluk u institucijama vlasti, korupciji, vide kao drugi veliki nerješiv problem. Gotovo isto posljednjih petnaest godina mijenjala se vlast i stranke u njoj, ali ne i način ponašanja ljudi. Naravno, uvijek ima poštenih pojedinaca, ali percepcija građana je da se bez dobre "veze" ništa ne može završiti. Može, ali puno, puno teže.
I opet, da sam u nekoj stranci koja će se u oktobru boriti za vlast, zabrinuo bi me podatak da zbog ova dva problema većina mladih želi pobjeći što dalje odavde.
Iz prvih reakcija na "Ipsosovo" istraživanje vidljivo je da stranke uglavnom iščitavaju tabele s vlastitim rejtinzima i mogućim rezultatima da se sutra održavaju izbori umjesto onih s problemima. Tako je za SNSD istraživanje potvrda da su najjača partija, a za SDS je veći problem od rezultata samo istraživanje. Što je potpuno pogrešan pristup jer u normalnijim državama slična istraživanja se rade mnogo češće kako bi se mogli pratiti trendovi, tačnije dinamika jednog društva. No dobro.
Prema "Ipsosu", SNSD je povratio dio rejtinga u odnosu na februarsko istraživanje, pa bi 42 odsto opredijeljenih glasalo za tu stranku. SDS nije iskoristio proteklih nekoliko mjeseci pa bilježi pad za par procenata na 29 odsto, a slijede DNS, PDP i NDP. Više je razloga za ovakav trend, ali je primjetno da su u SNSD-u prvenstveno kroz Vladu RS uspjeli da kod građana stvore dodatni osjećaj sigurnosti nakon poplava.
Sa druge strane, SDS nije uspio nametnuti stav da su institucije katastrofalno reagovale jer je i jedan broj načelnika iz te partije dobro zakazao. Pogotovo Obren Petrović u Doboju, kojeg danima nije ni bilo u poplavljenom gradu, dok je Mićo Mićić u Bijeljini ipak držao stvari pod kontrolom.
Takođe, istraživanje je pokazalo da SDS nije napravio očekivan rast formirajući Savez za promjene već mu to postaje dodatni teret. U Savezu ima svega i svačega pa moraju vući za sobom veliki broj malih političkih parazita, potpuno nebitnih i nerelevantnih. Ako je opozicija već htjela da se ujedini, onda je savez SDS-a, PDP-a i NDP-a bio sasvim dovoljan jer Dragan Čavić i Mladen Ivanić imaju politički kapacitet.
Bez obzira na trenutni rejting stranaka, ipak jedan od bitnijih podataka u ovom istraživanju je veliki broj neopredijeljenih birača, a prema procjeni - radi se o oko 200.000.
Ona politička stranka ili opcija koja uspije da zadobije njihovo povjerenje mogla bi u oktobru da slavi nakon izbora, pod uslovom da to ne budu samo prazna obećanja.

Neko nas farba za naše pare

Negdje sredinom prošle sedmice prostrujala je vijest da će BiH završiti na crnoj listi zemalja, u društvu sa Sjevernom Korejom i Iranom, jer nije na vrijeme usvojila Zakon o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorističkih organizacija, kako joj je to bilo naloženo iz Evrope.
Preciznije rečeno, rok za usvajanje zakona bio je 1. jun, a posao je bio samo djelimično urađen, jer je zakon prošao Predstavnički, ali je zapeo u Domu naroda.
Kao i ostali zakoni koji se posljednjih mjeseci na kašičicu puštaju kroz ovaj dom. Kad dogori do noktiju, zakaže se sjednica i pusti se samo jedan ili dva hitna zakona, a ostali su i dalje na čekanju.
Zašto je to tako, niko sa sigurnošću ne zna. U SDA tvrde da su im delegati bolesni, što neki i jesu, dok ih ostale stranke prozivaju za blokadu.
Međutim, činjenica je da su te čudne stvari počele da se dešavaju kada su još krajem prošle godine iz SDA krenuli u blokiranje Zakona o prebivalištu, koji još nije ni usvojen. A ta tema je mjesecima, taman negdje do poplava, dominirala u svim političkim raspravama.
Nije bilo važnije priče, Vlada Republike Srpske ušla je u direktan fajt i sa OHR-om donošenjem posebne Uredbe o prebivalištu, ustavni sudovi su zatrpani prijavama u vezi s tim...
Dobro se tu bila zagrijala atmosfera, baš predizborna, ali onda su sve iznenadile poplave i završile bar javno s tom pričom. Niko prebivalište više i ne spominje, a i kako bi kad je jedna trećina stanovništva BiH direktno pogođena tom katastrofalnom nepogodom.
A onda se desi ova priča o crnoj listi. Opet, naravno, niko sa sigurnošću ne zna šta se tu tačno dešava, ali su SDP i HDZ opalili iz svih oružja nišaneći jedni druge da su državu uvukli maltene pred finansijski kolaps jer nam niko iz inostranstva više navodno ne može uplatiti novac, a da ovaj ne prođe hiljade skenera i procedura.
Tačnije, kad stigne - stigne, a u sadašnjoj situaciji, kada je svaki evro više nego dobrodošao, to je ravno katastrofi.
SDP je za sve to okrivio Dragana Čovića jer nije na vrijeme zakazao sjednicu Doma naroda, odnosno do 31. maja, već tek za 6. jun, što je kasno.
S druge strane, HDZ i sam Čović za sve su okrivili SDP jer se navodno taj zakon već godinama proceduralno mrcvari od Savjeta ministara do parlamenta, od hitne procedure do blokade.

Ko će to više znati, ali je činjenica da su iz Evrope još 2009. ukazali šta je obaveza vlasti BiH ukoliko želi normalno da finansijski posluje sa svijetom.
A da se politika sa dosta spinovanja uplela u čitav slučaj, indirektno je potvrdio i sam Zlatko Lagumdžija, koji je, eto, u proteklih 48 dramatičnih sati po državu uspio da izboksuje da dobijemo još tih pet dana do usvajanja u Domu naroda kako bismo se u posljednji čas spasili neizbježnih težih finansijskih posljedica po privredu.
Nešto tu ipak nije dobro poslagano, tačnije, neko je ipak pokušao da politički profitira iz ove poprilično nezgodne situacije.
Da je odgovorne vlasti i da je liderima stalo do institucija i ugleda, ne bi čekali tri zadnja dana do isteka roka da dignu toliku prašinu o tako bitnoj stvari.
Što će reći, ni SDP, ni HDZ, niti ostale stranke koje su u vlasti na nekom od nivoa, ne mogu imati neku veliku korist, već samo pokazuju da im suštinski u prvom planu nije da budu servis građanima, jer ipak se ovdje radi o tehničkim pitanjima, a ne teškim političkim, već koriste svaku mogućnost kako bi sve ispolitizovali i obesmislili.
Najveći gubitnici iz ove čitave priče su upravo institucije jer se one na ovaj način obesmišljavaju i pokazuje se njihova nefunkcionalnost.
Nema tu logične politike, već prizemne i pune spinovanja kao i lažnog patriotizma. Neko nas dobro farba sa našim parama.

Evropa polako skreće udesno

Proteklog vikenda u Lisabonu gotovo ništa nije odavalo da se u nedjelju održavaju izbori za Evropski parlament. Sve je bilo u znaku finala Lige šampiona između Reala i Atletika.
Grad su preplavili Španci kojih je, prema gruboj procjeni, oko 100.000 ostalo izvan stadiona.
Čak ni na lokalnim medijima vijesti o izborima bile su svedene na minimum, tek poneka anketa i analiza.
Ako se ta nezainteresovanost gleda kroz statistiku, onda je samo jedna trećina Portugalaca izašla na izbore, što je oko 10 odsto manje od evropskog prosjeka koji je iznosio 43 odsto.
Uopšteno, evropski izbori su pokazali da Evropa polako skreće udesno jer raste popularnost ekstremnih partija. Ako se stvari generalizuju, onda je između 10 i 15 odsto desničara i evroskeptika ušlo u Evropski parlament, što im je istorijski najbolji rezultat.
Oni su već počeli izazivati jače političke turbulencije na unutrašnjoj evropskoj političkoj sceni, prvenstveno u pojedinim vodećim zemljama članicama kao što su Francuska i Velika Britanija.
U Njemačkoj su pobijedili konzervativci Angele Merkel, ali i tamo je zabilježen trend jačanja neonacista, te će Nacional-demokratska stranka (NPD), koja je gotovo prepisala Hitlerov program, s osvojenih 300.000 glasova ući sa jednim poslanikom u parlament.
Poznat je slučaj kada su je njemačke vlasti još 2011. godine pokušale zabraniti zbog veza s neonacističkom grupom odgovornom za ubistva devet turskih i jednog grčkog imigranta. Međutim, umjesto nestanka sa političke scene, ona je sve masovnija.
U Francuskoj je krajnje desna i antievropska partija Marine Le Pen, Nacionalna fronta,  pobijedila na izborima osvojivši čak 25 odsto glasova, te odmah nakon objave rezultata zatražila i raspuštanje Vlade premijera Manuela Valsea jer nema legitimitet kod građana.
Predsjednik Fransoa Oland već je pozvao na reformu Unije, tvrdeći da je ona za građane postala komplikovana i nejasna te da ne bi trebalo da se petlja u baš svaki segment života, što birače već dobro iritira.
Francuzima je dosta bezlične politike socijalista predvođenih Olandom, ali su još i razočarani narodnjačkim partijama poput UNP-a jer im se zgadila Sarkozijeva selebriti politika.
Sličan potres zatresao je Veliku Britaniju jer je Nezavisna stranka (UKIP) Najdžela Feridža osvojila 27,5 odsto glasova, pobijedivši opozicione laburiste i konzervativce Dejvida Kamerona, što je u Briselu izazvalo zabrinutost.
Njegov uspjeh istovremeno znači da ni laburisti ni konzervativci ne mogu sebi priuštiti da otvoreno zagovaraju ostanak Britanije u Evropskoj uniji. Feridž je poznat po oštroj retorici koja često graniči s uvredama političkih protivnika, poziva na hitno istupanje iz EU, šefa Evropskog vijeća Hermana van Rompeja naziva mrtvom žabom, Belgiju nepostojećom državom, Evropsku uniju Jugoslavijom, a Britaniju taocem lopova iz Brisela.
Popularnost desnih i ekstremnih stranaka zabilježena je i u Austriji, Danskoj, Švedskoj, Mađarskoj, Finskoj i Grčkoj. Za sve njih je zajednička jaka antiimigraciona politika pa se s pravom postavlja pitanje statusa manjina u tim državama.
U Hrvatskoj pobijedila je narodnjačka koalicija predvođena HDZ-om naspram potpuno dezorijentisanog SDP-a.
Izbori za Evropski parlament ne bi trebalo da imaju veći uticaj na politiku proširenja jer bi radikalne promjene sadašnje strukture najviše pogodile zemlje zapadnog Balkana.
I pored jačanja ekstremnijih partija, najveći broj poslaničkih mandata osvojile su dominantno narodnjačke stranke koje imaju jasan stav prema priključenju zemalja regije Evropskoj uniji.
Naši politički lideri mogli bi iz ovih evropskih izbora izvući nekakav zaključak da vremena za priključenje nema baš previše i da se okolnosti mijenjaju, te bi i svoju proevropsku politiku mogli prilagoditi novoj dinamici. Što prije - to bolje!

Ne možemo sami ništa!

Ako se može izvući pouka iz ove istorijske poplave, kakva nije zabilježena u pisanom tragu, već samo u sjećanjima starih da su im pričali njihovi stari priče o velikoj vodi na kraju 19. vijeka, to je da ništa ne možemo sami uraditi. Ni kao pojedinci, a još manje kao društvo.
Evo, već su dva sunčana dana i vidimo da su pojedini naši političari krenuli da pričaju šta bi bilo da je bilo, pametuju o tome ko je kriv.
Opozicija tvrdi da je republička vlast zakazala iako oni imaju lokalnu vlast u pojedinim poplavljenim opštinama.
U razorenim gradovima voda se nije još ni povukla, a pojedine stranke organizuju svoje punktove za podjelu hrane kako bi nešto ušićarile i za izbore.
Nije li to isto profiterstvo, možda i gore, nemoralnije, od onog kada vam neki trgovac pokuša prodati flašu vode koju ste planirali poslati ugroženima po uduplanoj cijeni.
Ma, opametite se više u tim strankama. Kakva je to besmislena i jalova politika. Pogledajte oko sebe i vidjećete koliko su naši građani solidarni, pomažu jedni drugima i ne pitaju ko je ko.
Niko nije kriv za prirodnu katastrofu, ni vlast u Banjaluci ili Sarajevu, niti lokalni načelnici u Doboju ili Maglaju. Kako i može biti? Svi su uradili onoliko koliko su mogli u tom trenutku.
Da li je to bilo dovoljno, nije naravno, ali više se nije ni moglo niti imalo čime. Kada je Bosna podivljala i rušila sve pred sobom, pomogao je onaj ko je prvi stigao - civilna zaštita, policajac, vatrogasac, vojnik…
Zar je važno ko ga je poslao u čamcu da izvadi porodicu iz poplavljene kuće. Momci iz Mostara su evakuisali djecu iz Đačkog doma u Doboju.
Broj žrtava, ma kako to grubo i bezdušno zvučalo, jer je svaki izgubljeni život velika tragedija, minimalan je u odnosu šta je moglo biti. Pa hiljade ljudi su bukvalno izvučene i spasene ispred bujice.
Pitajte one momke iz Helikopterskog servisa RS što su danima, bez odmora, letjeli po kiši i skidali ljude sa krovova ko je kriv ili kakva je bila koordinacija na terenu.
Da li je neko zakazao i zašto su pitanja bez odgovora? Hiljade situacija, hiljade odgovora i hiljade odluka u trenutku koji su značile život ili smrt.
Nije kriv Obren Petrović što mu je čitav grad poplavljen ili Savo Minić što je Šamac gotovo uništen i pitanje je da li će i kada se u njemu može ponovo organizovati bilo kakav život.
A upravo to narednih dana mora biti prioritet svih nivoa vlasti, kriznih štabova i čitavog društva. Da se koliko-toliko što brže organizuje život u uništenim gradovima i selima i ljudima omogući da prežive prva dva-tri mjeseca dok se nekako ne snađu. Poslije će biti lakše.
Pa svi pomažu. Dolazi pomoć iz Evrope, Rusije, Turske, Amerike. A naše stranke već počele da broje ko je koliko konzervi dao i kome, pa politički kalkulišu ko bi mogao imati koristi od toga.
Ako je pojedinima ovih dana baš do politike i priče o odgovornosti, ima li bolje teme od šamara koji je došao iz Brisela. BiH ne može aplicirati za sredstva iz Fonda solidarnosti Evropske unije zato što nema status kandidata, za razliku od Srbije, kojoj je na raspolaganju taj novac.
Nije li to poruka našim liderima da je njihova politika svađanja, trvenja i traženja dlaka po zakonima svih ovih godina krivac što će oporavak od katastrofe biti znatno otežan bez ovih para. Što će trebati godine i godine da se nadoknade milijarde koje je voda odnijela.
Nije li politika ta koja bi trebalo sada da izvuče pouke i razmisli o prioritetima koji su potrebni za ovu zemlju. A to sigurno nisu upiranje prsta u krivce, stranački šatori za podjelu graha i hljeba ili kupovina glasova za flašu vode.
Ako vam je do politike, idite u inostranstvo, od Istanbula do Moskve, Beča, Brisela ili Vašingtona, i lobirajte za ovaj napaćeni narod. Pozovite preko evropskih stranačkih prijatelja koga god znate da dođe, vidi i pomogne. Sjedite i dogovorite se kako da saniramo ovu katastrofu.
Niste li napokon uvidjeli da smo sami nemoćni i nezaštićeni, da izolacija znači nesreću, a saradnja mogućnost da lakše živimo? I u dobrim i lošim vremenima.

Može li Vučić pomoći i BiH?

Nije slučajno premijer Aleksandar Vučić izabrao BiH kao prvu destinaciju koju je posjetio nakon što je preuzeo Vladu Srbije. Time je poslao nedvosmislenu i veoma jasnu poruku da će zvanična politika iz Beograda koju on kreira biti potpuno identična sa stavom koji prema BiH imaju i ostale zemlje regiona. A to je potpuno poštivanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta države, kao i privrženosti Dejtonskom sporazumu.
Od premijera Vučića zasad i više nego dovoljno da političko Sarajevo ili, preciznije, bošnjačke političke elite veoma pozitivno reaguju na ovakav Vučićev stav, što daje nove mogućnosti u budućim odnosima. Dobar je to proces koji će pomoći relaksaciji odnosa Sarajeva i Beograda jer, kada je Srbija u pitanju, stav Banjaluke, odnosno politike Republike Srpske veoma dobro je poznat.
Nakon sastanka sa predsjedavajućim Savjeta ministara Vučić je istakao da želi da gradi povjerenje i neuporedivo bolje odnose sa svim građanima BiH, te da je ubijeđen da to žele i ljudi ovdje.
Koliko god posjeta bila dobra za BiH, isto tako ona je važna i Srbiji zbog njene proevropske politike.
Sasvim suprotno od dosadašnje manje-više pasivne politike koju je Boris Tadić vodio, Vučić u svom zaletu pokušava i ovdašnje političke procese razdrmati, ali koordinisano sa Briselom. Vidljivo je to iz gotovo svake izjave evropskih diplomata koji su u zadnje vrijeme krstarili regionom.
Brisel želi da vidi da Beograd ni na kakav način ne otežava ovdašnju političku situaciju u kojoj su godinama već potpuno zamrli svi procesi, pogotovo oni koji se tiču evropske perspektive.
Na tom polju već godinama vrti se ista priča kao svi su za, ali niko ne želi da bilo šta konkretno uradi. Godinama su trajali razgovori, zakazane su desetine sastanaka lidera, pozivani su od lokalnih kafana do briselskih sala, ali nisu uspjeli da se dogovore u vezi s presudom "Sejdić i Finci". Pa su onda stizala upozorenja kako izbori neće biti priznati, da je to uslov svih uslova i tako godinama, da bi na kraju shvatili da sadašnja garnitura bh. lidera jednostavno ne želi bilo šta da dogovori. Sad svi čekaju oktobarske izbore i nadaju se da će nakon njih u nekim drugim odnosima i relacijama biti moguće ponovo zavrtjeti evropsku priču. U suštini, bilo šta što ovo društvo može politički pokrenuti u nekom smjeru jer ovako iz dana u dan postaje sve depresivnije i besperspektivnije. I u Republici Srpskoj i Federaciji situacija je skoro ista. Gotovo da i nema razlike u stavovima ljudi kada je u pitanju odnos prema državi i politici, s tim da je u Federaciji značajno jači privatni privredni sektor, što ima veliki uticaj i na ostale segmente u društvu.
Nije samo politički značajna posjeta Vučića Sarajevu, već i ekonomski, jer su obje države gotovo u privrednom kolapsu. I Srbiji i BiH potrebne su hitne reforme svih onih segmenata koji će pomoći da se privreda revitalizuje i da joj se da jedan novi investicioni zamah. I to je potrebno veoma brzo provoditi. Srbija je u velikoj vremenskoj prednosti jer je nova vlada već napravila jasnu politiku kojim smjerom će se kretati. Idu reforme poreskog sistema, te čitav niz olakšica za investitore, i domaće, i strance. Hoće li to biti dovoljno? Sigurno da neće, jer je i to samo grebanje po površini problema. Ali postoji taj optimizam i volja da se stvari pokrenu.
S druge strane, u BiH se u ovoj godini gotovo sigurno ništa neće uraditi jer niko ne želi da bilo šta mijenja u predizbornom periodu. Ma kako apsurdno i besmisleno bilo, ali stvari za privrednike ili potencijalne investitore su poprilično otežane ove godine u komunikaciji sa državnom upravom, jer puno je onih činovnika koji kalkulišu i važu o mogućim pobjednicima izbora pa i jednostavne zakonske procedure dodatno zakomplikuju. Ali to je naša priča.
No, dobro. Puno je zajedničke istorije i dobrih, ali i loših iskustava s obje strane Drine. Dosta je istog naroda koji živi u obje države. Prošlost i sadašnjost su nam toliko uvezane da nam je i budućnost usmjerena jedne na druge. Ne mora da bude velike ljubavi, što reče Vučić, ali mora da postoji poštovanje i uvažavanje. Ekonomski interes će uraditi ostalo.

Nije kriv MMF već loše politike

Opet je zapelo s MMF-om. Tačnije, nema sljedeće tranše, pete ili šeste, ko će ih više znati, pa se budžeti suočavaju s nelikvidnošću. Preciznije rečeno, federalni budžet mogao bi prvi da osjeti nedostatak svježeg novca u kasi, što će direktno uticati na redovnost isplata plata, invalidnina i slično.
Premijer Nermin Nikšić predlaže hitan rebalans federalnog budžeta kako bi se na neki način omogućila realokacija nekih sredstava na kritična konta koja bi mogla izazvati veći revolt građana ako redovnost isplata bude dovedena u pitanje.
To bi otprilike bio nekakav plan B koji je ostao na raspolaganju vlastima nakon što su shvatile da im je rupa u budžetu toliko velika da će morati smanjivati troškove i do 40 odsto, a tu razliku nekako do izbora skrpiti zaduživanjem vjerovatno kod komercijalnih banaka.
Ova posljednja drama s MMF-om u stvari je kulminirala neusvajanjem zakona o akcizama u Domu naroda BiH, što je bio jedan od uslova. E sad treba zamisliti objašnjenje Ante Domazeta, koji tvrdi da vjerovatno delegati nisu bili baš najbolje upoznati s važnošću samog zakona pa ga olako odbacili i tu njegovu tvrdnju probati uzeti kao ozbiljnu.
Upravo ona suštinski govori o lošoj i neodgovornoj politici, koja je i dovela do narkomanske zavisnosti vlasti od novca iz MMF-a. Sva pamet, vrijeme i resursi u ministarstvima finasija su se sveli na preživljavanje od tranše do tranše MMF-a, a ako one dođu u pitanje traže se alternative tipa zaduženja kod komercijalnih banaka.
A i taj novac se samo isprebacuje s jednog budžetskog konta na neki konto, zavrti kroz račune i opet najveći njegov dio ode za vraćanje ranijih dugova i obaveza prema MMF-u. Račun je tu veoma prost i odmah se vidi da se krajnja cifra zaduženja konstantno povećava.
Za sadašnje stanje u bužetu nije kriv MMF, niti je ikada i bio, već loše politike i neodgovornost onih koji ih sprovode. Ako je cilj neke politike da održava bilo kakvu likvidnost u isplati budžetskih obaveza onda od tog posla nema ništa.
To je začarana vrteška u kojoj nije bitno ko se nalazi na sjedalici i ko troši taj posuđeni novac. Kao da se neko baš dobro zajebava sa svima nama tvrdeći da su oni ozbiljni ljudi i odgovorna vlast, a realno ponašaju se kao loši domaćini koji su odlučili da propiju i prokockaju sve što im je neko drugi zaradio. I tako godinama samo mijenjaju kafane i društvo s kojim lumpuju.
Evo, idu izbori i ako se nekom da da malo pažljivije sluša te priče vidjećete da nema puno razlike u porukama koje dolaze iz vlasti i opozicije. Prvi se hvale da je veliki uspjeh održati redovne isplate palata i penzija, dok je drugima glavna zamjerka to što su te plate i penzije nedovoljne za život.
Nijedna politička stranka ne predlaže konkretna rješenja i sve se svodi na uopštenu priču kako bi nešto trebalo, a kako ne bi. Na primjer, nedostatak novca u javnim budžetima. Zaduživanje je kratkoročno rješenje, ali najskuplje i neisplativo.
Puno bolja je štednja, ali i tu se poprilično zakasnilo. Štedjeti je trebalo kad je bilo novca, prije pet-šest godina, a ne sada kada ga nema. Tada je postojala šansa da se osmišljenim projektima stvore uslovi za bolju privrednu održivost, a time i stabilnije punjenje bužeta. Ovako je sve samo krpljenje rupa koje su iz mjeseca u mjesec sve veće.
Što će reći da je država, oni koji je vode, krajnje nesposobna kad ne može da napuni budžet. Po nekoj logici, a da sam nekakva vlast, promijenio bih prvo poreski sistem. Ovaj sadašnji je potpuno neefikasan i glomazan, kao i čitava administracija. Sve to treba pojednostaviti.
Ali nema niko volje ni političke odlučnosti da to uradi. Sve se svodi na izborne, nacionalne i koalicione kalkulacije od oktobra do oktobra. Sve ostalo je sporedno.

Srbija konačno izabrala EU

Ako je neko i imao dilemu kakav će izbor napraviti Srbija, odnosno vladajuća politička elita, nakon formiranja nove vlade s premijerom Aleksandrom Vučićem, on je veoma jasan. Srbija je definitivno i konačno odlučila da je njen nacionalni interes priključenje Evropskoj uniji.
Vučić je tako postao prvi srpski moderni političar koji je nedvosmisleno, bez ikakve zadrške i odlučno krenuo da Srbiji što prije otvori vrata za priključenje. Ketrin Ešton, koja se u Narodnoj skupštini osjećala dobrodošla kao u vlastitoj kući, ne krijući zadovoljstvo zbog proevropskog raspoloženja u većem dijelu srpskog društva predvidjela je da bi se to moglo ostvariti već 2018. godine.
Eštonova je javno pohvalila premijera Vučića, ustvrdivši da nimalo ne sumnja u njegovu odlučnost i posvećenost reformama, borbi protiv korupcije i težnji da se uvede red i zakon kao i da ne sumnja u kapacitete Vučića da obori sve rekorde u brzini pristupa Evropskoj uniji.
Čitav državni aparat jednostavno je našpanovan u evropskom smjeru, tako da će svi budući politički procesi, ekonomske reforme, uspješne ili ne, biti koordinisane sa Briselom. Samim političkim izborom Srbija je napravila veliki iskorak, sve ostalo je tehnička stvar jer iza nje se sada nalazi moćna briselska administrativna mašinerija koja će joj biti na usluzi.
Uzimajući sve okolnosti pod kojima se sve ovo dešava, prvenstveno zbog političke napetosti s Rusijom u vezi s Ukrajinom, Srbija je dobro politički profitirala ne samo terenutno nego i za budućnost.
Racionalnim stavom, u kojem istorijsko prijateljstvo i dobro ekonomsko partnerstvo s Rusijome nije uticalo na politički izbor kada je nacionalni interes u pitanju, Vučić je pokazao da razmišlja državnički, a ne kao klasičan populistički političar.
Politički procesi u Srbiji osjetiće se i ovdje u Republici Srpskoj i BiH. Neminovno je to. Bar se nadam da će se to proevropsko raspoloženje srpske političke elite preliti i preko Drine u onom pozitivnom smislu.
Želja je to i Vučića, koji je i najavio svoj prvi dolazak u svojstvu premijera u Sarajevo, odakle su već od strane bošnjačkih političkih lidera počeli stizati pozivi.
Prvi je to uradio Bakir Izetbegović, bez obzira na zlurade komentare kako je, eto, zaboravio Vučićevu političku prošlost.
I Eštonova je izrazila nadu da će Srbija pomoći BiH da krene s mrtve tačke, na kojoj je zakovana posljednje četiri godine. Puno je to potrošenog vremena na uglavnom besmislene političke rasprave i liječenje sujete pojedinih političkih lidera.
Nedostatak volje za kompromisom je glavna odlika onih koji diktiraju procese u BiH iako teško neko posebno može biti etiketiran kao glavni krivac.
Za stranke i uglavnom javnost u Sarajevu to je Banjaluka, a za srpsku politiku to su bošnjački lideri koji žele po svaku cijenu unitarnu državu. Hrvati su uglavnom brojčano i politički marginalizovani pa se glavna unutrašnja politika svela na prepucavanje Sarajeva i Banjaluke.
Treba priznati tek da se posljednje dvije ili tri godine poprilično nametnulo opravdano pitanje ravnopravnosti Hrvata u BiH, s fokusom uglavnom na Federaciju.
Mada je to za vrijeme potrošeno na unutrašnje rasprave gotovo ništa. Prazna priča. BiH stagnira u svakom smislu, političkom i ekonomskom. Vlasti na svim nivoima su se odlučile da građanima ponude preživljavanje, redovne penzije i plate u javnom sektoru.
Ali prosto život ih svakodnevno demantuje da to nije dovoljno. Ljudi hoće da osjete dinamiku u društvu, progres, jer vide da se svijet oko njih mijenja. Pogotovo mladi žele biti dio tih procesa. Oktobarski izbori dobra su prilika, a do njih ima dovoljno vremena da političke stranke ponude ljudima jasnu viziju evropske budućnosti.
To je ono što je uradio Aleksandar Vučić. Bez kalkulisanja i fige u džepu. Odredio je jasan i nedvosmislen put kojim se treba kretati. Zato danas i vlada Srbijom.

Pa niko više nema para!

Vijest sedmice, koja stvarno nasmije čovjeka do suza, objavio je "The Independent'' izvještavajući o istrazi koju su proteklih godina vodili italijanski istražioci Francesca Mazzocco i Caterina Malagoli protiv pritvorenog šefa Cosa Nostre Giovannia Di Giacoma.
Očajni mafijaš snimljen je kako se jada zbog teške ekonomske situacije u Italiji te kako više nema od koga iznuđivati novac.
"Svi zatvaraju vrata svojih firmi, nikome ne ide i nemamo koga reketirati. Situacija je toliko katastrofalna da bi našim mlađim članovima bilo bolje da nađu normalan posao s redovnom platom nego da rade za nas. Moji ljudi u posljednje vrijeme iz hotela i restorana uspiju izvući samo bijednih 7.000 evra mjesečno. Ponekad mi se čini da sve to više nije vrijedno truda", kazao je Di Giacomo.
On tvrdi kako mnogi radije zatvore lokale i hotele nego da njemu i njegovim ljudima isplate reket, a onda se kao pravi ekonomski analitičar obrušio na poteze koje sprovodi guverner Sicilije Rosaria Crocetta.
"Taj reže svugdje. Nema hotela ni restorana, građevinari ništa ne rade. On je izazvao pravu katastrofu", vrištao je u kameru mafijaš na guvernera Crocetta, koji je inače poznat po suprotstavljanju mafijaškim klanovima, za razliku od njegovih prethodnika koji su uglavnom sarađivali s mafijom.
Kako navode novinari "The Independenta", očajni Di Giacomo je čak pisao svojim kolegama mafijašima te naredio detaljno preispitivanje raspodjele finansija unutar Cosa Nostre, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo među mlađim članovima organizacije, koji su u zatvoru, jer je njihovim porodicama uskraćena finansijska pomoć.
"The Independent" zaključuje kako su na početku recesije mnogi predviđali kako će teška situacija ići na ruku kriminalnim organizacijama, ali da se čini kako su im stari modeli poslovanja i nesnalaženje u novonastaloj situaciji ipak donijeli velike probleme.
Valjda, u teška i krizna vremena svako se snalazi kako najbolje zna. Okolnosti se mijenjaju i ako na njih adekvatno reaguješ iz svega može da se izvuče i dobrih procesa. Ako se vodimo primjerom koji je opisao "The Independent", onda bi ovo vrijeme bilo idealno da se istinski i ovdje kod nas krene u borbu protiv korupcije, jer građani novca imaju tek toliko da preživljavaju. Kako je novih poslova sve manje, a i oni koji rade smanjuju cijene prostora za takozvano ugrađivanje, a svaki dobijeni posao sa državnom institucijom je "skeniran" iz više uglova. A upravo je korupcija najveći problem ovdašnjih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije.
Prema posljednjem izvještaju UN-ove kancelarije za droge i kriminal (UNDOC), kada je riječ o korupciji u poslovanju u izvještaju pod nazivom "Poslovanje, korupcija i kriminal na zapadnom Balkanu: Uticaj podmićivanja i drugih oblika kriminala na privatno preduzetništvo", Srbija je lider u regiji u kojoj je 17 odsto preduzeća dalo mito, prati je Albanija sa 15,7 odsto, a Hrvatska je na trećem mjestu sa 10,7 odsto. BiH je četvrta i u njoj je svako deseto preduzeće dalo mito. Na podmićivanje u Makedoniji prisiljeno je bilo šest odsto firmi, a najmanje problema imali su privrednici  na Kosovu i u Crnoj Gori.
Tako je prosječan iznos mita u regiji 881 evro. Najviši je na Kosovu, gdje iznosi 1.787 evra, dok je prosjek u Hrvatskoj 395 evra, a u BiH 327 evra. Prosječan iznos mita u Srbiji je 935 evra, u Albaniji 904, u Crnoj Gori 830, a Makedoniji 689 evra.
Izvještaj UNDOC-a otkriva da se mito češće iznuđuje od malih firmi nego od velikih i da su više izložene firme s mješovitim domaćim i stranim kapitalom nego one u čijem su isključivom vlasništvu stranci.
Kako je borba protiv korupcije jedna od glavnih predizbornih tema ovdašnjih stranaka, biće stvarno zanimljivo pratiti koja će to partija, bilo opoziciona ili vladajuća, izaći sa konkretnim, ali baš konretnim prijedlogom, kako se sistematski boriti protiv korupcije. A ne sa izlizanim floskulama ili formiranjem nekakvih komisija kao što su do sada inače radile.

Čitav nam život prođe u tunelu

Sjećam se prve školske ekskurzije, a bilo je to baš davno, još u Titovo vrijeme. Negdje u februaru ili martu godinu-dvije nakon usvajanja Ustava Jugoslavije iz 1974. godine čuo sam od tadašnjih političara priču o tunelu i svjetlu na njegovom kraju.
Mi, pioniri, smo na tim ekskurzijama srećno pjevali da "u tunelu usred mraka sija zvijezda petokraka", mada nismo tačno znali šta to znači, ali se fino rimovalo.
Eto, i ta floskula, samo malo modifikovana bez zvijezde ali da ipak ima svjetla, provlači se kroz dosadašnji život moje generacije kojoj je valjda suđeno da preživi u tunelu. Ali treba da se nadamo da će jednog dana biti bolje i da će na kraju ipak sve biti dobro.
I tako prođoše četiri decenije, preživjesmo raspad i rat na tom mračnom i nesrećnom putu, ali i sada svim srcem kao treba da se nadamo da je konačno i svjetlo tako blizu. A u stvarnosti ono je još i te kako daleko.
Upravo tu izlizanu frazu o tunelu i svjetlu upotrijebila je i Vesna Pusić, ministrica inostranih poslova Hrvatske, nakon sastanka u Briselu s ostalih 27 evropskih ministara, kako bi pojasnila zaključke koji su usvojeni na toj zajedničkoj sjednici, a tiču se BiH.
"Treba narodu pokazati da postoji svjetlo na kraju tunela jer je postojala mogućnost da ministri uopšte i ne razgovaraju o BiH zbog krize u Ukrajini", rekla je Pusićeva.
Tačnije, naša evropska perspektiva koja je, po riječima ministara, neupitna, ali, eto, fali nam još nešto malo. A to malo su lokalni političari koji nikako da se dogovore, usaglase i počnu da rade konkretno na zadatim pitanjima.
Zasad je iz Brisela jasno rečeno da promjene uslova kada je BiH u pitanju neće biti, ljestvica i dalje ostaje podignuta veoma visoko, samo je promijenjen redoslijed otvorenih pitanja koje treba riješiti.
Provođenje presude u predmetu "Sejdić i Finci", koji je četiri godine bio uslov svih uslova, pomjereno je za vrijeme poslije oktobarskih izbora. Realno, to pitanje bi trebalo rješavati tek u idućoj godini jer je danas svima postalo jasno da ne postoji volja ni u jednoj političkoj opciji da se ono rješava.
Na prvo mjesto je stavljena borba protiv korupcije i podrška ekonomskim reformama, kako bismo se pokušali stabilizovati, zbog sve većeg socijalnog pritiska koji je prisutan u društvu.
Konkretno to znači da Evropa traži od ovdašnjih vlasti da se do izbora suzdrže od neproduktivne i svađalačke retorike oko stvari koje niko ne dovodi u pitanje kao što je teritorijalni suverenitet, već da se fokusiraju na rješavanje nagomilanih ekonomskih problema, te da poboljšaju poslovni ambijent.
Uh, kako je to samo lako napisati i izgovoriti, a kako je teško bilo šta uraditi na tom planu.
Iskreno govoreći, teško se može očekivati da do oktobarskih izbora bilo ko od političkih aktera, stranaka ili neko drugi iz javnog života pokrene neko ekonomsko pitanje a da ono nije u direktnoj vezi s izborima. Sve će u narednom periodu biti podređeno samo izborima i kampanji.
"Znamo da imate izbore, ali, izvinjavamo se, morate nastaviti da radite uporedo s tim jer razlog nerada ne može biti to što imate izbore svake dvije godine", poručio je i Peter Sorensen iz Brisela.
Ali to kao da se ne tiče ovdašnje političke elite. Pa još niko u BiH nije ni reagovao na zaključke iz Brisela jer im je to nebitno, sporedna stvar, i možda do kraja dana i da bude koja izjava ili saopštenje. I to je to! Tu počinje i završava priča o novom pristupu, evropskom putu i ulozi domaćih lidera. I vlasti i opozicije.
Oni već mjesecima žive u svom svijetu politikanstva, optužbama i odbrani u svijetu izdajnika i patriota, dobrih i loših momaka. Borba protiv korupcije ovdje je već odavno ubačena u političku arenu, doduše uprošćena u floskuli "držite lopova". U stvari, ovdje su svi lopovi i kriminalci dok se to drugačije ne dokaže.
I na kraju bez obzira što to djeluje izlizano, ali šta nam ostaje drugo nego da ipak vjerujemo da postoji to neko svjetlo na kraju tunela, ma koliko on bio dugačak i koliko god bilo potrebno da ga prođemo.
Nema nam života bez te Evrope. Što prije to politička elita shvati, možda i za nas bude nekakve šanse da bar ostatak života ne proživimo naivni kao mali pioniri.

»Igre prijestola« nova sezona

Konačno je startovala nova sezona "Igre prijestola", sjajna serija zasnovana na priči o vječitoj borbi za vlast.
Kada je Džordž R.R. Martin pisao ovo istinsko remek-delo, objedinivši sve najbolje što žanr epske fantastike može da pruži, vjerovatno nije razmišljao da negdje može uistinu postojati država, društvo, prostor, mjesto, nešto u kojem je sve praktično svedeno na politiku, a život ljudi, građana, osoba gotovo na fantastiku. U kojem se politika decenijama vrti u začaranom krugu borbe za vlast tri naroda, dva entiteta, deset kantona i desetaka partija koje su sve, ali baš sve obojene nacionalnim bojama.
Političari, lideri, vođe od izbora do izbora svake dvije godine sklapaju nove i ruše stare saveze, potpisuju koalicije, platforme i sporazume o zajedničkim ciljevima. Žive u nekom svom začaranom svijetu u kojem je prvi i osnovni aksiom nacionalni interes, a onda možda da se priča i o nečemu ostalom, realnom životu.
Na to se u stvari svela sva politika u BiH: vječitu borbu političkih partija za nekakav nacionalni interes. Od njega kreće i na njemu se završava.
Godina izbora, kao što je ova, samom inercijom pojačava te aktivnosti, zaoštrava se retorika između lidera, pretendenata na liste i stranačkih aktivista, svako svakog optužuje, kleveta i ogovara, jedni su izdajnici i lopovi, drugi su hohštapleri i gulanferi željni vlasti.
Valjda smo i sami navikli na takvu politiku, nerealnu, politiku odvojenu od realnog života u kojem svakodnevno traje borba za preživljavanje, koju vode građani. Političku elitu kao da ne dotiče taj svakodnevni život.
Primjer jedan... Nedavno je objavljena vijest, u stvari to je već stara vijest, da se belgijski "Delez" povlači iz BiH zbog lošeg poslovnog ambijenta. Takođe, negdje istovremeno, svoju odluku o povlačenju realizuje i trgovački lanac OBI.
Dvije velike svjetske kompanije izlaze iz BiH, a da niko, baš niko, iz politike, iz vlasti ove države da reaguje, postavi pitanje ili prokomentariše zašto oni odlaze. Ko god se malo više bavi biznisom ili je životno uključen u taj privredni, realni sektor primjećuje da nekoliko velikih banaka intenzivno mjesecima smanjuje kreditnu i poslovnu aktivnost, spremajući se i one da jednog dana samo objave vijest da odlaze odavde. Možda je pitanje mjeseca kad će to biti.
Sadašnja privreda u BiH, ono što je ostalo od nje, prosto vapi za svježim kapitalom, novcem kojeg nema. Slično je i u Federaciji i Republici Srpskoj, s tim da treba reći da je odnos vlasti u Republici Srpskoj ipak malo drugačiji prema privredi nego onaj koji imaju u Federaciji.
Postoje institucije kojima se možeš obratiti bilo pomoći ili ne, dok je to u Federaciji veoma, veoma upitno ko je i za šta nadležan. I sve je opet svedeno na politiku.
A ima li bilo čija politika odgovor na veoma prosto pitanje: od čega ćemo mi to živjeti sutra ako je sve manje onih koji danas rade i proizvode? Može li se ekonomski život jednog društva podrediti neplodnoj, bezidejnoj politici koja nema nikakvu strategiju? Institucijama vlasti koje žive i postoje same za sebe, krckajući budžete koji su svaki mjesec sve prazniji? Ne!
Današnja politika to možda i primjećuje, ali prosto nema rješenje. Zato su potrebne nove ideje i volja da se ovo stanje mijenja. Ovom društvu je potrebna politika koja će definisati realne, ostvarive ciljeve i pronaći snagu sposobnu da to i provede.
Potreban je konsenzus svih partija koje sutra budu činile vlast prvenstveno oko ekonomskih i privrednih pitanja, a tek onda možda mogu krenuti da rješavaju nacionalne dileme i interese.
Bitnija je odluka za BiH da uspostavi mehanizam kontrole kvaliteta mlijeka da se može izvoziti na tržište Evropske unije nego dogovor o "Sejdiću i Finciju". I oni su bitni, ali niko neće zbog njih biti gladan, ali zbog mlijeka vjerovatno hoće.
Bolji život građana ne dolazi sam po sebi iz evropskih principa i standarda, već iz upornog i stalnog rada koji, da bi bio produktivan, mora da ima podršku zdrave i realne politike. Sve ostalo je priča, fantazija i borba za vlast navodno dobrih i loših likova.

Legenda o Ivanu Žiliću

Niko se odavno nije tako dobro našalio, da ne kažem neku prostiju, ali primjereniju riječ, kao sprdao na primjer, posljednjih mjeseci sa ovdašnjim pojedinim privrednicima i političarima kao Ivan Žilić iz Luksemburga.
Priča je gotovo nevjerovatna sa više nego komičnim završetkom, nasmije vas do suza, mogla bi završi kao regionalni blokbaster, ako bilo ko nađe novca da je spakuje na ekran. Možda novac posudi upravo Ivan Žilić, jer je o tom feničanskom izumu u stvari i riječ.
Prije nekoliko mjeseci, pod markicom ekskluzivno, zagrebački medij objavi priču u nepoznatom milijarderu Ivanu Žiliću, Hrvatu iz Vareša, kojeg je prije četrdesetak godina život natjerao u Njemačku. Međutim, vispreni Žilić, koji je stekao zvanje inženjera mijenjajući raznorazne poslove i školujući se uz rad te završi u Fabrici automobila "Ford".
I tu počinje zaplet. Navodno je Žilić patentirao novi revolucionarni metod zavarivanja, što je "Fordu" donosilo ogromne uštede pa kad je patent pokušao da naplati sve završi na sudu. Kako tada, tako i sada čitav slučaj se razvlači od suda do suda, od advokata to advokata, od osiguranja do reosiguranja.
E, upravo u tom sudskom sporu i fiktivnim potraživanjima za patente i ko zna šta još, Ivan Žilić je izračunao, a novinari povjerovali, da ima nešto oko 24 milijarde evra, koje se nalaze po računima osiguravajućih i reosiguravajućih evropkih kuća, a kojima on raspolaže.
Upravo taj novac Žilić je odlučio da investira u Hrvatsku i BiH, kako bi kao pravi, istinski patriota pomogao ovdašnjim građanima. Pozvao je privrednike da mu ponude dobre projekte i razviju biznis. I svima dobro.
Vijest je tada odjeknula kao bomba, gotovo da nema medija u regiji koji nije prenio priču o filmskom usponu siromašnog Bosanca do jednog od najbogatijih ljudi u Evropi. A i šire.
To što za Žilićeve milijarde, a 24 njih, složićete se, nisu male pare, nisu čuli ni u tradicionalno dobro informisanom "Forbesu" pa ga nisu nikada ni stavljali na svoje liste, nije bilo toliko ni bitno. Žilić je preko noći postao zvijezda, dobro, milijarder spreman da svoje bogatstvo podijeli sa svima kojima su novci potrebni. Ima li šta bolje u ovim teškim vremenima kada te u bankama po deset puta skeniraju prije nego ti odobre projekat. Važu sve moguće rizike o kojima čovjek u svom poslovnom zanosu uglavnom i ne razmišlja.
Žilić je kao dobri duh iz bajke postao stvaran, sa poznatom adresom u starom dijelu Luksemburga i oporezovanim računima punim evra. Za nekoliko mjeseci izmijenjala su se u Luksemburgu gotovo sva zvučna imena privrednika iz Hrvatske i BiH, sastanci su trajali i satima u kojima je Žilić uživao, razmatrane su opcije i pričano je o velikim planovima. Iz "Agrokora" su Žiliću nudili da se udruže i otkupe "Mercator", a to je bilo prije nego što su im iz Sberbanke odobrili kredit. Milan Bandić je slao izaslanike da dobrotvor iz Vareša restrukturira kompletan budžet grada Zagreba.
Jerko Lijanović je takođe nudio projekte tražeći, valjda, svjež kapital za njihovo posrnulo porodično poslovno carstvo, jer šta bi ga drugo moglo natjerati da posjeti zemljaka u Luksemburgu. Vjerovatno je istu ideju imao i Mujo Selimović dok je sa Žilićem ispijao kafu u nekom od prijatnih restorana bogate kneževine.
I Stipe Mesić se spominje u čitavoj priči, kao i Vjekoslav Bevanda, ali njihove uloge baš nisu najjasnije, šta su nudili i šta su tražili.
Ali kao i sve bajke i ova nije trajala dugo i ima ne baš tako sretan kraj. Za svakog je Ivan Žilić imao dovoljno vremena i razumijevanja. Jedino nije imao novca. On je i dalje bio samo dio priče. Milijarde izgubljene u beskonačnim tužbama i sudskim parnicama u stvari su samo Žilićeva fikcija koju je tako stvarno prodao medijima, privrednicima i političarima.
Prosto je nevjerovatno koliko je ozbiljnih ljudi, privrednika koji su napravili impozantne poslovne imperije, povjerovalo u tako naivnu, dječju bajku o novcu koji nije potrebno zaraditi, već je došao kao dar sa neba.
Možda baš u tom našem urođenom uvjerenju da će neko drugi riješiti sve, ali baš sve naše probleme i leži uzrok svih naših problema. Od ekonomskih do političkih. Kažem možda, ko to više zna?

Sve naše ofanzive

Čitam ovih dana kako se na BiH sprema prava diplomatska ofanziva iz Evropske unije. Tako bi do kraja sedmice ovdje trebalo da doputuju ministri Velike Britanije Vilijam Hejg, Hrvatske Vesna Pusić, Austrije Sebastijan Kurc i Mađarske Janoš Martonji. To bi, valjda, trebalo da praktično pokaže odlučnost Brisela u toj nekakvoj novoj politici Evrope prema nama.
Mada, iskreno rečeno, koliko se god trudio, još nisam pohvatao sve te konce, finese i detalje "novog pristupa", ili kako su ga u Zagrebu nazvali "non-pejper".
Ako je vjerovati Vesni Pusić, hrvatskoj ministarki inostranih poslova, tim papirom se predlaže rješavanje ovdašnje političke krize tako da Evropska unija otvori pregovarački proces, koji će omogućiti da BiH postepeno postane spremna da zadovolji sve kriterijume za članstvo, a ne da se čeka zadovoljenje kriterijuma da bi joj se dopustilo pregovaranje.
"Postoji apsolutna svijest kod svih, ili velike većine država članica, da je za BiH potreban drugačiji pristup. Da li je to baš taj pristup vidjećemo, ali on će svakako poslužiti da sve države članice imaju našu regiju i BiH na radaru, što je važno u uslovima u kojima se nalazimo", rekla je Pusićeva.
Ni Srbija tu ne ostaje po strani pa tamošnja apsolutna politička zvijezda Aleksandar Vučić sve češće šalje poruke kako BiH, sa njena oba entiteta, vidi zajedno sa Srbijom kao dio evropske porodice kojoj je svojski odan. Njemu ostaje još da formira novu vladu i uhvati se posla kao što je obećao, da uhapsi još kojeg domaćeg lopova i spakuje zakonodavstvo i propise po briselskim standardima. Taj proces u Srbiji je nezaustavljiv pa kako se ko snađe u toj priči.
Ovih dana po regiji su se zavrtjeli i neki stariji likovi poput Pedija Ešdauna, koji je u dokolici između dva zasjedanja Doma lordova našao vremena da objašnjava zašto bi trebalo da bude mijenjan Dejtonski sporazum i gdje je međunarodna zajednica pogriješila u pristupu prema BiH. Poput Ešdauna i bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić našao se pozvan da sugeriše kako bi bilo najbolje urediti BiH po mogućnosti bez entiteta.
Stvarno, kada se sve sabere o BiH i njenoj budućnosti, kako bi trebalo da izgleda i u kojem smjeru treba voditi politiku, puno više se priča izvan nje same. Hoće li BiH biti dio Evropske unije, kada bi to trebalo da postane, koje su prepreke, šta je tu potrebno uraditi i kako ubrzati taj proces, teme su kojim se bave u regiji i Briselu. To se ovih naših lokalnih političara suštinski ne tiče. Mislim, njima je to kao sasvim sporedna tema u ovom predizbornom periodu. Ovdje postoji pozicija i opozicija, oni koji su na vlasti i oni koji su veoma, veoma nervozni da dođu na vlast.
Ponekad, onako usput, osvrnu se i prokomentarišu nešto u vezi sa Evropom, putom, novim pristupom, kako je to Brisel baš dobro zamislio i da bi možda moglo biti nekih rezultata i opet po starom. Doduše, spomenu ponekad i one IPA fondove, ali kako je postignuta saglasnost u vezi s podjelom novca iz "Elektroprenosa", njih zadnjih sedmica rijetko spomenu.
Pa čak i o Sejdiću i Finciju se više ne priča onako intenzivno otkako je i Štefan File poprilično ljutito saopštio da ni njemu ne pada na pamet da se bavi tim pitanjem. Kao da je svima pao kamen sa srca što ne treba da se vraćaju na tu temu, ko će slušati više tuđu muku o neravnopravnosti ostalih što se ne mogu kandidovati na oktobarskim izborima. Mislim, nije to priča sa kojom se ide pred birače.
Potpuni izostanak unutrašnjeg političkog dijaloga, potpuni autizam koji vlada kod ovdašnjih političara na procese koji se dešavaju oko njih, u regiji, pokazuje da smo se ovdje zabavili sami sobom, vodimo beskrajne i besmislene rasprave o smislu života i politike uopšte u BiH. Stranke su uveliko fokusirane na političku kampanju, prave se strategije, angažuju raznorazni stručnjaci za imidž i društvene mreže. Traju ogorčene bitke od Facebooka i Twittera do TV i novina. Kao da žive u nekom drugom svijetu, iracionalnom i koji nema nikakve veze sa stvarnošću. Kao da će galasove dobiti po broju tvitova.
Kada bi samo pola vremena, umjesto na društvenim mrežama, pojedini ovdašnji političari proveli sa narodom, građanima, obilazili i slušali njihove probleme, možda bi konačno i od njih krenula bar jedna ofanziva prema Briselu. Ili bilo gdje drugdje, samo da sebi tražimo pomoći i spasa od trenutne stagnacije u kojoj se nalazi kompletno društvo.

Ko je spreman, a ko ne za izbore?

SDS je zvanično u parlamentarnu proceduru uputio zahtjev za izmjenu Izbornog zakona kako bi bilo omogućeno prijevremeno održavanje izbora u BiH. Time na neki način želi da prebaci lopticu u krilo vladajućih na bh. nivou SDP-u, HDZ-u i SNSD-u da se izjasne da li su spremni za izbornu trku ili ne.
Kako je teško bilo šta predviđati na ovdašnjoj sceni, ma koliko bili upućeni, sasvim je neizvjesna sudbina njihovog prijedloga u parlamentarnoj proceduri. Pošto vrijeme nije saveznik vladajućim strankama, a ukupna atmosfera dodatno je podgrijana konstantnim protestima u Federaciji i prijetnjom protestima u Republici Srpskoj, bilo bi logično da prihvate Prijedlog izmjena Izbornog zakona kako bi otvorili mogućnost njihovog održavanja već u maju, s tim da bi mandati trajali nareedne četiri godine.
Naime, opozicija u RS, bez obzira na to što uveliko priča o zajedničkom nastupu, još je daleko od stvarnog dogovora po pitanju ključnih pojedinačnih funkcija, a pitanje je hoće li u stvari do njega i doći.
U narednih nekoliko sedmica vjerovatno i neće, što pokazuje potez PDP-a, koji je samonametnuo Mladena Ivanića kao zajedničkog kandidata za člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske. Takođe, SDS sa druge strane još nema unutrašnji dogovor koji bi to kandidat bio najbolje rješenje da se kandiduje za predsjednika Republike Srpske.
Najčešće se licitira imenom njihovog lidera Mladena Bosića, ali je sasvim neizvjesno hoće li to Bosić i prihvatiti, jer dosad on je uporno vješto izbjegavao da izađe kao kandidat za bilo koju pojedinačnu funkciju. Ukoliko se odluči za istu poziciju i na ovim izborima, nesumnjivo da će i u SDS-u postaviti pitanje njegovog vođenja stranke. Odluka da li će biti kandidat za predsjednika isključiva je Bosićeva i od nje uveliko zavisi njegova buduća politička karijera. Ima još dovoljno vremena da razmisli, ali ako ozbiljno računaju na prijevremene izbore, za koje kažu da su potpuno spremni, onda je Bosić već prelomio, samo što to javno nije obznanio.
Sa druge strane, i SNSD-u puno više odgovaraju izbori u maju nego u oktobru. Situacija u društvu, od ekonomske do socijalne i svake druge je veoma teška, nepredvidiva, s puno trzavica i nezadovoljstva, tako da je svaki izlazak na ulicu nezadovoljnih građana, bili to borci ili radnici nekog propalog preduzeća, potencijalno može dodatno destabilizovati. Teško se može očekivati da vlast u izbornoj godini može značajnije popraviti ekonomsku situaciju, to je potpuno nerealno, ali zato može uraditi sve da smanji socijalni pritisak i pomogne što većem broju ljudi da zadrže nivo primanja, da obezbijedi redovne isplate penzija i plata u javnom sektoru i što više privredi da prostora da održi sadašnji nivo likvidnosti.
Samim tim smanjiće potencijalno veći broj onih koji planiraju na proljeće izaći na ulicu kao način pritiska na vlast. A takvih izlazaka će biti, što najavljuje i dio retorički "ratobornije" opozicije predvođene manjim strankama. Pokušaj mijenjanja vlasti izvođenjem nezadovoljnih ljudi na ulicu nije opcija za koju se zalaže SDS kao najjača opoziciona stranka, svjesna da to može dodatno oslabiti poziciju Republike Srpske u globalnijim političkim okvirima kada je u pitanju stanje u BiH. Promjene Ustava ili nadležnosti entiteta puno bi bilo lakše sprovoditi ukoliko bi sa druge strane imali institucije koje bi bile istovremeno pod pritiskom s ulice.
Iako SNSD-u odgovaraju izbori, ni oni u stranci zasad nemaju unutrašnji dogovor o kandidatima za ključne pozicije. Naime, izvjesno je samo da će lider stranke Milorad Dodik biti kandidat za predsjednika Republike. Iz sadašnje pozicije Dodik ima dobre šanse da pobijedi, bilo da se izbori održavaju u maju ili oktobru, ali relativno ima problem s ostalima u stranci.
Dodik je spreman za fajt, izbornu trku i, kao i uvijek, dosta je siguran u sebe. Ali, da li su to i drugi u SNSD-u koji treba da ga prate? Na to pitanje je teško odgovoriti.
Puno je i onih koji još kalkulišu šta bi bilo ako bude, još važu i razmišljaju. Ne izlijeću s izjavama niti ulaze u otvoren verbalni sukob s opozicionim liderima. Računaju, valjda, da će ih i ovog puta kao i na prethodnim izborima "vući na leđima" isključivo Milorad Dodik.

Šta je nama Ukrajina?

Izgleda, ipak, da trećeg velikog rata neće biti, iako se svjetski mediji svojski trude da stanje prikažu kao da samo što nije počeo. U stvari, ko to zna.
Niko sa sigurnošću, ali izgleda da su veliki geopolitički stratezi odlučili da je konačno došlo vrijeme da se riješi i ukrajinsko pitanje koje je predmet političkih trvenja već dugi niz godina. Od samostalnosti pa sve naovamo preko te zemlje snažno se prelijevaju uticaji i interesi Zapada sa jedne i Rusije sa druge strane.
I sama Ukrajina, država od oko 40 miliona stanovnika, duboko je podijeljeno društvo na prozapadne i proruski opredijeljene Ukrajince, s tim da u istočnim provincijama žive uglavnom Rusi, kao i na poluostrvu Krimu.
A taj Krim je bio dio velike Rusije dok ga početkom pedesetih godina prošlog vijeka sovjetski lider Nikita Hruščov iz nekog razloga nije pripojio tadašnjoj sovjetskoj republici Ukrajini.
I ti komunisti su baš voljeli da crtaju te unutrašnje granice, pa kad su im se carstva raspadala eto razloga za nove sukobe sporenja i ratove, što smo osjetili i na vlastitoj koži.
Krim je samo jedan ali bitan razlog ruske intervencije jer vojno, ekonomski, to im je strateška pozicija na Crnom moru, koju su osvojili još u 18. vijeku od Osmanskog carstva. Da ne idemo dalje... Sukoba na Krimu vjerovatno i neće biti, što nije isključeno u nekim drugim regijama Ukrajine koje graniče sa Rusijom.
Danas događaji prestižu jedan drugog. Rusija je ekspresno preuzela Krim, Amerika, Evropska unija i NATO zasad samo deklarativno upozoravaju Vladimira Putina da se suzdrži od upotrebe sile, optužuju ga za kršenje međunarodnog prava, te prijete sankcijama i pritiscima.
Putin je u zapadnim medijima već proglašen lošim momkom koji je na pogrešnoj strani istorije, kako je to označio i američki predsjednik Barak Obama. Savjet bezbjednosti gotovo da je u stalnom zasjedanju bez nekih konkretnih rezultata jer je potpuno polarizovan.
Bez obzira na retoričke osude, izjave i prijetnje sankcijama teško da će Rusija, odnosno Putin, tek tako da se odrekne svojih interesa u Ukrajini, a oni ne samo da su ekonomski, već su istorijski i kulturno toliko protkani da se u stvari i ne zna tačno na tom prostoru gdje počinje Rusija, a gdje završava Ukrajina.
Svjesni da mogu malo toga da urade, zapadni lideri, predvođeni Obamom, neće se odlučiti da vojnim zastrašivanjem prisile Rusiju da povuče svoje trupe iz Ukrajine.
Njihova glavna strategija biće zasnovana na pritiscima i diplomatskoj izolaciji tako da svijet polako klizi u neku novu političku polarizaciju i neizvjesnost. Velikog rata neće biti, ali se stvari polako zagrijavaju.
Mediji su, s druge strane, dobili novu "top stori" i prosto te zalijepe pred ekran izvještajima iz minute u minut. Lično se ne skidam sa Twittera tražeći na lajni nove vijesti iz Ukrajine, što uveliko nervira sve oko mene kao da jedva čekam vijest da je rat upravo krenuo. I tako već danima.
Kad me neko upita šta se dešava, kakve su to crne liste, šta se to kuva iza protesta, kažem: "Evo ga, rat samo što nije počeo. Svako ima svoje liste, biće žestoko", misleći naravno na Ukrajinu, ne shvatajući da me pita šta se dešava ovdje kod nas.
A ovdje ništa posebno, i demonstracije u Federaciji nisu više neka vijest. Stotinak građana se okupi skoro svaki dan ispred zgrade Predsjedništva, izvode performanse sahranjujući političare i tako. I zahtjevi im svaki dan skoro isti na plenumima, mada treba priznati da su ti plenumi fina novina koju su uveli protesti. Građani bar imaju priliku da nešto predlože, saslušaju jedni druge, razgovaraju, kritikuju vlast, predlažu i iznose svoje mišljenje, što je osnova demokratije.
U Banjaluci je bio isto neki protest, veterani rata traže smjenu predsjednika boračkog udruženja Pantelije Ćurguza, pa su izašli u šetnju. Kažu svega im došlo preko glave, i Pantelije i vlasti, pa im je ulica jedino rješenje. Standardno u sve to uključila se politika, pa su i oni dobili neko drugo značenje. Izborna godina, pa sve to i ima nekog smisla.
Jedino što ohrabruje je to što je, izgleda, Evropska unija stvarno odlučila da prema BiH otvori neki novi pristup, shvativši ipak da previše očekuje od lokalnih lidera kada im govori o njihovoj odgovornosti. Ali ni to nije neka nova vijest.
A, evo ga, Putin upravo drži prvi pres od početka ukrajinske krize...

Evropa kao izlaz

Početkom sedmice u Londonu održana je velika konferencija "Investiranje u zapadni Balkan" u organizaciji EBRD-a, Evropske banke za obnovu i razvoj, na kojoj su se okupili lideri regiona sa potencijalnim investitorima i predstavnicima Evropske komisije.
Bitna, veoma bitna konferencija jer dolazi u trenutku kada je regiji neophodna podrška u političkom i ekonomskom pogledu. U trenutku kada su Brisel, Vašington i Moskva fokusirani na Ukrajinu primijeti se praznina i nezainteresovanost za ovo područje. Osjeti se to i na lokalnim politikama svake zemlje ponaosob, od Hrvatske do Makedonije, kao da su se svi umorili od zapadnog Balkana.
Štefan File, komesar za proširenje, najavio je novi pristup Evropske unije ovoj regiji, čiji će glavni cilj biti ekonomske reforme i razvoj.
"Želimo da nastavimo da podržavamo ovaj region u suočavanju sa izazovima stvaranja radnih mjesta, povećanju konkurentnosti i podsticanju ekonomskog rasta. U proteklih pet godina i u Evropskoj uniji smo bili suočeni s istim izazovima", naveo je File, dodavši da nijedna od država zapadnog Balkana nema funkcionalnu tržišnu ekonomiju, te da će biti baziran na nacionalnim reformskim programima, a rezultat bi trebalo da bude zajednički set preporuka za svaku zemlju.
Ma koliko svaka od zemalja imala svoje posebne, specifične unutrašnje probleme, zajedničko im je što imaju gotovo devastiranu privredu. Neka manje, a neka više.
Tačnije, sve države regije puno više troše nego što zarađuju, a to nadoknađuju podizanjem kredita i novim zaduživanjem. Ta dužnička spirala je samo negdje duža, a negdje kraća, a njeni efekti su vidljivi u svakoj zemlji. Sve je više nezaposlenih, investicija je manje, a administracije više. Malo se proizvodi, a puno se troši.
Ovakvo stanje ne može potrajati u nedogled jer su građani svakim danom sve siromašniji, sve je manje novca, veliki broj radnika radi a ne prima plate. Države zasad uspijevaju podmiriti penzionere, mada su ti fondovi svaki mjesec sve prazniji.
Mladi ljudi sve manje vide perspektivnost u takvim društvima, opravdano su nezadovoljni i buntovni jer im se u budućnosti ne nudi ništa. Malo im fali pa da izađu na ulicu i protestuju jer... šta im je drugo ostalo? Ili da sreću potraže u nekim drugim zemljama Evrope ili preko okeana u Ameriku, pa kako se snađu.
Političke stranke i na vlasti i u opoziciji žive u nekom svom svijetu politikanstva, kao da nemaju nikakvu vezu sa stvarnošću oko njih, kao da ih se život građana ne tiče, već su fokusirani na beskonačne i neproduktivne političke igranke, igrokaze i predstave. Danas u regiji nema niti jedne nove političke ideje, bilo da se radi o desnim, narodnim ili socijaldemokratskim partijama, koje bi politiku zasnivale na istinskim reformama i na nekoj obrnutoj matrici od ovih sadašnjih šema, spremne da podvuče i kaže: ovako više ne može.
Hrvatska je, na primjer, napravila veliki iskorak u odnosu na regiju ulaskom u Evropsku uniju, međutim to je samo politički uspjela kapitalizovati, ali ne i ekonomski. Društvo je na granici socijalnog bunta, sindikati su nervozni, a broj nezaposlenih raste. Kad pričate sa ljudima iz Hrvatske i kad im spomenete Zorana Milanovića i njegovu vladu samo odmahnu rukom, uz konstataciju da je od njih još samo HDZ gori.
Srbija pod čvrstom rukom Aleksandra Vučića ide u martu na izbore, kako bi cementirala podršku koju uživa njegov SNS. Žestoka izborna kampanja zasjenila je teško ekonomsko i socijalno stanje u kojem se nalaze građani i kad pričate sa nekim u Beogradu samo će odmahnuti rukom i reći da nikad gore nije bilo. Vučić i SNS imaju ogromnu odgovornost jer građani od njih očekuju stvarno puno i nakon izbora moraće da radikalno reformišu društvo kako bi ga pokušali izvući iz dubioze u kojoj se nalazi.
E, ako je tako u Hrvatskoj i Srbiji, onda ne treba ni komentarisati u kakvom je stanju BiH. Pola miliona nezaposlenih i oko 250.000 ljudi koji rade a ne primaju platu. Na prste jedne ruke mogu se izbrojati investicije koje se realizuju. Sve je više nezadovoljnih i građana koji, iako rade, teško žive od svog rada.
Politika, s druge strane, fokusirana je isključivo na izbore. I potpuno opravdani protesti građana u Federaciji na kraju su uglavnom ispolitizovani. U prve redove ubacuju se stranački aktivisti i ispaljuju se političke parole.
Kada razgovarate sa ljudima na ulici vidi se da su zabrinuti. I ako imaju posao niko im ne garantuje da će dobiti platu. Oni koji ne rade njima je odavno svega preko glave, i obećanja i priče. Samo će odmahnuti rukom i reći - biće šta će biti.
Rješenje je u rukama političara. Krajnje je vrijeme da počnu mijenjati stvari, pristup i svoje politike, svađe zamijeniti dogovorom, fokusirati se na reforme i ponuditi realnu perspektivu kao što je Evropska unija. Ništa se bolje trenutno ne može ponuditi. Ali i to je lako napisati i reći, treba to i uraditi