Ako je Čauševićevo privođenje bilo samo pitanje vremena, jer se već više od godinu dana nalazi pod istragom tužilaca zbog sumnji da je raznim zloupotrebama na čelu UIO stekao milionsku imovinu, a koja mu je već i blokirana, onda je hapšenje Cvjetinovića, koji je samo prije nekoliko mjeseci ranije ponovo imenovan na tu dužnost, bilo pomalo iznenađujuće za javnost.
Međutim, veći šok od samih hapšenja su procjene koliko je štete naneseno budžetima od države do entiteta i kantona djelovanjem "organizovane kriminalne grupe", kako ih tretiraju tužioci. A ona se kreće oko dvije milijarde maraka.
Ta cifra zvuči potpuno nevjerovatno i već danima vjerovatno odzvanja u ušima svakog ovdašnjeg penzionera, koji sa 200 ili 300 KM pokušava da skrpi kraj s krajem mjeseca.
Čitava ta akcija SIPA djeluje pomalo nestvarno, kao kakav dobar SF triler, ali i zastrašujuće istovremeno. Govori o stepenu korupcije, toj metastazi, koja je zahvatila gotovo sve institucije sistema. Demistifikuje velike politike i priče koje se ovdje kao vode u vezi sa nečim, a u samoj svojoj suštini izgleda da je riječ samo o novcu, brzoj i lakoj zaradi na štetu države.
Nije Kemal Čaušević fotelju direktora UIO dobio na porodičnoj ostavinskoj raspravi, već ga je u nju instalirala nekakva politika i ona je, valjda, i diktirala okvire u kojima se on mora kretati. Ko bi drugi to mogao da radi?
Nije to davno toliko bilo da se neko valjda ne sjeća rasprava u i oko Savjeta ministara kada se nisu mogli dogovoriti u vezi sa reizborom Čauševića na tu poziciju pa je čovjek dvije godine bez imenovanja imandata vodio UIO.
Bilo je tu u javnosti oštrih riječi i pozivanja na nacionalne interese i kvote, stranačkih prepucavanja i svađa, a u suštini sve vrijeme se radilo samo o dobroj zaradi na uhodanoj prevarantskoj šemi sa tekstilom. I ko zna čime još, što će, možda, pokazati neka buduća akcija.
A nije da politika nije znala o čemu se tu radi i nije valjda da nisu znali Čauševićevu naviku da petkom popodne, posliije radnog vremena, sjedne sam u trošni automobil džeta "keca" i obilazi po sarajevskim predgrađima istinske poslovne partnere. Čija je filozofija biznisa zasnovana na prostom poimanju državnog bužeta kao dovoljno širokih jasala iz kojih koliko god da zahvatiš uvijek nešto i ostane. Ma svi su to znali godinama.
Kao što je politika znala i da šef Carina Cvjetinović već ima razvijen privatni biznis pa ga je opet instalirala na visoku državnu fukciju na koju nije išao da radi iz patriotskih razloga ili čisto što je bio radoholičar.
I šta da kaže danas čovjek u ovoj državi, koji, eto, pokušava nekako da živi od svog rada. Koji odgovor da da sam sebi kad se u toj svojoj svakodnevnoj muci zapita u kakvom to društvu živimo i šta da ponudi svojoj djeci kao alternativu za budućnost?
Nema te politike ni stranke koja ga može ubijediti da ne živi u lopovskoj i korumpiranoj državi u kojoj samo prevarom, štelom i mitom možeš koliko-toliko pristojno živjeti.
Niti je Kemal Čaušević prvi niti jedini koji se okoristio iz tih sve praznijih državnih jasala. Lakše bi nam bilo svima da su on i Cvetinović jedini. Ali nisu.
Za problem korupcije u institucijama sistema uvijek i jedino je odgovorna politika, stranke na vlasti koje biraju i imenuju. Politika je ta koja definiše sve odnose u društvu i sistemu. A to je prvenstveno stvar morala, a ne raznih stranačkih statuta.
Ako je politika odgovorna, poštena i čista, onda lopovi nemaju nikakvu šansu u takvom sistemu. I zato, nek oni pošteni bace kamen prvi na Čauševića i Cvjetinovića. Bojim se da će malo kamenica poletjeti prema njima. I to je ono što je tragično, ne toliko za nas, već za našu djecu, koja još ni svjesna nisu gdje žive.
Nema komentara:
Objavi komentar