Da se primijetiti da je Angela Merkel posljednju godinu sve više zaokupljena ovim našim regionom, zapadnim Balkanom. Uspostavila je odličnu saradnju s vlastima u Beogradu, pogotovo s Aleksandrom Vučićem, koji je oduševljeno prihvatio njemačko pokroviteljstvo za "evropski put Srbije", što baš i nije u prošlosti bilo tipično za srpske političare.
Srpska tradicionalna politika inače se svodila na priču za i protiv Njemačke, tačnije ona je doživljavana kao neko ko je glavni uzročnik svih nacionalnih problema, poraza i nesreća što su se desile u posljednjih sto godina. Duže od dvije decenije zvanični stav politike u Beogradu bio je da se s Berlinom odnosi svedu na minimalnu mjeru, tek toliko da ih ima, pravdajući takav stav navodnim istorijskim sjećanjem naroda o stradanju pod njemačkom čizmom.
Koliko se u stvari radi o potpunom odsustvu pragmatizma u srpskoj politici, najbolje pokazuje odnos koji je Njemačka izgradila s Francuskom posljednjih decenija. Te dvije države, zajedno s Britanijom, danas čine kičmu Evropske unije. Ko hoće da vidi, sve mu je iz toga jasno na kojim principima danas počiva savremena i odgovorna nacionalna politika. Pogotovo malih naroda.
S vlastima u Zagrebu Merkelova gaji dobre, tačnije, prijateljske odnose, koje nije pokvario ni premijer Zoran Milanović pokušavajući da je izigra u slučaju Josipa Perkovića, bivšeg udbaša kojeg njemačko tužilaštvo tereti za ubistvo emigranta još iz "zlatnog Titovog doba". Pored svih Milanovićevih zakonskih vratolomija, ipak ga je morao izručiti.
Uporedo s vlastima, njena partija CDU ima vrlo bliske odnose s opozicionim HDZ-om. O kom nivou se tu radi, govori i nedavno objavljena vijest da su savjetnici Merkelove uveliko uključeni u izradu hrvatskog budžeta za 2015. godinu, ali koji bi predstavio HDZ-ov lider Tomislav Karamarko.
I sad dolazimo do BiH. Bilo je i ranije nekih pokušaja iz Berlina de se okupe ovdašnji stranački lideri kako bi uspjeli naći nekakav zajednički jezik kada je u pitanju evropska perspektiva ove države. Ali ništa ozbiljno. Tačnije, poslije propasti butmirskih pregovora nije bilo ozbiljnije međunarodne inicijative koja bi usmjerila ovdašnju politiku u tom pravcu.
Koliko me sjećanje služi, butmirski paket u svojoj osnovi davao je mogućnost i ostalima, a ne samo konstitutivnim narodima, da budu birani u organe izvršne i zakonodavne vlasti, ali je završio puno ranije nego već zaboravljeni aprilski paket iz 2006. godine. Sve se to kasnije vratilo kroz proces "Sejdić i Finci", a koji su godinama bezuspješno pokušavali da riješe lideri "šestorke".
Bio je tu u međuvremenu i američki poduhvat rekonstrukcije Federacije BiH, koji valjda još nije ni završen. Ali, koliko se može shvatiti, on se sveo na pojedine tehničke stvari o broju kantona i odnosa među njima te velike administracije ne dotočući se političkih rješenja, pogotovo se plašeći da ne upadnu u priču o podjeli Federacije, to jest o formiranju drugog odnosno trećeg entiteta.
Zbog toga se mora priznati da je BiH puno kompleksnija i zahtijeva oprezniji pristup zbog svih unutrašnjih podjela. Inače, briselski službenici su to formulisali u konstataciju da je "za napredak nužno da lideri dijele viziju o zajedničkoj budućnosti i da imaju političku volju da sprovedu uslove za evropsku integraciju". I nju već godinama eksploatišu gotovo kroz sve zaključke kada je BiH u pitanju.
Ukoliko Angela Merkel zaista ima bilo kakav plan za BiH, onda je pomalo čudno zašto ga ima potrebu prezentovati stranačkim čelnicima mjesec i po prije izbora. Možda želi samo da avgustovski sastanak bude dobra procjena s kim to ima smisla razgovarati poslije izbora, a s kim ne, ko su lideri koji žele napredak, a koji će biti označeni kao glavni krivci dugogodipšnjeg zastoja. U stvari, vidjećemo ubrzo šta je to osmislila Merkelova.
Nema komentara:
Objavi komentar