Od izbora do izbora!

Kad razgovarate sa ovdašnjim privrednicima kažu da nikad nije bilo teže poslovati. Svaka godina je teška, ali ova nekako najteža. Sve se u njoj skupilo - od krize do katastrofe uzrokovane poplavama.

Ni ova geopolitička zatezanja na relaciji SAD i Evropa sa jedne, a Rusija s druge strane ne idu u prilog privredi u regiji jer, iako ne toliko direktno, posljedice će biti primjetne u tom finansijskom smislu jer će u narednom periodu biti manje novca iz inostranstva koji će biti na raspolaganju.

A novca, svakako, sve je manje, preduzeća veoma teško održavaju likvidnost, proizvesti nešto je tek jedan mali dio posla jer ostaje onaj bitniji, a to je da se to i naplati. Situaciju bi mogla malo popraviti ova najavljena donatorska sredstva, ali ona neće stizati tako brzo.

S druge strane, država čija je kasa poprilično ispražnjena traži svoj PDV, porezi i doprinosi se moraju izmirivati. A plata kad bude. Nedavno je Savez sindikata Republike Srpske pokrenuo prilično zanimljivu priču o objavljivanju takozvane "liste srama" za poreske neplatiše.

Naime, ideja je bila da se javno objave imena preduzeća koja ne isplaćuju radnicima prvenstveno plate, pa tek onda poreze i doprinose, kako bi se bar jedan dio njih osjećao posramljeno te odriješio kesu i prema radnicima i prema budžetu.

Međutim, Poreska uprava je objavila manje-više poznate podatke o najvećim neplatišama poreza, a radi se o preduzećima koja su uglavnom u stečaju ili javnim ustanovama koje godinama samo knjiže neplaćene obaveze. Direktorica Zora Vidović iskreno je priznala da niko od institucija u Republici Srpskoj nema podatak da li pojedina preduzeća isplaćuju plate radnicima ili ne pošto se isplate vrše, bar kod nekih, uglavnom preko komercijalnih banaka.

Mada, čitava ta priča o velikim poreskim dužnicima nikako mi nije jasna jer se već godinama malo toga radi po tom pitanju.

Vlast bi, u stvari, trebalo da napravi nekakav zakonski modalitet kako da se to sravni, prekompenzuje ili zaplijeni imovina. A ako se jednostavno radi o nenaplativim sredstvima da se otpišu, rasknjiže ili bilo šta da uradi kako bi se dobila jasnija slika ko, šta i koliko realno duguje? Ima li tu "živih" para ili ne?

Ovako se uvijek priča vrti oko dugovanja i slabe naplate s jedne strane, a s druge uglavnom oko istih privrednih subjekata. Nešto tu ne izgleda dobro zakonski posloženo i uređeno jer je potpuno nelogično da se dug nekog preduzeća koje je godinama "mrtvo" vodi kao nenaplativo. Ako nema to preduzeće novca, možda ima njegov vlasnik.

Ali uvijek se negdje u ovoj priči nađe mjesta i za politiku, što lokalnu - što malo višu, pa se stvari zavrte od izbora do izbora jer političari po prirodi vole da se u tom periodu dodvoravaju biračima. Padaju razna obećanja o čuvanju radnih mjesta u "mrtvim" preduzećima, priče o njihovom značaju i potrebi da se bilo šta u njima radi.

Na tržištu njih nema nigdje, imaju zastarjele mašine i proces rada, previše radnika i dugova, a premalo posla i zarađenog novca. Nema te politike koja to može dugoročno oživjeti, niti menadžmenta koji to može sanirati. A ima dosta, previše takvih preduzeća u Republici Srpskoj. Slično je stanje i u privredi Federacije.

Malo je stranaka i političara koji uopšte vole da se bave tim životnim temama jer su one poprilično teške, svaka nosi svoj pečat i veže za sebe sudbine ljudi. Zbog toga se stranke uglavnom bave apstraktnijim pričama, prvenstveno o nacionalnim potrebama i izazovima, junacima i izdajnicima. U predizborno vrijeme česte teme su o poštenju i lopovluku onih na vlasti, ali i u opoziciji dok su bili na vlasti. A tek je korupcija postala toliko univerzalna priča da su je i diplomate uzele kao sastavni dio svog rječnika. Umalo da zaboravim, nepotizam i zapošljavanje preko veze uvijek su "top stori" koje sigurno, provjereno sigurno podižu birački adrenalin.

I onda kad prođu izbori, kad se strasti smire opet nas dočeka ono malo ljudi koji ovdje pokušavaju da rade, privrednika koji kažu da nikad nije bilo teže poslovati. I tako od izbora do izbora malo se toga u stvari promijeni.