Nije kriv MMF već loše politike

Opet je zapelo s MMF-om. Tačnije, nema sljedeće tranše, pete ili šeste, ko će ih više znati, pa se budžeti suočavaju s nelikvidnošću. Preciznije rečeno, federalni budžet mogao bi prvi da osjeti nedostatak svježeg novca u kasi, što će direktno uticati na redovnost isplata plata, invalidnina i slično.
Premijer Nermin Nikšić predlaže hitan rebalans federalnog budžeta kako bi se na neki način omogućila realokacija nekih sredstava na kritična konta koja bi mogla izazvati veći revolt građana ako redovnost isplata bude dovedena u pitanje.
To bi otprilike bio nekakav plan B koji je ostao na raspolaganju vlastima nakon što su shvatile da im je rupa u budžetu toliko velika da će morati smanjivati troškove i do 40 odsto, a tu razliku nekako do izbora skrpiti zaduživanjem vjerovatno kod komercijalnih banaka.
Ova posljednja drama s MMF-om u stvari je kulminirala neusvajanjem zakona o akcizama u Domu naroda BiH, što je bio jedan od uslova. E sad treba zamisliti objašnjenje Ante Domazeta, koji tvrdi da vjerovatno delegati nisu bili baš najbolje upoznati s važnošću samog zakona pa ga olako odbacili i tu njegovu tvrdnju probati uzeti kao ozbiljnu.
Upravo ona suštinski govori o lošoj i neodgovornoj politici, koja je i dovela do narkomanske zavisnosti vlasti od novca iz MMF-a. Sva pamet, vrijeme i resursi u ministarstvima finasija su se sveli na preživljavanje od tranše do tranše MMF-a, a ako one dođu u pitanje traže se alternative tipa zaduženja kod komercijalnih banaka.
A i taj novac se samo isprebacuje s jednog budžetskog konta na neki konto, zavrti kroz račune i opet najveći njegov dio ode za vraćanje ranijih dugova i obaveza prema MMF-u. Račun je tu veoma prost i odmah se vidi da se krajnja cifra zaduženja konstantno povećava.
Za sadašnje stanje u bužetu nije kriv MMF, niti je ikada i bio, već loše politike i neodgovornost onih koji ih sprovode. Ako je cilj neke politike da održava bilo kakvu likvidnost u isplati budžetskih obaveza onda od tog posla nema ništa.
To je začarana vrteška u kojoj nije bitno ko se nalazi na sjedalici i ko troši taj posuđeni novac. Kao da se neko baš dobro zajebava sa svima nama tvrdeći da su oni ozbiljni ljudi i odgovorna vlast, a realno ponašaju se kao loši domaćini koji su odlučili da propiju i prokockaju sve što im je neko drugi zaradio. I tako godinama samo mijenjaju kafane i društvo s kojim lumpuju.
Evo, idu izbori i ako se nekom da da malo pažljivije sluša te priče vidjećete da nema puno razlike u porukama koje dolaze iz vlasti i opozicije. Prvi se hvale da je veliki uspjeh održati redovne isplate palata i penzija, dok je drugima glavna zamjerka to što su te plate i penzije nedovoljne za život.
Nijedna politička stranka ne predlaže konkretna rješenja i sve se svodi na uopštenu priču kako bi nešto trebalo, a kako ne bi. Na primjer, nedostatak novca u javnim budžetima. Zaduživanje je kratkoročno rješenje, ali najskuplje i neisplativo.
Puno bolja je štednja, ali i tu se poprilično zakasnilo. Štedjeti je trebalo kad je bilo novca, prije pet-šest godina, a ne sada kada ga nema. Tada je postojala šansa da se osmišljenim projektima stvore uslovi za bolju privrednu održivost, a time i stabilnije punjenje bužeta. Ovako je sve samo krpljenje rupa koje su iz mjeseca u mjesec sve veće.
Što će reći da je država, oni koji je vode, krajnje nesposobna kad ne može da napuni budžet. Po nekoj logici, a da sam nekakva vlast, promijenio bih prvo poreski sistem. Ovaj sadašnji je potpuno neefikasan i glomazan, kao i čitava administracija. Sve to treba pojednostaviti.
Ali nema niko volje ni političke odlučnosti da to uradi. Sve se svodi na izborne, nacionalne i koalicione kalkulacije od oktobra do oktobra. Sve ostalo je sporedno.