Čitam ovih dana kako se na BiH sprema prava diplomatska ofanziva iz
Evropske unije. Tako bi do kraja sedmice ovdje trebalo da doputuju
ministri Velike Britanije Vilijam Hejg, Hrvatske Vesna Pusić, Austrije
Sebastijan Kurc i Mađarske Janoš Martonji. To bi, valjda, trebalo da
praktično pokaže odlučnost Brisela u toj nekakvoj novoj politici Evrope
prema nama.
Mada, iskreno rečeno, koliko se god trudio, još nisam pohvatao sve te konce, finese i detalje "novog pristupa", ili kako su ga u Zagrebu nazvali "non-pejper".
Ako je vjerovati Vesni Pusić, hrvatskoj ministarki inostranih poslova, tim papirom se predlaže rješavanje ovdašnje političke krize tako da Evropska unija otvori pregovarački proces, koji će omogućiti da BiH postepeno postane spremna da zadovolji sve kriterijume za članstvo, a ne da se čeka zadovoljenje kriterijuma da bi joj se dopustilo pregovaranje.
"Postoji apsolutna svijest kod svih, ili velike većine država članica, da je za BiH potreban drugačiji pristup. Da li je to baš taj pristup vidjećemo, ali on će svakako poslužiti da sve države članice imaju našu regiju i BiH na radaru, što je važno u uslovima u kojima se nalazimo", rekla je Pusićeva.
Ni Srbija tu ne ostaje po strani pa tamošnja apsolutna politička zvijezda Aleksandar Vučić sve češće šalje poruke kako BiH, sa njena oba entiteta, vidi zajedno sa Srbijom kao dio evropske porodice kojoj je svojski odan. Njemu ostaje još da formira novu vladu i uhvati se posla kao što je obećao, da uhapsi još kojeg domaćeg lopova i spakuje zakonodavstvo i propise po briselskim standardima. Taj proces u Srbiji je nezaustavljiv pa kako se ko snađe u toj priči.
Ovih dana po regiji su se zavrtjeli i neki stariji likovi poput Pedija Ešdauna, koji je u dokolici između dva zasjedanja Doma lordova našao vremena da objašnjava zašto bi trebalo da bude mijenjan Dejtonski sporazum i gdje je međunarodna zajednica pogriješila u pristupu prema BiH. Poput Ešdauna i bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić našao se pozvan da sugeriše kako bi bilo najbolje urediti BiH po mogućnosti bez entiteta.
Stvarno, kada se sve sabere o BiH i njenoj budućnosti, kako bi trebalo da izgleda i u kojem smjeru treba voditi politiku, puno više se priča izvan nje same. Hoće li BiH biti dio Evropske unije, kada bi to trebalo da postane, koje su prepreke, šta je tu potrebno uraditi i kako ubrzati taj proces, teme su kojim se bave u regiji i Briselu. To se ovih naših lokalnih političara suštinski ne tiče. Mislim, njima je to kao sasvim sporedna tema u ovom predizbornom periodu. Ovdje postoji pozicija i opozicija, oni koji su na vlasti i oni koji su veoma, veoma nervozni da dođu na vlast.
Ponekad, onako usput, osvrnu se i prokomentarišu nešto u vezi sa Evropom, putom, novim pristupom, kako je to Brisel baš dobro zamislio i da bi možda moglo biti nekih rezultata i opet po starom. Doduše, spomenu ponekad i one IPA fondove, ali kako je postignuta saglasnost u vezi s podjelom novca iz "Elektroprenosa", njih zadnjih sedmica rijetko spomenu.
Pa čak i o Sejdiću i Finciju se više ne priča onako intenzivno otkako je i Štefan File poprilično ljutito saopštio da ni njemu ne pada na pamet da se bavi tim pitanjem. Kao da je svima pao kamen sa srca što ne treba da se vraćaju na tu temu, ko će slušati više tuđu muku o neravnopravnosti ostalih što se ne mogu kandidovati na oktobarskim izborima. Mislim, nije to priča sa kojom se ide pred birače.
Potpuni izostanak unutrašnjeg političkog dijaloga, potpuni autizam koji vlada kod ovdašnjih političara na procese koji se dešavaju oko njih, u regiji, pokazuje da smo se ovdje zabavili sami sobom, vodimo beskrajne i besmislene rasprave o smislu života i politike uopšte u BiH. Stranke su uveliko fokusirane na političku kampanju, prave se strategije, angažuju raznorazni stručnjaci za imidž i društvene mreže. Traju ogorčene bitke od Facebooka i Twittera do TV i novina. Kao da žive u nekom drugom svijetu, iracionalnom i koji nema nikakve veze sa stvarnošću. Kao da će galasove dobiti po broju tvitova.
Kada bi samo pola vremena, umjesto na društvenim mrežama, pojedini ovdašnji političari proveli sa narodom, građanima, obilazili i slušali njihove probleme, možda bi konačno i od njih krenula bar jedna ofanziva prema Briselu. Ili bilo gdje drugdje, samo da sebi tražimo pomoći i spasa od trenutne stagnacije u kojoj se nalazi kompletno društvo.
Mada, iskreno rečeno, koliko se god trudio, još nisam pohvatao sve te konce, finese i detalje "novog pristupa", ili kako su ga u Zagrebu nazvali "non-pejper".
Ako je vjerovati Vesni Pusić, hrvatskoj ministarki inostranih poslova, tim papirom se predlaže rješavanje ovdašnje političke krize tako da Evropska unija otvori pregovarački proces, koji će omogućiti da BiH postepeno postane spremna da zadovolji sve kriterijume za članstvo, a ne da se čeka zadovoljenje kriterijuma da bi joj se dopustilo pregovaranje.
"Postoji apsolutna svijest kod svih, ili velike većine država članica, da je za BiH potreban drugačiji pristup. Da li je to baš taj pristup vidjećemo, ali on će svakako poslužiti da sve države članice imaju našu regiju i BiH na radaru, što je važno u uslovima u kojima se nalazimo", rekla je Pusićeva.
Ni Srbija tu ne ostaje po strani pa tamošnja apsolutna politička zvijezda Aleksandar Vučić sve češće šalje poruke kako BiH, sa njena oba entiteta, vidi zajedno sa Srbijom kao dio evropske porodice kojoj je svojski odan. Njemu ostaje još da formira novu vladu i uhvati se posla kao što je obećao, da uhapsi još kojeg domaćeg lopova i spakuje zakonodavstvo i propise po briselskim standardima. Taj proces u Srbiji je nezaustavljiv pa kako se ko snađe u toj priči.
Ovih dana po regiji su se zavrtjeli i neki stariji likovi poput Pedija Ešdauna, koji je u dokolici između dva zasjedanja Doma lordova našao vremena da objašnjava zašto bi trebalo da bude mijenjan Dejtonski sporazum i gdje je međunarodna zajednica pogriješila u pristupu prema BiH. Poput Ešdauna i bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić našao se pozvan da sugeriše kako bi bilo najbolje urediti BiH po mogućnosti bez entiteta.
Stvarno, kada se sve sabere o BiH i njenoj budućnosti, kako bi trebalo da izgleda i u kojem smjeru treba voditi politiku, puno više se priča izvan nje same. Hoće li BiH biti dio Evropske unije, kada bi to trebalo da postane, koje su prepreke, šta je tu potrebno uraditi i kako ubrzati taj proces, teme su kojim se bave u regiji i Briselu. To se ovih naših lokalnih političara suštinski ne tiče. Mislim, njima je to kao sasvim sporedna tema u ovom predizbornom periodu. Ovdje postoji pozicija i opozicija, oni koji su na vlasti i oni koji su veoma, veoma nervozni da dođu na vlast.
Ponekad, onako usput, osvrnu se i prokomentarišu nešto u vezi sa Evropom, putom, novim pristupom, kako je to Brisel baš dobro zamislio i da bi možda moglo biti nekih rezultata i opet po starom. Doduše, spomenu ponekad i one IPA fondove, ali kako je postignuta saglasnost u vezi s podjelom novca iz "Elektroprenosa", njih zadnjih sedmica rijetko spomenu.
Pa čak i o Sejdiću i Finciju se više ne priča onako intenzivno otkako je i Štefan File poprilično ljutito saopštio da ni njemu ne pada na pamet da se bavi tim pitanjem. Kao da je svima pao kamen sa srca što ne treba da se vraćaju na tu temu, ko će slušati više tuđu muku o neravnopravnosti ostalih što se ne mogu kandidovati na oktobarskim izborima. Mislim, nije to priča sa kojom se ide pred birače.
Potpuni izostanak unutrašnjeg političkog dijaloga, potpuni autizam koji vlada kod ovdašnjih političara na procese koji se dešavaju oko njih, u regiji, pokazuje da smo se ovdje zabavili sami sobom, vodimo beskrajne i besmislene rasprave o smislu života i politike uopšte u BiH. Stranke su uveliko fokusirane na političku kampanju, prave se strategije, angažuju raznorazni stručnjaci za imidž i društvene mreže. Traju ogorčene bitke od Facebooka i Twittera do TV i novina. Kao da žive u nekom drugom svijetu, iracionalnom i koji nema nikakve veze sa stvarnošću. Kao da će galasove dobiti po broju tvitova.
Kada bi samo pola vremena, umjesto na društvenim mrežama, pojedini ovdašnji političari proveli sa narodom, građanima, obilazili i slušali njihove probleme, možda bi konačno i od njih krenula bar jedna ofanziva prema Briselu. Ili bilo gdje drugdje, samo da sebi tražimo pomoći i spasa od trenutne stagnacije u kojoj se nalazi kompletno društvo.
Nema komentara:
Objavi komentar