Ako je neko i imao dilemu kakav će izbor napraviti Srbija, odnosno vladajuća politička elita, nakon formiranja nove vlade s premijerom Aleksandrom Vučićem, on je veoma jasan. Srbija je definitivno i konačno odlučila da je njen nacionalni interes priključenje Evropskoj uniji.
Vučić je tako postao prvi srpski moderni političar koji je nedvosmisleno, bez ikakve zadrške i odlučno krenuo da Srbiji što prije otvori vrata za priključenje. Ketrin Ešton, koja se u Narodnoj skupštini osjećala dobrodošla kao u vlastitoj kući, ne krijući zadovoljstvo zbog proevropskog raspoloženja u većem dijelu srpskog društva predvidjela je da bi se to moglo ostvariti već 2018. godine.
Eštonova je javno pohvalila premijera Vučića, ustvrdivši da nimalo ne sumnja u njegovu odlučnost i posvećenost reformama, borbi protiv korupcije i težnji da se uvede red i zakon kao i da ne sumnja u kapacitete Vučića da obori sve rekorde u brzini pristupa Evropskoj uniji.
Čitav državni aparat jednostavno je našpanovan u evropskom smjeru, tako da će svi budući politički procesi, ekonomske reforme, uspješne ili ne, biti koordinisane sa Briselom. Samim političkim izborom Srbija je napravila veliki iskorak, sve ostalo je tehnička stvar jer iza nje se sada nalazi moćna briselska administrativna mašinerija koja će joj biti na usluzi.
Uzimajući sve okolnosti pod kojima se sve ovo dešava, prvenstveno zbog političke napetosti s Rusijom u vezi s Ukrajinom, Srbija je dobro politički profitirala ne samo terenutno nego i za budućnost.
Racionalnim stavom, u kojem istorijsko prijateljstvo i dobro ekonomsko partnerstvo s Rusijome nije uticalo na politički izbor kada je nacionalni interes u pitanju, Vučić je pokazao da razmišlja državnički, a ne kao klasičan populistički političar.
Politički procesi u Srbiji osjetiće se i ovdje u Republici Srpskoj i BiH. Neminovno je to. Bar se nadam da će se to proevropsko raspoloženje srpske političke elite preliti i preko Drine u onom pozitivnom smislu.
Želja je to i Vučića, koji je i najavio svoj prvi dolazak u svojstvu premijera u Sarajevo, odakle su već od strane bošnjačkih političkih lidera počeli stizati pozivi.
Prvi je to uradio Bakir Izetbegović, bez obzira na zlurade komentare kako je, eto, zaboravio Vučićevu političku prošlost.
I Eštonova je izrazila nadu da će Srbija pomoći BiH da krene s mrtve tačke, na kojoj je zakovana posljednje četiri godine. Puno je to potrošenog vremena na uglavnom besmislene političke rasprave i liječenje sujete pojedinih političkih lidera.
Nedostatak volje za kompromisom je glavna odlika onih koji diktiraju procese u BiH iako teško neko posebno može biti etiketiran kao glavni krivac.
Za stranke i uglavnom javnost u Sarajevu to je Banjaluka, a za srpsku politiku to su bošnjački lideri koji žele po svaku cijenu unitarnu državu. Hrvati su uglavnom brojčano i politički marginalizovani pa se glavna unutrašnja politika svela na prepucavanje Sarajeva i Banjaluke.
Treba priznati tek da se posljednje dvije ili tri godine poprilično nametnulo opravdano pitanje ravnopravnosti Hrvata u BiH, s fokusom uglavnom na Federaciju.
Mada je to za vrijeme potrošeno na unutrašnje rasprave gotovo ništa. Prazna priča. BiH stagnira u svakom smislu, političkom i ekonomskom. Vlasti na svim nivoima su se odlučile da građanima ponude preživljavanje, redovne penzije i plate u javnom sektoru.
Ali prosto život ih svakodnevno demantuje da to nije dovoljno. Ljudi hoće da osjete dinamiku u društvu, progres, jer vide da se svijet oko njih mijenja. Pogotovo mladi žele biti dio tih procesa. Oktobarski izbori dobra su prilika, a do njih ima dovoljno vremena da političke stranke ponude ljudima jasnu viziju evropske budućnosti.
To je ono što je uradio Aleksandar Vučić. Bez kalkulisanja i fige u džepu. Odredio je jasan i nedvosmislen put kojim se treba kretati. Zato danas i vlada Srbijom.
Nema komentara:
Objavi komentar