Priča je gotovo nevjerovatna sa više nego komičnim završetkom, nasmije vas do suza, mogla bi završi kao regionalni blokbaster, ako bilo ko nađe novca da je spakuje na ekran. Možda novac posudi upravo Ivan Žilić, jer je o tom feničanskom izumu u stvari i riječ.
Prije nekoliko mjeseci, pod markicom ekskluzivno, zagrebački medij objavi priču u nepoznatom milijarderu Ivanu Žiliću, Hrvatu iz Vareša, kojeg je prije četrdesetak godina život natjerao u Njemačku. Međutim, vispreni Žilić, koji je stekao zvanje inženjera mijenjajući raznorazne poslove i školujući se uz rad te završi u Fabrici automobila "Ford".
I tu počinje zaplet. Navodno je Žilić patentirao novi revolucionarni metod zavarivanja, što je "Fordu" donosilo ogromne uštede pa kad je patent pokušao da naplati sve završi na sudu. Kako tada, tako i sada čitav slučaj se razvlači od suda do suda, od advokata to advokata, od osiguranja do reosiguranja.
E, upravo u tom sudskom sporu i fiktivnim potraživanjima za patente i ko zna šta još, Ivan Žilić je izračunao, a novinari povjerovali, da ima nešto oko 24 milijarde evra, koje se nalaze po računima osiguravajućih i reosiguravajućih evropkih kuća, a kojima on raspolaže.
Upravo taj novac Žilić je odlučio da investira u Hrvatsku i BiH, kako bi kao pravi, istinski patriota pomogao ovdašnjim građanima. Pozvao je privrednike da mu ponude dobre projekte i razviju biznis. I svima dobro.
Vijest je tada odjeknula kao bomba, gotovo da nema medija u regiji koji nije prenio priču o filmskom usponu siromašnog Bosanca do jednog od najbogatijih ljudi u Evropi. A i šire.
To što za Žilićeve milijarde, a 24 njih, složićete se, nisu male pare, nisu čuli ni u tradicionalno dobro informisanom "Forbesu" pa ga nisu nikada ni stavljali na svoje liste, nije bilo toliko ni bitno. Žilić je preko noći postao zvijezda, dobro, milijarder spreman da svoje bogatstvo podijeli sa svima kojima su novci potrebni. Ima li šta bolje u ovim teškim vremenima kada te u bankama po deset puta skeniraju prije nego ti odobre projekat. Važu sve moguće rizike o kojima čovjek u svom poslovnom zanosu uglavnom i ne razmišlja.
Žilić je kao dobri duh iz bajke postao stvaran, sa poznatom adresom u starom dijelu Luksemburga i oporezovanim računima punim evra. Za nekoliko mjeseci izmijenjala su se u Luksemburgu gotovo sva zvučna imena privrednika iz Hrvatske i BiH, sastanci su trajali i satima u kojima je Žilić uživao, razmatrane su opcije i pričano je o velikim planovima. Iz "Agrokora" su Žiliću nudili da se udruže i otkupe "Mercator", a to je bilo prije nego što su im iz Sberbanke odobrili kredit. Milan Bandić je slao izaslanike da dobrotvor iz Vareša restrukturira kompletan budžet grada Zagreba.
Jerko Lijanović je takođe nudio projekte tražeći, valjda, svjež kapital za njihovo posrnulo porodično poslovno carstvo, jer šta bi ga drugo moglo natjerati da posjeti zemljaka u Luksemburgu. Vjerovatno je istu ideju imao i Mujo Selimović dok je sa Žilićem ispijao kafu u nekom od prijatnih restorana bogate kneževine.
I Stipe Mesić se spominje u čitavoj priči, kao i Vjekoslav Bevanda, ali njihove uloge baš nisu najjasnije, šta su nudili i šta su tražili.
Ali kao i sve bajke i ova nije trajala dugo i ima ne baš tako sretan kraj. Za svakog je Ivan Žilić imao dovoljno vremena i razumijevanja. Jedino nije imao novca. On je i dalje bio samo dio priče. Milijarde izgubljene u beskonačnim tužbama i sudskim parnicama u stvari su samo Žilićeva fikcija koju je tako stvarno prodao medijima, privrednicima i političarima.
Prosto je nevjerovatno koliko je ozbiljnih ljudi, privrednika koji su napravili impozantne poslovne imperije, povjerovalo u tako naivnu, dječju bajku o novcu koji nije potrebno zaraditi, već je došao kao dar sa neba.
Možda baš u tom našem urođenom uvjerenju da će neko drugi riješiti sve, ali baš sve naše probleme i leži uzrok svih naših problema. Od ekonomskih do političkih. Kažem možda, ko to više zna?
Nema komentara:
Objavi komentar