Zakon o medijima

Udruženje novinara sredinom mjeseca uputilo je medijima u Republici Srpskoj nacrt prijedloga zakona o medijima kako bi imali dovoljno vremena da se upoznaju sa njegovim sadržajem.

U septembru su predviđene i javne rasprave u Banjaluci, Bijeljini, Istočnom Sarajevu i Trebinju. Tek nakon toga, kada novinarska zajednica Republike Srpske iskristališe ovaj nacrt, on će biti upućen u Narodnu skupštinu, preko kluba odbornika, u proceduru usvajanja.

Već nakon upućivanja nacrta zakona medijima počela je rasprava o njemu samom; zašto je sada pokrenuta inicijativa, kome je potreban, na koga se cilja i slična pitanja. Što je dobro i poželjno.

Bilo je i direktnih napada, neosnovanih i zlonamjernih, i to od strane kolega iz federalnog udruženja, da se navodno pokušava uvesti cenzura na internet portale, nove medije koji su kao simbol slobode govora. Naravno, nijedna od tih tvrdnji nije tačna.

Krenimo redom. Aktuelni zakonski okvir koji važi u Republici Srpskoj koji tretira medije naslonjen je na Zakon o informisanju, koji je početkom devedesetih prepisan iz bivše Jugoslavije, i nakon toga niko ga nije ni pokušavao osavremeniti, prilagoditi novim okolnostima.

Mediji od devedesetih pa naovamo su se potpuno promijenili, tehnološki osavremenili, postali su brži u prenosu informacija, ali i znatno brojniji, od dnevnih novina do radio i televizijskih kuća. Promijenjene su okolnosti, životne, ekonomske.

Razvoj interneta i njegova potpuna dostupnost većini građana stvorili su nove medije, portale, koji su zakonski potpuno nedefinisani. Oni ne postoje u Zakonu o informisanju i upravo to je bio prvi i osnovni motiv za izradu nacrta zakona o medijima.

Drugo, danas na medijskoj sceni imate svega i svačega, potpuni izbor, preko komercijalnih do novih medija. Ali u svoj toj brojnosti i raznovrsnosti najmanje ima odgovornosti, stradali su profesionalizam i poštivanja kodeksa od onih koji uređuju i plasiraju informacije preko tih medija.

Haotično stanje gdje svako, od običnih građana do javnih ličnosti, može postati žrtva klevete, laži i podvale pojedinaca koji, frustrirani svojim statusom u društvu, ličnim izgledom, promašenim životnim ciljevima ili ko zna čime još, odluče uložiti od 50 do 100 KM da bi registrovali domen na internetu. I ništa više.

Igra govora mržnje, kleveta i političkih podmetanja može da počne i traje, širi se svakim danom na sve slojeve društva, opasno i zarazno bez ikakvih ograničenja. Nema poštovanja nikakvih kodeksa, konvencija... I jedan dio klasičnih medija podlegao je toj vrsti izvještavanja.

Veliku odgovornost za sadašnje haotično stanje na medijskoj sceni upravo snosi aktuelna vlast jer nije vidjela, osjetila da se vremena mijenjaju i potrebu da se zakonski ta oblast treba regulisati. U vlasti ima previše "filozofa" koji samo pričaju, a ništa konkretno ne urade.

Njihova inertnost u stvari je natjerala Udruženje novinara da stvari pokrene sa mrtve tačke i napravi nacrt zakona o medijima, veoma sličan onima koji su već usvojeni u zemljama regije, Srbiji i Hrvatskoj.

Zakon koji je usklađen sa Evropskim konvencijama i standardima i koji od vlasnika i urednika novih medija traži samo jedno, a to je da budu upisani u Registar javnih medija, i da bi na osnovu toga mogli ostvarivati prava, kao, na primjer, za objavljivanje oglasa, ali i preuzeti odgovornost za ono što objave.

Nema tu ni riječi o cenzuri, političkoj kontroli ili nečemu sličnom, već samo skup pravila koja treba da poštuju svi oni koji bi da ih društvo tretira kao medij. Ovaj nacrt zakona će napadati oni koji se kriju iza slobode govora, a u stvari šire mržnju i klevetaju zato što im to neko plati, reket ili prilog, ili iz ličnih frustracija. Oni će se sami prepoznati.

A možda je to i najveća vrijednost koju će donijeti ne samo sam zakon koliko rasprave o njemu, jer će se izdefinisati koji su profesionalni, odgovorni mediji, a koji se samo predstavljaju kao takvi, kriju se iza tog medijskog paravana igrajući po sasvim drugim pravilima.  

Loptica skočica

Većina građana BiH, preko 70 odsto, smatra da će politička kriza trajati sve do izbora 2014. godine, pokazala je anketa na portalu vijesti.ba. To jest, malo ko vjeruje da će doći do reorganizacije vlasti u zajedničkim institucijama ili na nivou Federacije. Anketa ko anketa, ljudi ne moraju biti iskreni u odgovorima, ali osjećaju, vide šta se dešava.

Nakon pokušaja SDA da se ubaci u "šestorku" umjesto SDP-a, što joj zasad nije uspjelo, a sve je manje šanse i će uspjeti, odgovor nije trebalo dugo čekati. On je stigao, naravno, kroz parlament u žestokom napadu SDA na set zakona, koji je nedavno usvojen u Predstavničkom domu, među kojima su i zakoni o JMBG i prebivalištu.

Iskorištena je sva medijska artiljerija koja im je na raspolaganju te su potegli svoj najjači adut - u čitavu priču uvukli su povratnička udruženja, koja javnost alarmiraju o navodnim štetnostima po bošnjački nacionalni interes.

Kako su glasali protiv u Predstavničkom domu, vjerovatno će glasati protiv i u Domu naroda, te potegnuti pitanje vitalnog nacionalnog interesa, što čitavu stvar može usporiti za dodatnih nekoliko mjeseci dok zakoni ne stupe na snagu. (Vjerovatno, jer je odluka na sjednici trebalo da bude donesena u utorak, nakon objavljivanja kolumne).

Prije same sjednice Doma naroda članovi Asocijacije mladih SDA okupili su se na protestima ispred zgrade parlamenta kako bi izrazili nezadovoljstvo i protivljenje odredbama zakona, optužujući SDP i SBB za nacionalnu veleizdaju jer, po njihovom mišljenju, u Republici Srpskoj više neće biti moguće da na izborima bude izabran Bošnjak za, na primjer, načelnika opštine jer neće imati dovoljno prijavljenih birača.

U stvari, čitava kvaka i jeste u tome da se zakonom reguliše način prijave i odjave boravišta tako da će manje ljudi, pogotovo povratnika, biti zloupotrebljavano za fiktivno prijavljivanje prije izbora.

Na filozofiji fiktivnog prijavljivanja izrasla je i strategija takozvane koalicije udruženja "1. mart", koju predvodi bivši ezdepeovac Emir Suljagić, u suštini nebitna osoba, koja se govorom mržnje prema Republici Srpskoj pokušava u javnosti nametnuti kao zaštitnik bošnjačkih povratničkih interesa. Lik kojem baš ne treba davati na značaju bez obzira na to šta pričao...

Ni SDP kao ni SBB nisu ostali dužni. SDP je optužio SDA da putem laži manipuliše emocijama povratnika, što je u suštini tačno, dok je SBB direktno, bez puno uvijanja, kako to inače radi, odgovorio Suljagiću i njegovoj koaliciji da predstavlja lopticu skočicu između SDA i SDP-a.

Ovo je samo najnoviji primjer koji dobro ilustruje zašto je BiH godinama u stvari loptica skočica, koja bez cilja i vidljivog razloga skakuće od Brisela do Istanbula, od Vašingtona do Zagreba, od Beograda do Banjaluke i na svakom tom putu dobije poseban politički spin.

U takvoj atmosferi potpunog političkog nerazumijevanja sasvim je logično da se ne može napraviti značajan iskorak prema evropskim integracijama. Niko od političke elite se time ne bavi jer su svakodnevno u gardu spremnom za razbijanje političkog protivnika. Sredstva se ne biraju, a najbolji način je pokušaj blokada u zajedničkim institucijama, što svjedoči i grčevit pokušaj SDA da spriječi usvajanje bilo kakvog zakona.

Zbog toga je ministrima inostranih poslova zemalja Evropske unije ostalo jedino da konstatuju da sve zemlje regije napreduju osim BiH. To otkrivanje tople vode jedino je što u ovom trenutku mogu i da urade, kao i da upute apel da se do kraja ljeta riješi pitanje "Sejdić i Finci" kako bi izbori 2014. godine bili održani po novim pravilima.

U suštini ministri EU ponovili su po ko zna koji put istu poruku. Štefan File, komesar za proširenje planira da sazove novi sastanak političkih lidera u Breselu, vjerovatno opet da potpišu nekakav dokument, obećanje, rokove koji ih neće ničim usloviti.

Teško je biti optimističan u situaciji kada je bitnija svaka politička tema za svađu nego za dogovor. Tačnije, ništa se značajnije vjerovatno neće ni dešavati do izbora 2014. godine, jer za to ne postoji nikakva volja, pozicije su zauzete i "artiljerija" je spremna za veoma dugačku predizbornu kampanju, koja može početi već nakon godišnjih odmora.

Začarana vrteška

Skromnost, posvećenost cilju kao i puno, puno rada ključni su uslovi da biste uspjeli realizovati neku svoju životnu odluku. Naravno, ima tu još faktora, kao što su trenutne okolnosti, ali je ipak najbitnije da se ispune prva tri uslova.

Baš kao i pojedinac i svako društvo, državna zajednica mora da se pridržava ovih principa ukoliko želi da ispuni određeni cilj, prvenstveno ekonomski. Politika odnosno vlast, nacionalna ili državna, je ta koja mora da bude skromna, posvećena i predana da bi realizovala svoje ciljeve. Ovo se može iščitati i iz izjave Janeza Potočnika, komesara Evropske unije za ekologiju, koji je aktivno učestvovao u procesu pregovaranja Slovenije s Briselom.

"Evropljani nisu puno znali o Sloveniji, brkali su nas sa Slovačkom ili Slavonijom, sjenke bivše Jugoslavije i rata u njoj bile su iznad nas, ali mi smo obilazili sve glavne gradove u Evropi u ponavljali da smo spremni za EU. Sve smo morali da ubijedimo da smo spremni", kaže Potočnik.

U njegovoj izjavi krije se odgovor zašto je BiH još toliko udaljena od Evropske unije. Svakim danom iz nje se šalje sasvim suprotna poruka da nismo apsolutno spremni niti se bilo šta konkretnije radi da bi se pokazalo bar malo da se nešto planira uraditi. Postoje samo izjave političara, lidera stranaka ili zvaničnih fukcionera o opredijeljenosti za evropski put. Tu počinje i završava sva priča. I tako mjesecima, godinama, od izbora do izbora.

Još jedna stvar se može izvući iz Potočnikove izjave kao bitna kada je u pitanju proces pridruživanja, a to je da su Slovenci morali "ubijediti druge da su spremni da im se pridruže". To ubjeđivanje je potrebno jer Evropa danas kakva je može bez nas, ali pitanje je veliko možemo li mi bez nje.

Šta nam ostaje kao alternativa, šta to ostavljamo našoj djeci, mladima, kakvo uređeno društvo i kakvu perspektivu? Velika većina odgovor osjeća u svakodnevnom životu.

Danas u BiH kod političkih elita prevladava stav da smo u suštini mi ti koji smo potrebni Evropi, da nas ona hoće zbog sebe, zbog naših prirodnih resursa i da ma kako se mi, u stvari naša politika, odnosili prema tome, jednog dana ćemo biti "prisiljeni" biti dio te Evrope.

 Politička stranka koja skromnost, posvećenost i rad počne promovisati kroz vlast ima šansu da narednih godina sa sličnim opcijama u BiH okrene priču s negativne u pozitivnu stranu. Sve ostalo je začarana vrteška koja se vrti bez cilja, povoda i smisla

Što je potpuno pogrešno. Niti je BiH toliko bitna za Evropu niti će ona nešto pretjerano izgubiti ako za još pet, deset ili više godina bilo šta uradi u tom procesu. Ekonomski gledano, predgrađe Londona je življe i produktivnije od naše čitave države. Takođe, i brojnije. Ma nismo bitni već smo gubitnici, mi obični građani i naša djeca, jer smo izolovani, nismo aktivni dio savremenih procesa, neravnopravni smo u putovanju, biznisu, školovanju... U svemu onom što danas čini normalan život.

Fascinantan je podatak koji su nedavno objavili mediji, tačnije nakon ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, da više od 2,5 miliona stanovnika BiH nema pasoš. Nikakav - ni onaj stari niti ovaj novi biometrijski. Nije im ni trebao jer više od polovine građana ove zemlje nigdje i ne putuje. A, velika većina ovog drugog dijela, s pasošima, ide trbuhom za kruhom. Jedni u regiji, a drugi još dalje.

On govori da smo siromašno, baš siromašno društvo, kojim vladaju političke elite zatvorene u neke svoje okvire, definisane nekim svojim internim interesima i koje nemaju puno osjećaja, dodira s potrebama naroda.

Vlasti uglavnom rade kampanjski, od slučaja do slučaja, bez nekog vidljivog i realno ostvarivog cilja. Prioritete su stavili na sasvim drugo mjesto, a život su prepustili stihiji i pokušavaju riješiti samo probleme koji se otvaraju iz dana u dan. A njih je sve više i više.

Zato mladi i hoće da pobjegnu iz takovog društva jer im ne nudi perspektivu. Tačnije, oni je ne vide, osjećaju se zatvoreno, izolovano i bespomoćno da bilo šta konretno promijene. Oni hoće da budu dio evropske priče, a to im je sada uskraćeno.

Ispravna, odgovorna i jedina moguća nacionalna, državotvorna politika morala bi osjećati to nezadovoljstvo i prema njemu se prilagođavati, objediniti u sebi veliki dio resursa koji su nam još na raspolaganju, a ključni su mladi obrazovani ljudi.

Politička stranka koja to prepozna, koja skromnost, posvećenost i rad počne promovisati kroz institucije, kroz vlast, ima šansu da narednih godina sa sličnim opcijama u BiH okrene priču s negativne u pozitivnu stranu. Sve ostalo je začarana vrteška koja se vrti bez cilja, povoda i smisla.

Nešto se tu kuva?

Ni lokalni politički lideri u BiH nisu ostali imuni na činjenicu da je Hrvatska ušla u Evropsku uniju. Tačno, ništa konkretnije nisu uradili, ali iz njihovih izjava se vidi da su koliko-toliko svjesniji realnosti te su uglavnom imali optimističnije izjave nego inače kada je u pitanju evropski put. Nisu bili svađalački nastrojeni, što je, priznaćete, osvježenje.

Nije nešto, ali ipak se osjeti nekakva promjena stava da politički procesi u regionu ne mogu stati zbog zatvorenosti, izolovanosti i nespremnosti lokalnih bh. lidera na kompromis i dogovor.

Oni bi ih jednostavno zaobišli ostavljajući ovaj prostor nestandardizovanim, politički i ekonomski, životno i civilizacijski nedefinisanim, u kome bi živjeli narodi, i konstitutivni i ostali, koji bi odmah tu preko Save ili Doljana osjetili šta znači biti građanin drugog reda. Prvo, ograničen si u kretanju i usmjeren u posebnu traku. Nije svejedno kad znaš da nisi dio prave priče.

U takvoj bar malo relaksiranoj evropskoj priči u BiH je došao i hrvatski predsjednik Ivo Josipović, koji je dodatno ohrabrio ovdašnje političare da iskrenije, otvorenije i konstruktivnije uđu u čitav proces, nudeći pri tom nesebično pomoć svoje države, koja svakako može biti od koristi. I to nije osatalo bez odjeka.

Zanimljivo je da je iz Sarajeva stiglo priznanje, iz SDA, kada je u pitanju rješenje slučaja "Sejdić i Finci", tog uslova svih uslova, da je stav iz Republike Srpske u prinicipu najjednostavnije rješenje. Oni nude Hrvatima u Federaciji politički dogovor i obećanje da bošnjačke partije više neće kandidovati "svoje Hrvate" u Predsjedništvo BiH, kako se ne bi ponavljao slučaj Željka Komšića, koji je najočitiji primjer neravnopravnosti Hrvata.

Naravno, s ovom tvrdnjom se neće složiti svi oni koji BiH vide samo kao državu građana, stavljajući princip "jedan čovjek jedan glas" iznad svih ostalih, pa i Ustava. Ali ovdašnje društvo je puno složenije, slojevitije, raznovrsnije da bi u njemu moglo da vlada tako naoko jednostavno pravilo.

Pored rješenja slučaja "Sejdić i Finci", iz SDA su javno progovorili i o novoj regionalizaciji Federacije, predlažući ukidanje kantona, svih deset. Umjesto njih bile bi formirane dvije regije.

Zanimljiva inicijativa i možda, možda bi mogla da ima smisla ukoliko bi granice tih regija u jednoj mjeri pratile i većinske etničke granice, jer bi to na neki način davalo čitavoj priči smisao. Svi bi se osjećali ravnopravnije. Ipak, to su samo inicijative i još je daleka i neizvjesna bilo kakva njihova realizacija.

Sve se ovo dešava uz pojačanu stranačku aktivnost SDA, koja izgleda baš želi da izbaci SDP iz svake dalje priče kada je vlast u Federaciji, ali i u zajedničkim institucijama u pitanju. Koliko se vidi, zasada joj dobro ide jer SDP gotovo da i ne pruža bilo kakav otpor toj ideji.

 Ipak se osjeti nekakva promjena stava da politički procesi u regionu ne mogu stati zbog zatvorenosti, izolovanosti i nespremnosti lokalnih bh. lidera na kompromis i dogovor

Vjerovatno računaju da bi prekompozicija vlasti, prvenstveno u Federaciji, i te kako mogla da utiče i na same odnose unutar SDA. Tačnije, ukalkulisali su u tu priču međusobnu netrpeljivost koju imaju potpredsjednik SDA Bakir Izetbegović i predsjednik SBB-a Fahrudin Radončić. Što je samo djelimično tačno.

Ukoliko se, ipak, složi mozaik vlasti bez SDP-a, a preduslov tome je kakva-takva normalizacija odnosa SDA i SBB-a, malo je vjerovatno da će Izetbegović založiti svoju političku karijeru protiveći se toj koaliciji. Prirodnije bi bilo da privremeno odloži "osvetu" Radončiću. Njihov sukob i jeste više lični, a manje politički.

Ništa nije nemoguće i svako ko redovnije prati javnu scenu u Sarajevu morao je da primijeti tu "prazninu", koja je nastala nakon dogovora o medijskom primirju. Zbog toga, ako SDP igra na kartu Bakira Izetbegovića, onda je blizu vrata za izbacivanje iz "šestoreke" i "četvorke".

E sad, sasvim je drugo pitanje hoće li biti dovoljno vremena da se sve te stvari preslože. Sezona godišnjih odmora je počela i danas da se stranke dogovore da prođu kompletnu proceduru reizbora vlasti na ta  dva nivoa treba im najmanje pet ili šest mjeseci. Možda i više. Taman do početka predizborne kampanje za izbore 2014. godine.

Bez obzira na procjene, osjeti se da se nešto u političkom smislu zakuvava. Šta će konkretno iz svega toga izaći - niko sa sigurnošću ne zna. Vidjećemo.

Tako blizu a tako daleko!

U ponedjeljak popodne bio sam u Evropskoj uniji. U Zagrebu. Iz Banjaluke za nepuna dva sata do hotela "Esplanada", da sa kolegama podijelim utiske o toj velikoj priči, koja će, htjeli to priznati ili ne, i te kako uticati na naše živote, prvenstveno u običnim svakodnevnim stvarima. To se osjeti odmah prilikom prelaska granice, nekako, sve izgleda ozbiljnije, a pristojnosti policajaca ni prije se nije moglo ništa prigovoriti.

Tako blizu, a tako daleko. To je najkraća definicija odnosa koju BiH ima sa Evropskom unijom. Iako se sve političke stranke, velike "šestorke" na državnom ili nešto manje "četvorke" na federalnom nivou, deklarativno zalažu da su privržene evropskom putu, NATO integracijama i ostalim regionalnim procesima one suštinski ne rade ništa, nisu spremne na kompromis niti dogovor da dođe do nekih pomaka.

Najdrastičniji primjer je presuda "Sejdić i Finci", za koju lideri već tri godine nemaju rješenja. Tačnije, nemaju političke volje da to riješe, pogotovo u Federaciji, gdje se kroz tu presudu pokušavaju riješiti puno veće stvari od same presude. Prvenstveno reforma Ustava BiH.

Od, u principu, veoma jednostavne stvari, napravljen je nepremostiv problem, brana svakom drugom koraku ka Evropskoj uniji, uslov svih uslova, jer se kroz nju pokušavaju iskonstruisati sasvim novi ustavni okviri.

A to uopšte nije potrebno. Realno, za rješenje presude "Sejdić i Finci" nije potrebno više od sat vremena dogovora. Čak ni toliko ukoliko se u priču uključe pravni eksperti.

Pod bitnim uslovom da se čitava stvar fokusira na samu presudu, bez dodatnih uslova. Suštinski, rješenju je najbliže stav političara iz Republike Srpske da umjesto Srbina iz tog entiteta bude biran jedan član Predsjedništva BiH, a da iz Federacije budu birana dva člana. Bez nacionalnog predznaka, jer bi time bilo obogućeno predstavnicima manjinskih, a ne samo konstitutivnih naroda da se kandiduju na izborima. A to je sama bit presude da se ta jedna vrsta diskriminatorske odredbe izbriše iz Ustava.

Kod popune Doma naroda BiH situacija je možda malo koplikovanija, ali suštinski i ona može biti riješena brojem. Ali nema volje, želje da te stvari budu riješene. Sve je prepušteno stihijskoj dnevnoj politici, stranke su već sada okrenute prema izborima 2014. godine, prave se novi savezi i novi dilovi. Danas, faktički, ne postoji ni "šestorka" na državnom nivou ni "četvorka" na federalnom nivou. Svi su, na neki način, u vlasti, a svi se ponašaju kao prava opozicija.

Osim SNSD-a u Republici Srpskoj, koji je na sebe potpuno preuzeo svu odgovornost za ukupno stanje od ekonomije do politike, i zbog toga je izložen svakodnevnoj kritici i opravdanoj i neopravdanoj, baš za sve.

U Federaciji čak je i SDP odustao od izbacivanja SDA iz vlasti, od tog istorijskog poduhvata, kako ga je nazivao Zlatko Lagumdžija kada je krenuo u obračun sa tom strankom.

"Izvozali" su ga ti pravnici Sulejmana Tihića po Ustavnom sudu i zakonodavnim tijelima da se vjerovatno danas pita šta mu je sve to trebalo? Em je politički rejting i sebe i stranke poprilično srozao u javnosti, ako je vjerovati istraživanju što ga je uradio onaj američki institut kojem je upravo Lagumdžija bio favorit za sve prethodne izbore, em je doveo do blokade gotovo svih institucija u Federaciji.

Na kraju svega, odjednom su se pojavili ti JMBG demonstranti ispred parlamenta BiH, iz kojeg su izvlačeni uz pomoć policije nakon cjelodnevne blokade, što je Srbe i Hrvate asociralo na 1992. godinu pa se evo već tri sedmice dvoume hoće li ili neće ponovo na posao u Sarajevo. Na kraju su odlučili da idu, ali mjesec dana je bespovratno izgubljeno.

Ako je vjerovati, a nije, izgleda, daleko od istine, da iza čitave JMBG revolucije stoji zapravo SDP i Zlatko Lagumdžija, koji je oduvijek imao dobre konekcije sa NVO aktivistima, onda svaka dalja politička priča sa njima može biti mučna, teška i vođena reda radi. Nema tu napretka ni za koga.

Spremni smo sa vama raditi i čitavo ljeto na evropskom putu bez obzira što je ljeto i sezona godišnjih odmora, reći će šef Delegacije Evropske komisije u BiH Peter Sorensen, misleći, valjda, na ovdašnje političke lidere.

S kim, Sorensene? I kako kad jedno kažu, drugo misle i na kraju ne urade ništa. A Evropska unija tako nam je blizu. Samo geografski.