Ko je pošten, nek baci kamen prvi!

Prošle sedmice u jednom danu privedeno je na desetine carinika, šefova odjeljenja i ispostava do najviših rukovodilaca Uprave za indirektno oporezivanje. A kao "kapitalci" u čitavoj akciji, sigurno su aktuelni pomoćnik direktora za carinu Zdravko Cvjetinović i prvi, ali bivši direktor UIO, "legendarni" Kemal Čaušević.
Ako je Čauševićevo privođenje bilo samo pitanje vremena, jer se već više od godinu dana nalazi pod istragom tužilaca zbog sumnji da je raznim zloupotrebama na čelu UIO stekao milionsku imovinu, a koja mu je već i blokirana, onda je hapšenje Cvjetinovića, koji je samo prije nekoliko mjeseci ranije ponovo imenovan na tu dužnost, bilo pomalo iznenađujuće za javnost.
Međutim, veći šok od samih hapšenja su procjene koliko je štete naneseno budžetima od države do entiteta i kantona djelovanjem "organizovane kriminalne grupe", kako ih tretiraju tužioci. A ona se kreće oko dvije milijarde maraka.
Ta cifra zvuči potpuno nevjerovatno i već danima vjerovatno odzvanja u ušima svakog ovdašnjeg penzionera, koji sa 200 ili 300 KM pokušava da skrpi kraj s krajem mjeseca.
Čitava ta akcija SIPA djeluje pomalo nestvarno, kao kakav dobar SF triler, ali i zastrašujuće istovremeno. Govori o stepenu korupcije, toj metastazi, koja je zahvatila gotovo sve institucije sistema. Demistifikuje velike politike i priče koje se ovdje kao vode u vezi sa nečim, a u samoj svojoj suštini izgleda da je riječ samo o novcu, brzoj i lakoj zaradi na štetu države.
Nije Kemal Čaušević fotelju direktora UIO dobio na porodičnoj ostavinskoj raspravi, već ga je u nju instalirala nekakva politika i ona je, valjda, i diktirala okvire u kojima se on mora kretati. Ko bi drugi to mogao da radi?
Nije to davno toliko bilo da se neko valjda ne sjeća rasprava u i oko Savjeta ministara kada se nisu mogli dogovoriti u vezi sa reizborom Čauševića na tu poziciju pa je čovjek dvije godine bez imenovanja imandata vodio UIO.
Bilo je tu u javnosti oštrih riječi i pozivanja na nacionalne interese i kvote, stranačkih prepucavanja i svađa, a u suštini sve vrijeme se radilo samo o dobroj zaradi na uhodanoj prevarantskoj šemi sa tekstilom. I ko zna čime još, što će, možda, pokazati neka buduća akcija.
A nije da politika nije znala o čemu se tu radi i nije valjda da nisu znali Čauševićevu naviku da petkom popodne, posliije radnog vremena, sjedne sam u trošni automobil džeta "keca" i obilazi po sarajevskim predgrađima istinske poslovne partnere. Čija je filozofija biznisa zasnovana na prostom poimanju državnog bužeta kao dovoljno širokih jasala iz kojih koliko god da zahvatiš uvijek nešto i ostane. Ma svi su to znali godinama.
Kao što je politika znala i da šef Carina Cvjetinović već ima razvijen privatni biznis pa ga je opet instalirala na visoku državnu fukciju na koju nije išao da radi iz patriotskih razloga ili čisto što je bio radoholičar.
I šta da kaže danas čovjek u ovoj državi, koji, eto, pokušava nekako da živi od svog rada. Koji odgovor da da sam sebi kad se u toj svojoj svakodnevnoj muci zapita u kakvom to društvu živimo i šta da ponudi svojoj djeci kao alternativu za budućnost?
Nema te politike ni stranke koja ga može ubijediti da ne živi u lopovskoj i korumpiranoj državi u kojoj samo prevarom, štelom i mitom možeš koliko-toliko pristojno živjeti.
Niti je Kemal Čaušević prvi niti jedini koji se okoristio iz tih sve praznijih državnih jasala. Lakše bi nam bilo svima da su on i Cvetinović jedini. Ali nisu.
Za problem korupcije u institucijama sistema uvijek i jedino je odgovorna politika, stranke na vlasti koje biraju i imenuju. Politika je ta koja definiše sve odnose u društvu i sistemu. A to je prvenstveno stvar morala, a ne raznih stranačkih statuta.

Ako je politika odgovorna, poštena i čista, onda lopovi nemaju nikakvu šansu u takvom sistemu. I zato, nek oni pošteni bace kamen prvi na Čauševića i Cvjetinovića. Bojim se da će malo kamenica poletjeti prema njima. I to je ono što je tragično, ne toliko za nas, već za našu djecu, koja još ni svjesna nisu gdje žive.

Fudbal i politika

Od kako je počeo Mundijal gotovo da nema neke druge teme o kojoj se može ozbiljno diskutovati. Mislim, ima i te kako, ali su one trenutno u drugom planu. Nakon utakmice na "Marakani" i odlične igre naših momaka, nevjerovatno je koliko su apetiti porasli i već ih vidimo na utakmici u osmini finala. Što i nije nedostižno.Ni susjedna Hrvatska nije razočarala protiv Brazila, što im otvara mogućnost da mogu i oni doći do prolaza u naredno kolo. Sve to govori da bi ovaj adrenalinski period u regionu mogao biti produžen za dodatnih sedam dana.

Ako se išta da primijetiti u vezi s ovim fudbalskim ''ludilom", bar po izvještavanju medija ili stanju na društvenim mrežama, velika većina ljudi se ponaša kako da imamo dvije naše reprezentacije u Brazilu. Dosta pozitivne energije u regiji može se osjetiti u vezi s ovim Mundijalom.I to je strašno potrebno, dobro za sve da se dodatno relaksiraju odnosi. Za BiH i Hrvatsku navijaju i u Banjaluci, Sarajevu, Mostaru, Beogradu i u Zagrebu. Momci stvarno dobro igraju.

Pa nije ni čudo što je Dragan Čović, lider HDZ-a, odlučio da mijenja dres kako koja reprezentacija igra, doživljavajući ih istinski kao obje svoje. Što u suštini i jesu.Ali, dobro. Ono što bi bilo dobro je da se dio ove pozitivne energije prenese i na političke stranke kako bi na neki način vratili malo više optimizma u društvo.Ne bi to uopšte bilo loše, jer koliko se može osjetiti, u skoro svim strankama vlada nekakva dodatna nervoza i svi su svađalački nastrojeni. Istina da se sada lome koplja ko će gdje, svi su malo više pod pritiskom vlastitih ambicija i pozicije u stranci.Formiraju se liste i biraju kandidati. Predizborno vrijeme je takvo i to bi trebalo da bude sasvim normalan unutarstranački život i borba za vlastitu poziciju. Zašto bi neko ko ne uspije da zadovolji svoj ego u stranci tu frustraciju prelijevao na čitavo društvo? Zašto bi liječio svoju povrijeđenu sujetu u javnosti.

U Narodnoj skupštini Republike Srpske gotovo je nevjerovatna situacija da jedan poslanik fizički napadne drugog. Psovke, optužbe i uvrede gotovo da su postale normalan dio političkog dijaloga između pozicije i opozicije. I sve se to dešavalo kada su građani od njih očekivali konkretne prijedloge u vezi sa saniranjem katastrofalnih majskih poplava.amislite kako su se ljudi u Doboju, Šamcu ili Bijeljini osjećali gledajući u subotu poslanike u parlamentu Republike Srpske. Šta mogu da očekuju od njih? Nije to više nikakva politika, već neodgovornost i bezobrazluk.

U Narodnoj skupštini ne postoji ni kodeks ponašanja poslanika i možda je posljednji incident dobra prilika da on bude i usvojen kako bi u budućnosti mogli biti sakcionisani ekscentrični poslanici. Novčano, naravno. I ne samo oni, već i oni koji ne dolaze na zasjedanja, već uglavnom imaju neka preča posla.Međutim, ne ponašaju se samo poslanici u Republici Srpskoj neodgovorno. Oni u bh. parlamentu gotovo su pa isti, samo što se tamo još ne tuku. Nisu još došli do te faze.

Ali sasvim sigurno trenutni saziv tog parlamenta ostaće upamćen po svojoj neefikasnosti. Pa ti ljudi ništa ne rade osim što se u rijetkim trenucima zasjedanja žestoko posvađaju u vezi sa stvarima koje i nisu na dnevnom redu. Ali za sve imaju opravdanje i dobre razloge. Uvijek je neko drugi kriv zašto je nešto crno, a trebalo bi da bude bijelo.Nijedan zakon koji bi bar malo približio ovu zemlju Evropskoj uniji nije prošao u tom parlamentu, a svima su usta puna priče o Evropi. Pa zato danas nakon poplava ne možemo ni sredstva iz IPA povući, jer godinama se lideri ne mogu dogovoriti u vezi sa mehanizmom koordinacije. On jeste bitan, ali treba imati volju da se i dogovori. Najlakša opcija uvijek je i bila ne dogovoriti se i ne raditi ništa. Ali to nije rješenje.

Ako išta ovoj zemlji treba, onda je to malo dobrih vijesti, samo malo uspjeha da se vrati optimizam u društvo. Zbog toga je potreban ovaj Mundijal i učešće na njemu. Da budemo dio naprednog i civilizovanog svijeta.

Nerad i lopovluk

Najveći problemi u Republici Srpskoj su nerad i lopovluk. Prema istraživanju Agencije "Ipsos" polovina ispitanih smatra da je nezaposlenost gorući problem, a slijede korupcija i kriminal s oko 15 odsto. Oko sedam odsto građana i poplave smatra velikim problemom koji trenutno ima naše društvo.
Sve ovo utiče da je pesimizam veoma prisutan kod građana jer njih gotovo 40 odsto smatra da na ovim prostorima nekada neće biti moguće organizovati bolji život.
Porazno za političare, ali polovina potencijalnih birača smatra da niti jedna politička partija ne može da riješi ove probleme pa tako od opredijeljenih ispitanika njih 17 odsto smatra da je SNSD bolji izbor dok tek sedam smatra da je to SDS, pa onda slijede DNS i PDP.
Od kako se rade istraživanja pred izbore u posljednjih petnaestak godina u nekoliko procenata građani uporno ponavljaju da su nezaposlenost, nemogućnost da čovjek dođe do posla i da normalno živi od svog rada, najveći problem ovog društva.
To mu dođe kao neka igra gluvih telefona s političkim partijama koje nikako da osmisle i praktično sprovedu bilo kakav efikasniji program zapošljavanja, podsticaja za privredu i investitore da otvaraju nova radna mjesta. Uporno se vrte u začaranom krugu stranačkog zapošljavanja po javnim preduzećima, koja su i sama svakim danom u sve većim problemima.
Doduše, bilo je tih projekata zapošljavanja pripravnika pa i povrata dijela doprinosa i kao nekakvih olakšica, ali to daje veoma male ili gotovo nikakve rezultate.
Ništa to nije dovoljno. Ključ je ipak u politici. Ako je ona bezidejna, jalova i bazirana na samoj priči, rezultata i ne može biti.
Pored nezaposlenosti, građani lopovluk u institucijama vlasti, korupciji, vide kao drugi veliki nerješiv problem. Gotovo isto posljednjih petnaest godina mijenjala se vlast i stranke u njoj, ali ne i način ponašanja ljudi. Naravno, uvijek ima poštenih pojedinaca, ali percepcija građana je da se bez dobre "veze" ništa ne može završiti. Može, ali puno, puno teže.
I opet, da sam u nekoj stranci koja će se u oktobru boriti za vlast, zabrinuo bi me podatak da zbog ova dva problema većina mladih želi pobjeći što dalje odavde.
Iz prvih reakcija na "Ipsosovo" istraživanje vidljivo je da stranke uglavnom iščitavaju tabele s vlastitim rejtinzima i mogućim rezultatima da se sutra održavaju izbori umjesto onih s problemima. Tako je za SNSD istraživanje potvrda da su najjača partija, a za SDS je veći problem od rezultata samo istraživanje. Što je potpuno pogrešan pristup jer u normalnijim državama slična istraživanja se rade mnogo češće kako bi se mogli pratiti trendovi, tačnije dinamika jednog društva. No dobro.
Prema "Ipsosu", SNSD je povratio dio rejtinga u odnosu na februarsko istraživanje, pa bi 42 odsto opredijeljenih glasalo za tu stranku. SDS nije iskoristio proteklih nekoliko mjeseci pa bilježi pad za par procenata na 29 odsto, a slijede DNS, PDP i NDP. Više je razloga za ovakav trend, ali je primjetno da su u SNSD-u prvenstveno kroz Vladu RS uspjeli da kod građana stvore dodatni osjećaj sigurnosti nakon poplava.
Sa druge strane, SDS nije uspio nametnuti stav da su institucije katastrofalno reagovale jer je i jedan broj načelnika iz te partije dobro zakazao. Pogotovo Obren Petrović u Doboju, kojeg danima nije ni bilo u poplavljenom gradu, dok je Mićo Mićić u Bijeljini ipak držao stvari pod kontrolom.
Takođe, istraživanje je pokazalo da SDS nije napravio očekivan rast formirajući Savez za promjene već mu to postaje dodatni teret. U Savezu ima svega i svačega pa moraju vući za sobom veliki broj malih političkih parazita, potpuno nebitnih i nerelevantnih. Ako je opozicija već htjela da se ujedini, onda je savez SDS-a, PDP-a i NDP-a bio sasvim dovoljan jer Dragan Čavić i Mladen Ivanić imaju politički kapacitet.
Bez obzira na trenutni rejting stranaka, ipak jedan od bitnijih podataka u ovom istraživanju je veliki broj neopredijeljenih birača, a prema procjeni - radi se o oko 200.000.
Ona politička stranka ili opcija koja uspije da zadobije njihovo povjerenje mogla bi u oktobru da slavi nakon izbora, pod uslovom da to ne budu samo prazna obećanja.

Neko nas farba za naše pare

Negdje sredinom prošle sedmice prostrujala je vijest da će BiH završiti na crnoj listi zemalja, u društvu sa Sjevernom Korejom i Iranom, jer nije na vrijeme usvojila Zakon o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorističkih organizacija, kako joj je to bilo naloženo iz Evrope.
Preciznije rečeno, rok za usvajanje zakona bio je 1. jun, a posao je bio samo djelimično urađen, jer je zakon prošao Predstavnički, ali je zapeo u Domu naroda.
Kao i ostali zakoni koji se posljednjih mjeseci na kašičicu puštaju kroz ovaj dom. Kad dogori do noktiju, zakaže se sjednica i pusti se samo jedan ili dva hitna zakona, a ostali su i dalje na čekanju.
Zašto je to tako, niko sa sigurnošću ne zna. U SDA tvrde da su im delegati bolesni, što neki i jesu, dok ih ostale stranke prozivaju za blokadu.
Međutim, činjenica je da su te čudne stvari počele da se dešavaju kada su još krajem prošle godine iz SDA krenuli u blokiranje Zakona o prebivalištu, koji još nije ni usvojen. A ta tema je mjesecima, taman negdje do poplava, dominirala u svim političkim raspravama.
Nije bilo važnije priče, Vlada Republike Srpske ušla je u direktan fajt i sa OHR-om donošenjem posebne Uredbe o prebivalištu, ustavni sudovi su zatrpani prijavama u vezi s tim...
Dobro se tu bila zagrijala atmosfera, baš predizborna, ali onda su sve iznenadile poplave i završile bar javno s tom pričom. Niko prebivalište više i ne spominje, a i kako bi kad je jedna trećina stanovništva BiH direktno pogođena tom katastrofalnom nepogodom.
A onda se desi ova priča o crnoj listi. Opet, naravno, niko sa sigurnošću ne zna šta se tu tačno dešava, ali su SDP i HDZ opalili iz svih oružja nišaneći jedni druge da su državu uvukli maltene pred finansijski kolaps jer nam niko iz inostranstva više navodno ne može uplatiti novac, a da ovaj ne prođe hiljade skenera i procedura.
Tačnije, kad stigne - stigne, a u sadašnjoj situaciji, kada je svaki evro više nego dobrodošao, to je ravno katastrofi.
SDP je za sve to okrivio Dragana Čovića jer nije na vrijeme zakazao sjednicu Doma naroda, odnosno do 31. maja, već tek za 6. jun, što je kasno.
S druge strane, HDZ i sam Čović za sve su okrivili SDP jer se navodno taj zakon već godinama proceduralno mrcvari od Savjeta ministara do parlamenta, od hitne procedure do blokade.

Ko će to više znati, ali je činjenica da su iz Evrope još 2009. ukazali šta je obaveza vlasti BiH ukoliko želi normalno da finansijski posluje sa svijetom.
A da se politika sa dosta spinovanja uplela u čitav slučaj, indirektno je potvrdio i sam Zlatko Lagumdžija, koji je, eto, u proteklih 48 dramatičnih sati po državu uspio da izboksuje da dobijemo još tih pet dana do usvajanja u Domu naroda kako bismo se u posljednji čas spasili neizbježnih težih finansijskih posljedica po privredu.
Nešto tu ipak nije dobro poslagano, tačnije, neko je ipak pokušao da politički profitira iz ove poprilično nezgodne situacije.
Da je odgovorne vlasti i da je liderima stalo do institucija i ugleda, ne bi čekali tri zadnja dana do isteka roka da dignu toliku prašinu o tako bitnoj stvari.
Što će reći, ni SDP, ni HDZ, niti ostale stranke koje su u vlasti na nekom od nivoa, ne mogu imati neku veliku korist, već samo pokazuju da im suštinski u prvom planu nije da budu servis građanima, jer ipak se ovdje radi o tehničkim pitanjima, a ne teškim političkim, već koriste svaku mogućnost kako bi sve ispolitizovali i obesmislili.
Najveći gubitnici iz ove čitave priče su upravo institucije jer se one na ovaj način obesmišljavaju i pokazuje se njihova nefunkcionalnost.
Nema tu logične politike, već prizemne i pune spinovanja kao i lažnog patriotizma. Neko nas dobro farba sa našim parama.