Srbija konačno izabrala EU

Ako je neko i imao dilemu kakav će izbor napraviti Srbija, odnosno vladajuća politička elita, nakon formiranja nove vlade s premijerom Aleksandrom Vučićem, on je veoma jasan. Srbija je definitivno i konačno odlučila da je njen nacionalni interes priključenje Evropskoj uniji.
Vučić je tako postao prvi srpski moderni političar koji je nedvosmisleno, bez ikakve zadrške i odlučno krenuo da Srbiji što prije otvori vrata za priključenje. Ketrin Ešton, koja se u Narodnoj skupštini osjećala dobrodošla kao u vlastitoj kući, ne krijući zadovoljstvo zbog proevropskog raspoloženja u većem dijelu srpskog društva predvidjela je da bi se to moglo ostvariti već 2018. godine.
Eštonova je javno pohvalila premijera Vučića, ustvrdivši da nimalo ne sumnja u njegovu odlučnost i posvećenost reformama, borbi protiv korupcije i težnji da se uvede red i zakon kao i da ne sumnja u kapacitete Vučića da obori sve rekorde u brzini pristupa Evropskoj uniji.
Čitav državni aparat jednostavno je našpanovan u evropskom smjeru, tako da će svi budući politički procesi, ekonomske reforme, uspješne ili ne, biti koordinisane sa Briselom. Samim političkim izborom Srbija je napravila veliki iskorak, sve ostalo je tehnička stvar jer iza nje se sada nalazi moćna briselska administrativna mašinerija koja će joj biti na usluzi.
Uzimajući sve okolnosti pod kojima se sve ovo dešava, prvenstveno zbog političke napetosti s Rusijom u vezi s Ukrajinom, Srbija je dobro politički profitirala ne samo terenutno nego i za budućnost.
Racionalnim stavom, u kojem istorijsko prijateljstvo i dobro ekonomsko partnerstvo s Rusijome nije uticalo na politički izbor kada je nacionalni interes u pitanju, Vučić je pokazao da razmišlja državnički, a ne kao klasičan populistički političar.
Politički procesi u Srbiji osjetiće se i ovdje u Republici Srpskoj i BiH. Neminovno je to. Bar se nadam da će se to proevropsko raspoloženje srpske političke elite preliti i preko Drine u onom pozitivnom smislu.
Želja je to i Vučića, koji je i najavio svoj prvi dolazak u svojstvu premijera u Sarajevo, odakle su već od strane bošnjačkih političkih lidera počeli stizati pozivi.
Prvi je to uradio Bakir Izetbegović, bez obzira na zlurade komentare kako je, eto, zaboravio Vučićevu političku prošlost.
I Eštonova je izrazila nadu da će Srbija pomoći BiH da krene s mrtve tačke, na kojoj je zakovana posljednje četiri godine. Puno je to potrošenog vremena na uglavnom besmislene političke rasprave i liječenje sujete pojedinih političkih lidera.
Nedostatak volje za kompromisom je glavna odlika onih koji diktiraju procese u BiH iako teško neko posebno može biti etiketiran kao glavni krivac.
Za stranke i uglavnom javnost u Sarajevu to je Banjaluka, a za srpsku politiku to su bošnjački lideri koji žele po svaku cijenu unitarnu državu. Hrvati su uglavnom brojčano i politički marginalizovani pa se glavna unutrašnja politika svela na prepucavanje Sarajeva i Banjaluke.
Treba priznati tek da se posljednje dvije ili tri godine poprilično nametnulo opravdano pitanje ravnopravnosti Hrvata u BiH, s fokusom uglavnom na Federaciju.
Mada je to za vrijeme potrošeno na unutrašnje rasprave gotovo ništa. Prazna priča. BiH stagnira u svakom smislu, političkom i ekonomskom. Vlasti na svim nivoima su se odlučile da građanima ponude preživljavanje, redovne penzije i plate u javnom sektoru.
Ali prosto život ih svakodnevno demantuje da to nije dovoljno. Ljudi hoće da osjete dinamiku u društvu, progres, jer vide da se svijet oko njih mijenja. Pogotovo mladi žele biti dio tih procesa. Oktobarski izbori dobra su prilika, a do njih ima dovoljno vremena da političke stranke ponude ljudima jasnu viziju evropske budućnosti.
To je ono što je uradio Aleksandar Vučić. Bez kalkulisanja i fige u džepu. Odredio je jasan i nedvosmislen put kojim se treba kretati. Zato danas i vlada Srbijom.

Pa niko više nema para!

Vijest sedmice, koja stvarno nasmije čovjeka do suza, objavio je "The Independent'' izvještavajući o istrazi koju su proteklih godina vodili italijanski istražioci Francesca Mazzocco i Caterina Malagoli protiv pritvorenog šefa Cosa Nostre Giovannia Di Giacoma.
Očajni mafijaš snimljen je kako se jada zbog teške ekonomske situacije u Italiji te kako više nema od koga iznuđivati novac.
"Svi zatvaraju vrata svojih firmi, nikome ne ide i nemamo koga reketirati. Situacija je toliko katastrofalna da bi našim mlađim članovima bilo bolje da nađu normalan posao s redovnom platom nego da rade za nas. Moji ljudi u posljednje vrijeme iz hotela i restorana uspiju izvući samo bijednih 7.000 evra mjesečno. Ponekad mi se čini da sve to više nije vrijedno truda", kazao je Di Giacomo.
On tvrdi kako mnogi radije zatvore lokale i hotele nego da njemu i njegovim ljudima isplate reket, a onda se kao pravi ekonomski analitičar obrušio na poteze koje sprovodi guverner Sicilije Rosaria Crocetta.
"Taj reže svugdje. Nema hotela ni restorana, građevinari ništa ne rade. On je izazvao pravu katastrofu", vrištao je u kameru mafijaš na guvernera Crocetta, koji je inače poznat po suprotstavljanju mafijaškim klanovima, za razliku od njegovih prethodnika koji su uglavnom sarađivali s mafijom.
Kako navode novinari "The Independenta", očajni Di Giacomo je čak pisao svojim kolegama mafijašima te naredio detaljno preispitivanje raspodjele finansija unutar Cosa Nostre, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo među mlađim članovima organizacije, koji su u zatvoru, jer je njihovim porodicama uskraćena finansijska pomoć.
"The Independent" zaključuje kako su na početku recesije mnogi predviđali kako će teška situacija ići na ruku kriminalnim organizacijama, ali da se čini kako su im stari modeli poslovanja i nesnalaženje u novonastaloj situaciji ipak donijeli velike probleme.
Valjda, u teška i krizna vremena svako se snalazi kako najbolje zna. Okolnosti se mijenjaju i ako na njih adekvatno reaguješ iz svega može da se izvuče i dobrih procesa. Ako se vodimo primjerom koji je opisao "The Independent", onda bi ovo vrijeme bilo idealno da se istinski i ovdje kod nas krene u borbu protiv korupcije, jer građani novca imaju tek toliko da preživljavaju. Kako je novih poslova sve manje, a i oni koji rade smanjuju cijene prostora za takozvano ugrađivanje, a svaki dobijeni posao sa državnom institucijom je "skeniran" iz više uglova. A upravo je korupcija najveći problem ovdašnjih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije.
Prema posljednjem izvještaju UN-ove kancelarije za droge i kriminal (UNDOC), kada je riječ o korupciji u poslovanju u izvještaju pod nazivom "Poslovanje, korupcija i kriminal na zapadnom Balkanu: Uticaj podmićivanja i drugih oblika kriminala na privatno preduzetništvo", Srbija je lider u regiji u kojoj je 17 odsto preduzeća dalo mito, prati je Albanija sa 15,7 odsto, a Hrvatska je na trećem mjestu sa 10,7 odsto. BiH je četvrta i u njoj je svako deseto preduzeće dalo mito. Na podmićivanje u Makedoniji prisiljeno je bilo šest odsto firmi, a najmanje problema imali su privrednici  na Kosovu i u Crnoj Gori.
Tako je prosječan iznos mita u regiji 881 evro. Najviši je na Kosovu, gdje iznosi 1.787 evra, dok je prosjek u Hrvatskoj 395 evra, a u BiH 327 evra. Prosječan iznos mita u Srbiji je 935 evra, u Albaniji 904, u Crnoj Gori 830, a Makedoniji 689 evra.
Izvještaj UNDOC-a otkriva da se mito češće iznuđuje od malih firmi nego od velikih i da su više izložene firme s mješovitim domaćim i stranim kapitalom nego one u čijem su isključivom vlasništvu stranci.
Kako je borba protiv korupcije jedna od glavnih predizbornih tema ovdašnjih stranaka, biće stvarno zanimljivo pratiti koja će to partija, bilo opoziciona ili vladajuća, izaći sa konkretnim, ali baš konretnim prijedlogom, kako se sistematski boriti protiv korupcije. A ne sa izlizanim floskulama ili formiranjem nekakvih komisija kao što su do sada inače radile.

Čitav nam život prođe u tunelu

Sjećam se prve školske ekskurzije, a bilo je to baš davno, još u Titovo vrijeme. Negdje u februaru ili martu godinu-dvije nakon usvajanja Ustava Jugoslavije iz 1974. godine čuo sam od tadašnjih političara priču o tunelu i svjetlu na njegovom kraju.
Mi, pioniri, smo na tim ekskurzijama srećno pjevali da "u tunelu usred mraka sija zvijezda petokraka", mada nismo tačno znali šta to znači, ali se fino rimovalo.
Eto, i ta floskula, samo malo modifikovana bez zvijezde ali da ipak ima svjetla, provlači se kroz dosadašnji život moje generacije kojoj je valjda suđeno da preživi u tunelu. Ali treba da se nadamo da će jednog dana biti bolje i da će na kraju ipak sve biti dobro.
I tako prođoše četiri decenije, preživjesmo raspad i rat na tom mračnom i nesrećnom putu, ali i sada svim srcem kao treba da se nadamo da je konačno i svjetlo tako blizu. A u stvarnosti ono je još i te kako daleko.
Upravo tu izlizanu frazu o tunelu i svjetlu upotrijebila je i Vesna Pusić, ministrica inostranih poslova Hrvatske, nakon sastanka u Briselu s ostalih 27 evropskih ministara, kako bi pojasnila zaključke koji su usvojeni na toj zajedničkoj sjednici, a tiču se BiH.
"Treba narodu pokazati da postoji svjetlo na kraju tunela jer je postojala mogućnost da ministri uopšte i ne razgovaraju o BiH zbog krize u Ukrajini", rekla je Pusićeva.
Tačnije, naša evropska perspektiva koja je, po riječima ministara, neupitna, ali, eto, fali nam još nešto malo. A to malo su lokalni političari koji nikako da se dogovore, usaglase i počnu da rade konkretno na zadatim pitanjima.
Zasad je iz Brisela jasno rečeno da promjene uslova kada je BiH u pitanju neće biti, ljestvica i dalje ostaje podignuta veoma visoko, samo je promijenjen redoslijed otvorenih pitanja koje treba riješiti.
Provođenje presude u predmetu "Sejdić i Finci", koji je četiri godine bio uslov svih uslova, pomjereno je za vrijeme poslije oktobarskih izbora. Realno, to pitanje bi trebalo rješavati tek u idućoj godini jer je danas svima postalo jasno da ne postoji volja ni u jednoj političkoj opciji da se ono rješava.
Na prvo mjesto je stavljena borba protiv korupcije i podrška ekonomskim reformama, kako bismo se pokušali stabilizovati, zbog sve većeg socijalnog pritiska koji je prisutan u društvu.
Konkretno to znači da Evropa traži od ovdašnjih vlasti da se do izbora suzdrže od neproduktivne i svađalačke retorike oko stvari koje niko ne dovodi u pitanje kao što je teritorijalni suverenitet, već da se fokusiraju na rješavanje nagomilanih ekonomskih problema, te da poboljšaju poslovni ambijent.
Uh, kako je to samo lako napisati i izgovoriti, a kako je teško bilo šta uraditi na tom planu.
Iskreno govoreći, teško se može očekivati da do oktobarskih izbora bilo ko od političkih aktera, stranaka ili neko drugi iz javnog života pokrene neko ekonomsko pitanje a da ono nije u direktnoj vezi s izborima. Sve će u narednom periodu biti podređeno samo izborima i kampanji.
"Znamo da imate izbore, ali, izvinjavamo se, morate nastaviti da radite uporedo s tim jer razlog nerada ne može biti to što imate izbore svake dvije godine", poručio je i Peter Sorensen iz Brisela.
Ali to kao da se ne tiče ovdašnje političke elite. Pa još niko u BiH nije ni reagovao na zaključke iz Brisela jer im je to nebitno, sporedna stvar, i možda do kraja dana i da bude koja izjava ili saopštenje. I to je to! Tu počinje i završava priča o novom pristupu, evropskom putu i ulozi domaćih lidera. I vlasti i opozicije.
Oni već mjesecima žive u svom svijetu politikanstva, optužbama i odbrani u svijetu izdajnika i patriota, dobrih i loših momaka. Borba protiv korupcije ovdje je već odavno ubačena u političku arenu, doduše uprošćena u floskuli "držite lopova". U stvari, ovdje su svi lopovi i kriminalci dok se to drugačije ne dokaže.
I na kraju bez obzira što to djeluje izlizano, ali šta nam ostaje drugo nego da ipak vjerujemo da postoji to neko svjetlo na kraju tunela, ma koliko on bio dugačak i koliko god bilo potrebno da ga prođemo.
Nema nam života bez te Evrope. Što prije to politička elita shvati, možda i za nas bude nekakve šanse da bar ostatak života ne proživimo naivni kao mali pioniri.

»Igre prijestola« nova sezona

Konačno je startovala nova sezona "Igre prijestola", sjajna serija zasnovana na priči o vječitoj borbi za vlast.
Kada je Džordž R.R. Martin pisao ovo istinsko remek-delo, objedinivši sve najbolje što žanr epske fantastike može da pruži, vjerovatno nije razmišljao da negdje može uistinu postojati država, društvo, prostor, mjesto, nešto u kojem je sve praktično svedeno na politiku, a život ljudi, građana, osoba gotovo na fantastiku. U kojem se politika decenijama vrti u začaranom krugu borbe za vlast tri naroda, dva entiteta, deset kantona i desetaka partija koje su sve, ali baš sve obojene nacionalnim bojama.
Političari, lideri, vođe od izbora do izbora svake dvije godine sklapaju nove i ruše stare saveze, potpisuju koalicije, platforme i sporazume o zajedničkim ciljevima. Žive u nekom svom začaranom svijetu u kojem je prvi i osnovni aksiom nacionalni interes, a onda možda da se priča i o nečemu ostalom, realnom životu.
Na to se u stvari svela sva politika u BiH: vječitu borbu političkih partija za nekakav nacionalni interes. Od njega kreće i na njemu se završava.
Godina izbora, kao što je ova, samom inercijom pojačava te aktivnosti, zaoštrava se retorika između lidera, pretendenata na liste i stranačkih aktivista, svako svakog optužuje, kleveta i ogovara, jedni su izdajnici i lopovi, drugi su hohštapleri i gulanferi željni vlasti.
Valjda smo i sami navikli na takvu politiku, nerealnu, politiku odvojenu od realnog života u kojem svakodnevno traje borba za preživljavanje, koju vode građani. Političku elitu kao da ne dotiče taj svakodnevni život.
Primjer jedan... Nedavno je objavljena vijest, u stvari to je već stara vijest, da se belgijski "Delez" povlači iz BiH zbog lošeg poslovnog ambijenta. Takođe, negdje istovremeno, svoju odluku o povlačenju realizuje i trgovački lanac OBI.
Dvije velike svjetske kompanije izlaze iz BiH, a da niko, baš niko, iz politike, iz vlasti ove države da reaguje, postavi pitanje ili prokomentariše zašto oni odlaze. Ko god se malo više bavi biznisom ili je životno uključen u taj privredni, realni sektor primjećuje da nekoliko velikih banaka intenzivno mjesecima smanjuje kreditnu i poslovnu aktivnost, spremajući se i one da jednog dana samo objave vijest da odlaze odavde. Možda je pitanje mjeseca kad će to biti.
Sadašnja privreda u BiH, ono što je ostalo od nje, prosto vapi za svježim kapitalom, novcem kojeg nema. Slično je i u Federaciji i Republici Srpskoj, s tim da treba reći da je odnos vlasti u Republici Srpskoj ipak malo drugačiji prema privredi nego onaj koji imaju u Federaciji.
Postoje institucije kojima se možeš obratiti bilo pomoći ili ne, dok je to u Federaciji veoma, veoma upitno ko je i za šta nadležan. I sve je opet svedeno na politiku.
A ima li bilo čija politika odgovor na veoma prosto pitanje: od čega ćemo mi to živjeti sutra ako je sve manje onih koji danas rade i proizvode? Može li se ekonomski život jednog društva podrediti neplodnoj, bezidejnoj politici koja nema nikakvu strategiju? Institucijama vlasti koje žive i postoje same za sebe, krckajući budžete koji su svaki mjesec sve prazniji? Ne!
Današnja politika to možda i primjećuje, ali prosto nema rješenje. Zato su potrebne nove ideje i volja da se ovo stanje mijenja. Ovom društvu je potrebna politika koja će definisati realne, ostvarive ciljeve i pronaći snagu sposobnu da to i provede.
Potreban je konsenzus svih partija koje sutra budu činile vlast prvenstveno oko ekonomskih i privrednih pitanja, a tek onda možda mogu krenuti da rješavaju nacionalne dileme i interese.
Bitnija je odluka za BiH da uspostavi mehanizam kontrole kvaliteta mlijeka da se može izvoziti na tržište Evropske unije nego dogovor o "Sejdiću i Finciju". I oni su bitni, ali niko neće zbog njih biti gladan, ali zbog mlijeka vjerovatno hoće.
Bolji život građana ne dolazi sam po sebi iz evropskih principa i standarda, već iz upornog i stalnog rada koji, da bi bio produktivan, mora da ima podršku zdrave i realne politike. Sve ostalo je priča, fantazija i borba za vlast navodno dobrih i loših likova.

Legenda o Ivanu Žiliću

Niko se odavno nije tako dobro našalio, da ne kažem neku prostiju, ali primjereniju riječ, kao sprdao na primjer, posljednjih mjeseci sa ovdašnjim pojedinim privrednicima i političarima kao Ivan Žilić iz Luksemburga.
Priča je gotovo nevjerovatna sa više nego komičnim završetkom, nasmije vas do suza, mogla bi završi kao regionalni blokbaster, ako bilo ko nađe novca da je spakuje na ekran. Možda novac posudi upravo Ivan Žilić, jer je o tom feničanskom izumu u stvari i riječ.
Prije nekoliko mjeseci, pod markicom ekskluzivno, zagrebački medij objavi priču u nepoznatom milijarderu Ivanu Žiliću, Hrvatu iz Vareša, kojeg je prije četrdesetak godina život natjerao u Njemačku. Međutim, vispreni Žilić, koji je stekao zvanje inženjera mijenjajući raznorazne poslove i školujući se uz rad te završi u Fabrici automobila "Ford".
I tu počinje zaplet. Navodno je Žilić patentirao novi revolucionarni metod zavarivanja, što je "Fordu" donosilo ogromne uštede pa kad je patent pokušao da naplati sve završi na sudu. Kako tada, tako i sada čitav slučaj se razvlači od suda do suda, od advokata to advokata, od osiguranja do reosiguranja.
E, upravo u tom sudskom sporu i fiktivnim potraživanjima za patente i ko zna šta još, Ivan Žilić je izračunao, a novinari povjerovali, da ima nešto oko 24 milijarde evra, koje se nalaze po računima osiguravajućih i reosiguravajućih evropkih kuća, a kojima on raspolaže.
Upravo taj novac Žilić je odlučio da investira u Hrvatsku i BiH, kako bi kao pravi, istinski patriota pomogao ovdašnjim građanima. Pozvao je privrednike da mu ponude dobre projekte i razviju biznis. I svima dobro.
Vijest je tada odjeknula kao bomba, gotovo da nema medija u regiji koji nije prenio priču o filmskom usponu siromašnog Bosanca do jednog od najbogatijih ljudi u Evropi. A i šire.
To što za Žilićeve milijarde, a 24 njih, složićete se, nisu male pare, nisu čuli ni u tradicionalno dobro informisanom "Forbesu" pa ga nisu nikada ni stavljali na svoje liste, nije bilo toliko ni bitno. Žilić je preko noći postao zvijezda, dobro, milijarder spreman da svoje bogatstvo podijeli sa svima kojima su novci potrebni. Ima li šta bolje u ovim teškim vremenima kada te u bankama po deset puta skeniraju prije nego ti odobre projekat. Važu sve moguće rizike o kojima čovjek u svom poslovnom zanosu uglavnom i ne razmišlja.
Žilić je kao dobri duh iz bajke postao stvaran, sa poznatom adresom u starom dijelu Luksemburga i oporezovanim računima punim evra. Za nekoliko mjeseci izmijenjala su se u Luksemburgu gotovo sva zvučna imena privrednika iz Hrvatske i BiH, sastanci su trajali i satima u kojima je Žilić uživao, razmatrane su opcije i pričano je o velikim planovima. Iz "Agrokora" su Žiliću nudili da se udruže i otkupe "Mercator", a to je bilo prije nego što su im iz Sberbanke odobrili kredit. Milan Bandić je slao izaslanike da dobrotvor iz Vareša restrukturira kompletan budžet grada Zagreba.
Jerko Lijanović je takođe nudio projekte tražeći, valjda, svjež kapital za njihovo posrnulo porodično poslovno carstvo, jer šta bi ga drugo moglo natjerati da posjeti zemljaka u Luksemburgu. Vjerovatno je istu ideju imao i Mujo Selimović dok je sa Žilićem ispijao kafu u nekom od prijatnih restorana bogate kneževine.
I Stipe Mesić se spominje u čitavoj priči, kao i Vjekoslav Bevanda, ali njihove uloge baš nisu najjasnije, šta su nudili i šta su tražili.
Ali kao i sve bajke i ova nije trajala dugo i ima ne baš tako sretan kraj. Za svakog je Ivan Žilić imao dovoljno vremena i razumijevanja. Jedino nije imao novca. On je i dalje bio samo dio priče. Milijarde izgubljene u beskonačnim tužbama i sudskim parnicama u stvari su samo Žilićeva fikcija koju je tako stvarno prodao medijima, privrednicima i političarima.
Prosto je nevjerovatno koliko je ozbiljnih ljudi, privrednika koji su napravili impozantne poslovne imperije, povjerovalo u tako naivnu, dječju bajku o novcu koji nije potrebno zaraditi, već je došao kao dar sa neba.
Možda baš u tom našem urođenom uvjerenju da će neko drugi riješiti sve, ali baš sve naše probleme i leži uzrok svih naših problema. Od ekonomskih do političkih. Kažem možda, ko to više zna?