Evropa kao izlaz

Početkom sedmice u Londonu održana je velika konferencija "Investiranje u zapadni Balkan" u organizaciji EBRD-a, Evropske banke za obnovu i razvoj, na kojoj su se okupili lideri regiona sa potencijalnim investitorima i predstavnicima Evropske komisije.
Bitna, veoma bitna konferencija jer dolazi u trenutku kada je regiji neophodna podrška u političkom i ekonomskom pogledu. U trenutku kada su Brisel, Vašington i Moskva fokusirani na Ukrajinu primijeti se praznina i nezainteresovanost za ovo područje. Osjeti se to i na lokalnim politikama svake zemlje ponaosob, od Hrvatske do Makedonije, kao da su se svi umorili od zapadnog Balkana.
Štefan File, komesar za proširenje, najavio je novi pristup Evropske unije ovoj regiji, čiji će glavni cilj biti ekonomske reforme i razvoj.
"Želimo da nastavimo da podržavamo ovaj region u suočavanju sa izazovima stvaranja radnih mjesta, povećanju konkurentnosti i podsticanju ekonomskog rasta. U proteklih pet godina i u Evropskoj uniji smo bili suočeni s istim izazovima", naveo je File, dodavši da nijedna od država zapadnog Balkana nema funkcionalnu tržišnu ekonomiju, te da će biti baziran na nacionalnim reformskim programima, a rezultat bi trebalo da bude zajednički set preporuka za svaku zemlju.
Ma koliko svaka od zemalja imala svoje posebne, specifične unutrašnje probleme, zajedničko im je što imaju gotovo devastiranu privredu. Neka manje, a neka više.
Tačnije, sve države regije puno više troše nego što zarađuju, a to nadoknađuju podizanjem kredita i novim zaduživanjem. Ta dužnička spirala je samo negdje duža, a negdje kraća, a njeni efekti su vidljivi u svakoj zemlji. Sve je više nezaposlenih, investicija je manje, a administracije više. Malo se proizvodi, a puno se troši.
Ovakvo stanje ne može potrajati u nedogled jer su građani svakim danom sve siromašniji, sve je manje novca, veliki broj radnika radi a ne prima plate. Države zasad uspijevaju podmiriti penzionere, mada su ti fondovi svaki mjesec sve prazniji.
Mladi ljudi sve manje vide perspektivnost u takvim društvima, opravdano su nezadovoljni i buntovni jer im se u budućnosti ne nudi ništa. Malo im fali pa da izađu na ulicu i protestuju jer... šta im je drugo ostalo? Ili da sreću potraže u nekim drugim zemljama Evrope ili preko okeana u Ameriku, pa kako se snađu.
Političke stranke i na vlasti i u opoziciji žive u nekom svom svijetu politikanstva, kao da nemaju nikakvu vezu sa stvarnošću oko njih, kao da ih se život građana ne tiče, već su fokusirani na beskonačne i neproduktivne političke igranke, igrokaze i predstave. Danas u regiji nema niti jedne nove političke ideje, bilo da se radi o desnim, narodnim ili socijaldemokratskim partijama, koje bi politiku zasnivale na istinskim reformama i na nekoj obrnutoj matrici od ovih sadašnjih šema, spremne da podvuče i kaže: ovako više ne može.
Hrvatska je, na primjer, napravila veliki iskorak u odnosu na regiju ulaskom u Evropsku uniju, međutim to je samo politički uspjela kapitalizovati, ali ne i ekonomski. Društvo je na granici socijalnog bunta, sindikati su nervozni, a broj nezaposlenih raste. Kad pričate sa ljudima iz Hrvatske i kad im spomenete Zorana Milanovića i njegovu vladu samo odmahnu rukom, uz konstataciju da je od njih još samo HDZ gori.
Srbija pod čvrstom rukom Aleksandra Vučića ide u martu na izbore, kako bi cementirala podršku koju uživa njegov SNS. Žestoka izborna kampanja zasjenila je teško ekonomsko i socijalno stanje u kojem se nalaze građani i kad pričate sa nekim u Beogradu samo će odmahnuti rukom i reći da nikad gore nije bilo. Vučić i SNS imaju ogromnu odgovornost jer građani od njih očekuju stvarno puno i nakon izbora moraće da radikalno reformišu društvo kako bi ga pokušali izvući iz dubioze u kojoj se nalazi.
E, ako je tako u Hrvatskoj i Srbiji, onda ne treba ni komentarisati u kakvom je stanju BiH. Pola miliona nezaposlenih i oko 250.000 ljudi koji rade a ne primaju platu. Na prste jedne ruke mogu se izbrojati investicije koje se realizuju. Sve je više nezadovoljnih i građana koji, iako rade, teško žive od svog rada.
Politika, s druge strane, fokusirana je isključivo na izbore. I potpuno opravdani protesti građana u Federaciji na kraju su uglavnom ispolitizovani. U prve redove ubacuju se stranački aktivisti i ispaljuju se političke parole.
Kada razgovarate sa ljudima na ulici vidi se da su zabrinuti. I ako imaju posao niko im ne garantuje da će dobiti platu. Oni koji ne rade njima je odavno svega preko glave, i obećanja i priče. Samo će odmahnuti rukom i reći - biće šta će biti.
Rješenje je u rukama političara. Krajnje je vrijeme da počnu mijenjati stvari, pristup i svoje politike, svađe zamijeniti dogovorom, fokusirati se na reforme i ponuditi realnu perspektivu kao što je Evropska unija. Ništa se bolje trenutno ne može ponuditi. Ali i to je lako napisati i reći, treba to i uraditi

Manite se štapa, hoćemo mrkve

Ne tako davno, prije nekoliko mjeseci, razgovarao sam sa prilično ambicioznim i politički aktivnim, veoma mladim bečkim advokatom o Sebastijanu Kurcu, koji je tih dana imenovan za ministra inostranih poslova Austrije.
Tačnije, pričao mi je o trendu da se sve više mladih u Austriji uključuje u aktivnu politiku te da stoga njegov vrtoglavi uspon u konzervativnoj Narodnoj partiji i u vladi ne predstavlja veliko iznenađenje u toj zemlji, već je ono više primjetno u susjednim državama. Možete zamisliti sa koliko entuzijazma Sebastijan, sa kim sam zajedno studirao na Pravnom fakultetu u Beču, priča mi advokat, ulazi u rješavanje regionalnih problema, jer kao mlad čovjek ne shvata da se nešto ne može uraditi, promijeniti ili pomjeriti s mrtve tačke, te ima sasvim novi, pomalo idealistički, pristup vanjskoj politici.
Eto, na primjer, jedna od njegovih izjava bila je kako će veoma brzo on riješiti problem između Grčke i Makedonije u vezi s imenom, tvrdeći da ne vidi suštinski u čemu je tu problem.
Sličan pristup demonstrirao je ministar Kurc i prije nekoliko dana komentarišući ovdašnju situaciju, ustvrdivši da je BiH potreban novi ustav, te da je Dejton istrošen. Građani zaslužuju da žive u jednoj zemlji koja ima političke strukture koje funkcionišu, rekao je Kurc medijima, ustvrdivši  kako je Dejton bio dobar za uspostavljanje mira, ali i da je bitno održati stabilnost u zemlji kako se aktuelni protesti ne bi pretvorili u etničko-vjerski konflikt.
E sad, koliko kome zvučale dosta naivno i slatkorječivo ove izjave, mora se priznati da je Kurc u pravu kada kaže da bi bio potpuno pogrešan put kada bi Evropska unija prepustila BiH samu sebi. Tačnije, Brisel ima puno više obaveza prema ovoj zemlji nego što sam želi prihvatiti, tako da je s te strane i te kako suodgovoran za situaciju u kojoj se danas nalazi BiH.
Gledano ne samo iz političkog, već i iz ekonomskog ugla Brisel se već odavno ponaša otuđeno i nezainteresovano ponavljajući već godinama istu frazu da domaći lideri moraju preuzeti odgovornost da bi zemlja krenula naprijed. Ne mogu se sjetiti druge ideje ili fraze koju su u Briselu smislili u posljednjih nekoliko godina. Ma koliko ta fraza o odgovornosti domaćih lidera bila tačna i predstavlja nekakav savremeni evropski princip i matricu po kojoj bi političari trebalo da se ponašaju, ona je suštinski nerealna i neostvariva.
Prvenstveno zbog toga što su institucije vlasti i ličnosti koje ih vode pod snažnom supervizijom međunarodne zajednice. Ona prvenstveno proteklih dvadeset godina nije gradila lidere koji bi preuzeli odgovornost, već je više voljela poslušnike koji bi izvršavali nekakve naloge, činili ustupke u reformama koje su kreirane po raznim političkim sijelima, a formalizovane kroz briselske dokumente.
Niti sada kada je Brisel još djelimično u šoku zbog posljednjih dešavanja u Federaciji nisu uspjeli formulisati ništa novo, nikakav novi pristup, iako je evidentno da stari ne prolazi. Pokazao je to i sastanak Štefana Filea u Sarajevu sa liderima "šestorke", na kojem je opet aktuelizovano pitanje rješavanja presude "Sejdić i Finci".
Čak je File napokon zaključio da od te priče nema ništa, ne krijući razočarenje razgovorima, te rekao kako je i on čvrsto odlučio da zaključi svoj angažman u vezi s pitanjem "Sejdić i Finci". Svi su to od prvog dana znali ovdje u BiH da nema mogućnosti da se ovdje postigne dogovor između domaćih snaga, samo je, eto, Fileu trebalo nekoliko godina da se u to i sam uvjeri. To se poprilično loše može odraziti na njegovu dalju političku karijeru u Evropskoj komisiji jer je to i njegov neuspjeh.
Suštinski Brisel mora da promijeni svoju strategiju prema BiH jer dosadašnja ne daje rezultate. Umjesto štapa, kojeg pominju pojedini evro-političari, možda bi zaista bilo puno bolje da spakuju mrkvicu u vidu nekakvog ubrzanog pristupnog procesa. Na tragu onoga što je nedavno predložila Vesna Pusić, predlažući da se sve teške političke teme u BiH, kao što je promjena Ustava, ostave za neko buduće vrijeme kada ova zemlja bude članica Evropske unije, a da se sad fokusira na ekonomiju i tehničke stvari u vezi s prijemom. E, to bi stvarno bilo nešto korisno ukoliko Brisel istinski želi pomoći ovoj zemlji. Manite se više štapa, zar ne vidite da nam treba mrkve

Ne znam šta se ovo dešava

Pitali Muju koji su izlazi iz ove krize u BiH? "Ima ih više", odgovori Mujo. "Brod, Šamac, Gradiška, Izačić, Doljani, Bijača..."
Popravi dan ovakav vic, slatko se čovjek nasmije, od srca, u ovom vremenu, teškom kao ova februarska južina. U Banjaluci 22 stepena Celzijusovih i ne znaš gdje više zvoni ili škripi, u ušima od pritiska ili u kostima od godina. Neobično, ekstremno promjenljivo vrijeme valjda treba očekivati i u idućim danima pa bi već danas, valjda, mogao ponovo pasti i snijeg, a preko vikenda opet u plus.
O kakvoj ti kostobolji pričaš, reći će stariji, četrdesete nisu nikakve godine. Ali zaboravljaju da ko je u dvadesetim i jednu ratnu zimu u rovu prezimio, na kostima je osjeća svake godine. Pogotovo uz južinu, baš kao ovog februara, pa bi snijeg i veći minus stvarno dobro došli da ohlade ovu uzavrelu atmosferu u Federaciji BiH.
Upravo zbog tog proživljenog iskustva nikako da shvatim kako se danas, dvadeset godina poslije, ljudi ponovo tako olako hvataju te užasne riječi kao što je rat.
Ne shvatam kolege, novinare koji u svojim medijima daju prostora nekim likovima koji pričaju o teorijama zavjere, novom oružju u tajnim magacinima, raznim službama i dirigovanoj pobuni i nacionalnim sukobima.
Ne shvatam tu potrebu za takvom vrstom promocije tih kvazi analitičara i mase nekih faca, koji se pojave, izniknu sa neke Facebook stranice i završe u centralnom dnevniku, na naslovnoj strani.
Ne želim da prihvatim činjenicu koju posljednjih dana javno serviraju da se sve ovo dešava dirigovano nekom nevidljivom rukom velikog brata, iz Amerike, Evrope ili Rusije, ma nebitno odakle, da su baš svi ti internet revolucionari strani plaćenici koji treba da dovedu do novih sukoba i haosa. Ne mogu svi biti plaćenici ako ne vole neku vlast.
Sve se nešto zakuvalo. Vidi se iz svakog saopštenja i stranačkog istupa da se trenutno prelamaju velike političke stvari u Federaciji. Da li se to taj entitet dijeli na dva dijela kroz ulične proteste koji su samo inicirani teškim socijalnim stanjem? Moguće, jer se demonstracije zasad nisu prelile u mjesta naseljena uglavnom Hrvatima,  koji su ostali mirni, ali zabrinuti, nakon što su zapaljene zgrade kantonalnih i gradskih institucija u Mostaru. Ostanu li Hrvati mirni, mogli bi na sljedećim izborima i glasati za prvu skupštinu hrvatskog naroda u BiH. Ko to zna?
Da li je ovo u stvari samo unutarbošnjački politički sukob nakon višegodišnjeg medijskog i institucionalnog trvenja eskalirao na ulicama gradova i u jednom trenutku potpuno izmakao kontroli u Sarajevu, gdje je zapaljena i zgrada Predsjedništva BiH? Moguće. Vidi se da postoje politike i lideri, koji misle iz svega ovoga izvući profit pa su zajahali, sa svojim insajderima, te nesretne, gladne i obespavljene ljude i sa njima, kao maskom, žele da prigrabe svu vlast za sebe. Ili bar veći dio. Ne čekajući izbore. Zašto bi, inače, bile pravljene sve te paralelne institucije u obliku plenuma građana.
Da li je ovo u stvari dio nekog većeg scenarija, samo početak raspakivanja Dejtona pa je duh pušten iz boce. Sad se gleda kako će se stvari razvijati. Ostane li Republika Srpska mirna sa stabilnim institucijama, mogla bi iz svega ovoga izaći sa puno više autonomije nego što je danas ima.
Na kraju, da li je ovo samo socijalni bunt velikog broja siromašnih, nezaposlenih i obespravljenih građana, onih na koje je vlast zaboravila, koji nemaju nikakvu drugu šansu u životu nego da izađu na ulicu. Onih kojima  je dosta više ovakve politike i političara, žele da sruše sve nivoe vlasti pa da na izborima ponovo biraju, od načelnika do državnih parlamentaraca. Ako je samo građanski bunt, zašto onda pale, ruše i pljačkaju.
Stvarno, iskreno priznajem ne znam šta se ovo danas dešava u Federaciji. U stvari, niko ne zna šta se dešava, ni scenaristi ni izvođači, niko nema potpunu kontrolu nad ovim procesom, ako se to tako može i nazvati.
Ušli smo u jedno vrijeme potpune neizvjesnosti u kojem se scenariji mijenjaju iz dana u dan, a kraj je, izgleda, još daleko, daleko.

Ima nade, nema nade

Predizborna groznica uveliko drma Srbiju i BiH, svaku na svoj način, s tim da su izbori u Srbiji za mjesec i po, a u BiH tek za devet mjeseci. Mediji, pogotovo internetski, prosto postaju mjesto gdje treba bar sat dnevno da uživate u nadrealnim predizbornim dogodovštinama ovdašnjih političara i stranaka.
Apsolutni hit ovog vikenda po društvenim mrežama i portalima u regionu je Aleksandar Vučić, nakon što je u Feketićima (mjesto koje je preko noći postalo najpoznatije u Vojvodini i šire) učestvovao u spasavanju zavejanih putnika.
Snimak na kojem Vučić spasava djete, kasnije će se otkriti da se radi o Albancu, što je čitavoj stvari dalo dodatnu nacionalnu dimenziju u onom pozitivnom smislu, poput virusa širio se i evoluirao u stotine varijanti u kojima je lider SNS-a prikazan kao superheroj.
Ljudi stvarno pustili mašti na volju pa je i sam Vučić uskočio u tu šalu na svoj račun objavljujući na svom Twitter profilu jednu od parodija, uz komentar da mu je drago ako je uspio nasmijati Srbiju, bez obzira na to kako ko tumačio njegovo pojavljivanje na zavejanom autoputu.
Istina, Vučić je i apsolutni favorit na izborima pa čitava epizoda u Feketićima djeluje dosta simpatično u ovoj teškoj i sumornoj realnosti. Znači, izbori u Srbiji su prilično predvidivi jer je broj jedan poznat, dok se ne zna ko će u stvari biti broj dva.
Neizvjesnost se povećala kad se zvanično u trku ubacio i Boris Tadić, što je bilo i očekivano nakon njegovog višemjesečnog nezadovoljstva stanjem u Demokratskoj stranci nakon što ju je preuzeo Dragan Đilas. Trka za drugo mjesto u stvari biće vođena između koalicije okupljene oko Ivice Dačića i frakcija nastalih iz Demokratske stranke.
Tadićeva računica, iako na prvi pogled može izgledati kao dodatno destabilizovanje demokratskog bloka, suštinski i nije usmjerena protiv Đilasa, jer mu je stranka već odavno razvaljena, već je pokušaj da njegov blok otkine što se otkinuti može od naprednjaka.
Gledano iz tog ugla njegova kandidatura dobija politički smisao, a hoće li on biti u poziciji da nakon izbora s naprednjacima pravi bilo kakvu priču zavisi od rezultata koji postigne. Ako bude imao čime trgovati, sve su onda opcije otvorene.
Ni sa druge strane Drine nije uopšte nezanimljivo ovo predizborno vrijeme, s tim da su ovdašnje političke teme baš nekako puno teže, nacionalne s ratnom pozadinom i odmah same po sebi dobiju dodatnu dozu ozbiljnosti.
Mislim, ne mogu se sad s Naserom Orićem, koji je okupio bošnjačke stranke, zajedno sa socijaldemokratskom Zlatka Lagumdžije, koja principijelno ne dozvoljava da je tretiraju kao isključivo bošnjačku partiju, praviti nekakvi internetski klipovi, kao u slučaju Feketića, jer ode to u krivom smjeru s uvredama, psovkama i prijetnjama...
Svima je, naime, savršeno jasno zašto se Orić ukaza u Sarajevu. Ta vrsta patriotske priče potrebna je svim bošnjačkim liderima, dobra je to izborna karta koja uvijek upali.
Propustiti priliku da se uslikate s komandantom iz Srebrenice u trenutku kad srbijansko pravosuđe za njim raspiše Interpolovu potjernicu zbog istrage o ratnim zločinima ravno je političkom samoranjavanju s mogućim težim i trajnim posljedicama.
Da ovaj vikend dobije malo veseliji politički ritam pobrinuo se zasad nepoznati autor iz SDS-a, koji je "izbrisao" potpredsjednicu Vlade RS Nadu Tešanović s fotografije na kojoj je zajedno s načelnikom Kozarske Dubice Milom Zlojutrom prisustvovala uručenju nagrada lokalnom rukometnom timu.
Priča "ima Nade, nema Nade" s portala se preselila u zvanično stranačko nadglasavanje SNSD-a i SDS-a. I sam Mladen Bosić je nekako djelovao zatečeno uratkom NN lica iz svoje stranke pa je sporna fotografija brzo povučena sa zvaničnog sajta, ali ostala je priča.
Tačnije, Bosić je imao puno važnijeg posla jer, kako je sam priznao, nervoza u stranci je svakim danom sve vidljivija pa borba lokalnih frakcija oko raspodjele stranačkih pozicija pred izbore postaje sve oštrija. Jedna od njih je tokom vikenda kulminirala u Novom Gradu na izboru novog lokalnog rukovodstva, što su neki analitičari odmah vidjeli kao znak slabosti SDS-a. U suštini, radi se o nestrpljenju pojedinih članova jer su u predizbornu trku ušli s pretpostavkom da su već pobijedili.
Sve u svemu, ipak su mi draže ove veselije predizborne teme od ovih teških nacionalnih rasprava. Ljepše se čovjek osjeća nakon što se dobro nasmije video-klipu iz Feketića ili priči "ima Nade, nema Nade" nego nakon što odgleda priču o teškoj sudbini Nasera Orića.