Tek kad odete preko Save, a i to je sada Evropska unija, pa sa takve distance pratite šta se dešava u BiH, vidite u stvari u kakvoj mi to državi živimo. Potpuno nevjerovatnoj u svakom smislu te riječi. I lijepoj i teškoj za život u isto vrijeme.
Kako sam u ovoj godini malo više vremena provodio u zemljama bivše Austrougarske carevine nego na prostoru zapadnog Balkana, kako se sada tretira ex-Yu prostor, nije mi u potpunosti bilo jasno zašto Dušanka Majkić po društvenim mrežama danima optužuje Tužilaštvo da vrši politički pritisak na poslanike u državnom parlamentu.
Mislim, januar je svakako prazan mjesec ne samo što se tiče politike, jer se život svodi na praznike, godišnjice i slave, pogotovo u Republici Srpskoj, pa je, eto, sad tu Majkićevoj onako zgodno da vrti priču o Tužilaštvu, da se popuni ta praznina.
A i ti neradni dani dobro dođu bez obzira na dežurne kritičare svega i svačega koji i od toga prave kao neki problem, jer ako neko hoće da radi, niko, pa ni zakon, u tome ga ne može ograničiti. Tvrdnja kako ništa ne radimo danima pa ćemo zbog toga definitivno propasti ne stoji jer ni u ostalim mjesecima nam kao društvu produktivnost nije jača strana.
No dobro, da se vratim na Tužilaštvo. Tek u ponedjeljak sam u suštini shvatio da je Majkićeva u dilemi da li treba da se javi ili ne na poziv tužioca Olega Čavke da bude saslušana u svojstvu svjedoka u predmetu koje to tužilaštvo vodi, a zbog neprovođenja presude "Sejdić i Finci".
I nakon što je Dušanka Majkić ispred zgrade Tužilaštva ispričala novinarima detalje razgovora sa Čavkom, iskreno govoreći, nazovem nekoliko kolega i pitam: Drugovi, je l' se to snima neki film o Sejdiću i Finciju, možda neki dokumentarac, šta sam propustio?
Ma kakav film, to je ozbiljna stvar. Oleg Čavka, tužilac, već mjesec dana provodi istragu i saslušava parlamentarce, članove nekakve bivše radne grupe ili komisije zašto nisu proveli presudu Suda iz Strazbura. Prijava Tužilaštva se temelji navodno na činjenici da je BiH kao država pretrpjela konkretnu, materijalnu štetu jer nam je Brisel ukinuo desetak miliona evra iz IPA fondova. Saslušao je, kažu, i Barišu Čolaka, ministra pravde, a planira ukupno da sasluša oko 70 svjedoka.
Zar to nije prosto nevjerovatno da tužilac vodi sasvim ozbiljnu istragu zašto nije postignut dogovor u parlamentu. I to po pitanju koje se tiče amandmana na Ustav. Čisto političko pitanje postalo je tako predmetom istrage Olega Čavke. Biće stvarno zanimljivo vidjeti hoće li Čavka i protiv koga podići optužnicu, šta će to navesti u obrazloženju, kakve zaključke može izvesti i na kraju na koji će se to član zakona pozvati kada počne pisati optužnicu.
Pošto se stvari ovdje ne dešavaju slučajno, kako god nevjerovatno glupo, smiješno i besmisleno izgledale, čitava Čavkina istraga ima samo jedan smislen razlog, a to je izborna kampanja. Cilj i nije podizanje optužnica, već zagrijavati političku atmosferu u izbornoj godini pričom da ima onih koji ruše državu, ali ima i onih koji grade i brane državu.
Za koga i protiv koga, zna Čavka. Uopšte nije ni bitno ko je naručilac, ko puca, a ko je meta, jer je već sasvim jasno da od dogovora o provođenju presude u vezi sa Sejdićem i Fincijem za sada nema ništa.
Kako će oktobarsko glasanje biti provedeno po starim pravilima, gledano iz perspektive stranaka, zašto bi njihovi lideri uopšte ove godine preuzimali bilo kakav rizik u vezi s kompromisom, dogovorom ili sličnim stvarima. Šta im to treba kad im je za izbore odličan Emir Suljagić i njegova martovska koalicija. Dobar je, da se razumijemo, i Oleg Čavka, ali Suljagić je ona prava izborna priča i u Federaciji, ali i u Republici Srpskoj. Da sam nekakav stranački funkcioner, finansirao bih mu još onih razglednica što ih je pred 9. januar slao po Republici Srpskoj. Svaki mjesec jedna tura do oktobra. Ali nisam.
Bilo bi puno bolje da se ovdje politika zasniva na priči o evropskoj budućnosti, ekonomiji i realnim investicijama, boljem životu, jer ruku na srce, lijepo se živi u Evropi, sređene države, izgleda da stvari funkcionišu, sve je nekako lakše i opuštenije.
Ali ovdje se izbori ne dobijaju na evropskim primjerima, njihovim uslovima i rezolucijama, već na jednostavnoj nacionalnoj priči. E taj film nećemo gledati, već proživljavati do izbora.
Jer Evropa može da sačeka i sljedeću godinu.
Nema komentara:
Objavi komentar