Pa, sretna nova izborna godina

Kraj godine je vrijeme kada se svode računi, sumiraju rezultati rada ili nerada kako ko uzme, opozicija ili pozicija, analiziraju uspjesi i neuspjesi, i vlastiti ali i oni oko nas.
Ova godina, 2013. bila je izuzetno ekonomski teška, mučna, puna stranačkih sukobljavanja i nešto više socijalnog komešanja nego u prethodnoj.
Britanski "The Economist" svrstao je nedavno BiH u zemlje u kojima su sljedeće godine mogući veći socijalni nemiri, zajedno sa još 60 država među kojima su Hrvatska i Srbije, s tim da je ta vjerovatnoća nešto manja u Srbiji.
Dva su događaja obilježila 2013. godinu, a to je plasman reprezentacije BiH na Svjetsko prvenstvo u Brazilu i popis stanovništva.
Kako fudbal, u stvari sport, uopšte ne pratim niti na njega trošim vrijeme i novac, ipak ne mogu da ne primijetim da su bh. fudbaleri, "zmajevi", obilježili ovu godinu. Oni su jedna od rijetkih dobrih vijesti.
Toliko o fudbalu, a sad o popisu...
Kako su rezultati popisa samo preliminarno objavljeni, ključno pitanje je bilo koliko nas kao konstitutivnih ima. Tako Bošnjaka ima oko 50 odsto, Srba nešto više od 30 odsto, a Hrvata ima najmanje.
Ipak, najporazniji podatak je da u BiH živi oko 600.000 ljudi manje nego na popisu 1991. godine. Jednostavno nema ljudi, otišli, odselili…
To se primijeti gotovo u svim sferama života od ekonomije do politike, od kulture pa do sporta. BiH je postala zemlja u kojoj dijete čim malo stasa i spozna svijet oko sebe gleda kako iz nje da pobjegne. To je glavni životni moto većine mladih ljudi.
Ovo je zemlja paradoksa u kojoj ima pola miliona nezaposlenih, a gotovo svi privrednici koji pokušavaju da se bave biznisom očajnički traže kvalitetan i obrazovan kadar koji hoće da radi.
Zemlja u kojoj svaka malo veća varoš ima višu školu ili fakultet, univerziteta ima na desetke, a opet školstvo nikad lošije, od osnovnog pa nadalje. Čista formalnost su sve te škole u koje svaki radni dan šaljemo djecu, valjda samo po navici. Malo toga nauče da će im koristiti u životu.
Ovo je takođe zemlja u kojoj se tako malo, ali baš malo radi, pa kad se sve sabere i oduzme ne živi se onda ni tako loše. S kim god da pričate, nikad teže nije bilo, reći će.
Ekonomski život je usporen, novca je sve manje i sve je skuplji, država se sve više zadužuje da bi servisila obaveze iz budžeta, fali investicija i projekata, dosta se preduzeća bori s likvidnošću…
I sad na kraju godine ova priča o MMF-u i novcu s računa "Elektroprenosa". Sve je to više politika, a manje logična računica, jer se radi o novcu koji može biti dovoljan da zakrpi budžetske rupe entiteta na mjesec-dva. Možda ni toliko.
Ali s tom pričom i ulazimo u 2014. godinu, izbornu u kojoj će politika dominirati u svim segmentima. Odmah poslije praznika koji ovdje tradicionalno traju do sredine januara krenuće jača izborna kampanja. Pucaće dosadašnji stranački savezi i otvaraće se novi, krenuće optužbe, izjave, uvrede, psovke i etiketiranja ne samo između političara, već i prema novinarima, medijima. Niko neće biti izvan tog izbornog kruga i svi će biti svrstavani na jednu, drugu ili treću stranu.
Mene je već PDP svrstao kao "najpoznatijeg režimskog komentatora i kolumnistu", što bi u prevodu trebalo da znači da sam simpatizer stranaka na vlasti. Mada u principu ne razumijem tu potrebu etiketiranja, ali ako se ljudi osjećaju bolje i sretnije - tim onda nemam nikakvu potrebu da ih demantujem.
Unutar stranaka krenuće trka za pozicioniranje na listama. U suštini čeka nas klasična izborna godina u kojoj i vlast i opozicija kreću s istom pretpostavkom - da su u stvari već pobjednici, a glasanje je samo formalnost.
Na kraju kad me neko pita šta mislim o idućoj godini, kažem biće skoro ista kao i ova. Biće političkih trvenja, svađa i osporavanja. Biće i otkaza i štrajkova.
Biće i izbori u oktobru. Biće manje novca, krešu se budžeti, štednja skoro na svemu. Raditi moramo.
Sretna vam Nova godina!

Čista politika je samo iluzija

U rijetkim trenucima kad razmišljam o ovdašnjoj političkoj sceni više vremena, iskreno rečeno, potrošim na dobre filmove, misli mi podsvjesno zalutaju u knjigu Milorada Pavića koja je objavljena negdje pred sam rat u bivšoj Jugoslaviji, u moje studentsko vrijeme.
Riječ je o romanu "Unutrašnja strana vetra ili Roman o Heri i Leandru" u kojem Pavić, poput velikog Borhesa, čiji je književni stil i kopirao, konstatuje da je "unutrašnja strana vetra ona koja ostaje suva dok vetar duva kroz kišu". Zar to nije fantastično rečeno?
To mi se negdje usjeklo u podsvijest i uvijek ispliva na površinu kod god čujem, pročitam, vidim kako ovdašnji političari od javne scene prave kaljužu, prljavu baruštinu u kojoj je sve dozvoljeno - vrijeđanje, laganje, psovanje i etiketiranje...
Ama baš sve im je slobodno i lako izgovoriti bez imalo moralne ili bilo kakve druge odgovornosti za izrečenu riječ.
U stvari da ne duljim, moje pitanje bi glasilo može li se iko ovdje baviti politikom, proći kroz tu baruštinu, a da ostane čist, neokaljan, prosto rečeno pristojan i odgovoran? Onaj ko može zamisliti tu sliku Pavićeve unutrašnje strane vjetra, zna o čemu govorim i zna odgovor na pitanje može li političar biti čist, a onaj ko ne može, vjerovatno nikad neće ni shvatiti o čemu se tu radi.
Ovdje će trebati puno, baš puno vremena da bi se ta kaljuža isprala, koliko-toliko očistila i upristojila. A tek tada možda ima nade da će i ostale stvari krenuti nabolje. Moraće, vremenom, jer je svaka druga opcija gubitnička za sve i ne nudi nikakvu perspektivu.
Koliko je samo u posljednjih mjesec dana palo teških riječi, uvreda, izgovoreno besmislica od strane stranačkih dobošara da se s pravom zapitate ko se to sve bavi politikom. Ne, nemojte o tome previše razmišljati...
Nedavno, prije mjesec-dva, Igor Radojičić, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske i potpredsjednik SNSD-a, sasvim iskreno je konstatovao da je na samo jednoj sjednici parlamenta od strane poslanika izrečeno toliko optužbi jednih na druge da je očekivao u najmanju ruku da dođe čitav interventni vod specijalne policije da ih sve lijepo sprovedu u tužilaštvo na ispitivanje. Polovicu kao optužene, a polovicu poslanika kao svjedoke.
Od toga naravno ništa jer sve se u suštini svodi na prljavu političku borbu, prikupljanje nekakvih poena kod birača tako što će oblatiti drugog.
I sam Radojičić, koji je jedan od rijetkih, treba pošteno priznati, ostavlja utisak pristojnog političara kome se može vjerovati i ne uklapa se u klasični stereotip, postao je meta političkih mešetara koji po svaku cijenu žele da ga oblate, razbiju percepciju u javnosti o njemu kao nekom ko se stvarno pokušava izdići iznad te kaljuže.
I ovdje nije riječ samo o opozicionim galamdžijama, već i o dijelu stranačkih kolega koje baš ne gledaju na njega kao na nekog na koga se mogu osloniti u budućnosti.
Razlog je vrlo jednostavan. Radojičić treba da preuzme Gradsku organizaciju SNSD-a, ovu najveću, banjalučku, kako bi sa novim ljudima koje bi uveo u rukovodstvo stranke pokušao da vrati dosta narušeni rejting u Banjaluci.
Istina, Radojičić je veoma iskusan političar kojeg su medijske afere vladajućih zaobišle u širokom luku, kojem fali malo više odlučnosti, i postao bi problem za glavne političke rivale, opozicione, ukoliko konsoliduje banjalučke SNSD-ovce u narednih nekoliko mjeseci.
Preuzme li Radojičić gradski SNSD u Banjaluci, imao bi sasvim dovoljno vremena da do opštih izbora pokuša vratiti dio nekadašnjeg uticaja koji je ta stranka tu uživala. Imali su gotovo apsolutno povjerenje građana, dok danas stvari i ne stoje baš dobro.
Ali kako kaže Milorad Pavić, sve budućnosti imaju jednu veliku vrlinu jer nikad ne izgledaju onako kako ih zamišljaš. Tako i u politici nikad se sa sigurnošću ne zna kako će se stvari razvijati, ali je definitivno krajnje vrijeme da se ovdašnja politička baruština bar malo razbistri.
Radojićić je dio tog procesa, te neke nove, čistije politike, samo je pitanje hoće li imati dovoljno snage da se odupre da u ga ne uvuku u... U to nešto, što god bilo.

Strašno! OHR ostaje bez plata

Već odavno ovdje kod nas postoji nepisano pravilo - ako ti firma počne isplaćivati platu u ratama ili počnu da kasne, vrijeme je da se razmisli o promjeni jer ona, firma, sigurno neće još dugo.
Takvi su život i posao ovdje - nesigurni, nepredvidivi i zahtijevaju svakodnevnu opreznost. Nikad ne znaš odakle može iskočiti "crni labud".
Inače, pojam "crnog labuda" sjajno je iskoristio Amerikanac libanskog porijekla Nassim Nicholas Taleb, broker koji se zasitio berzanskih špekulacija na Vol stritu te napisao sjajnu knjigu, čista filozofija, o iznenadnim, potpuno neočekivanim događajima koji imaju nesrazmjerne posljedice i kome ljudi post festum daju nekakav smisao.
Prostije rečeno, za taj post festum naš narod prilično često kaže - e, to je sudbina.
Samo mali istorijat zašto se baš koristi termin "crni labud" za te neočekivane i nepredvidive događaje.
Naime, dugo se vjerovalo da labudovi mogu biti samo bijeli. Bilo je nezamislivo za ljude u Staroj Evropi da misle drugačije sve dok nije otkrivena Australija, a s njom i saznanje da ima crnih labudova. Djeluje nevjerovatno, ali ipak se dogodi.
E, jedan takav manji "crni labud" pojavio se u OHR-u, tačnije u kominikeu Savjeta za implementaciju mira, skraćeno PIC, koji je pozvao svoje članice, s akcentom na neplatiše, da uplate zaostale novčane tranše jer OHR ima rupu u budžetu za ovu godinu.
Da vam je neko samo prije godinu dana tvrdio da se i to može dogoditi da, na primjer, Valentin Incko, visoki predstavnik, ne dobije platu pred božićne i novogodišnje praznike, šta biste uradili?
Nasmijali se, odmahnuli rukom, rekli mu da ne priča gluposti. Čuj OHR bez plate, pa iza njega stoji čitav svijet od Amerike do Evrope, pa preko Japana i Turske. Čak i Rusija, istina nešto manje od drugih, ali ima obavezu da ga finansira. Kako neko takav može ostati bez novca?
Loše je da bilo ko ne dobije platu, veliki broj građana je već godinama uopšte ne prima niti joj se u skorijoj budućnosti nada, ali da bez nje ostanu zaposleni u OHR-u, ne znam šta bi to moglo biti drugo osim "crnog labuda"?
Ako je vjerovati ovdašnjem životnom pravilu, onda je i Incku vrijeme da potraži drugo preduzeće. Izgleda da je sadašnje pred zatvaranjem. Tako to krene - kasne uplate, pa se smanji budžet, a s njim i broj zaposlenih, pa sve do konačnog zatvaranja. Sve je to samo pitanje vremena.
Incku bi bilo puno lakše, sigurnije da sljedeću Novu godinu dočeka u svojoj državi na profesorskoj ili diplomatskoj plati od provjerenog poslodavca, kakva je austrijska vlada, a ne da strepi hoće li neki činovnik u Briselu prekržiti već ispunjeni virman za OHR s prvim izvodom iz banke na kojem je minus na računu.
On u svojim godinama ne može sebi dozvoliti da mu prava brane nekakvi sindikalci ili da zajedno sa ostalim zaposlenicima ide pred zgradu Evropske komisije s transparentom "hoćemo plate". Ako mislite da je to nemoguće, sjetite se priče o crnom labudu.
Istina, to sebi ne bi mogli dozvoliti ni ostali zaposlenici, lokalni pravnici ili ekonomski eksperti, koji su već godinama navikli da redovno, svakog prvog i ne provjeravaju račun u banci, novac je sigurno bio tamo.
Isti su to tipovi koji su dočekivali i ispraćali gotovo sve visoke predstavnike s identičnom pričom kako bi se, ne daj bože, gašenjem OHR-a ugasio i sav život u BiH.
Pa onaj bivši visoki predstavnik Kristijan Švarc-Šiling i danas živi s tim ubjeđenjem pa se nedavno pojavio u medijima s pričom da se lokalnim političarima u BiH ne smije dozvoliti da više rade šta hoće, jer je država potpuno zaustavljena na evropskom putu.
Čuj to, kao da su dosad inače ovi naši puno toga uradili šta su samostalno planirali. Kako je istina negdje na sredini, odgovornost za sadašnje loše stanje podjednako snosi i međunarodna zajednica jer je i ona sama ovdje veoma bitan politički faktor.
U stvari, Švarc-Šilingova tvrdnja je obična glupost, a i za slične gluposti, nevjerovatno ali istinito, ipak je ovdje dobijao dobru platu.

LGBT drugovi kao Sejdić i Finci

Svaki put kad prođem onaj stari most na Savi u Gradišci osjetim zavist, onu istinsku balkansku, i suzdržim se da ne kažem kakvu priprostu riječ prema Hrvatskoj, jer je postala članica Evropske unije, a BiH još nije. A i pitanje je kada će.
Uvijek kada prelazim taj most, stiješnjen na metar i po između kamiona, čekajući da mi neko otkine retrovizor na automobilu, sjetim se komentara prijatelja iz Zagreba, koji je još davno primijetio da bi za nas sa desne strane Save bilo puno bolje da ga je hrvatska vojska u ratu potpuno srušila, da kamen na kamenu ne ostane.
Sada bi umjesto sarog željeznog mosta Evropa već isfinansirala novi, sa minimalno četiri trake, biciklističkom stazom i pješačkom zonom. Teško da će se takva prilika ponovo ukazati, a koliko znam, za novi most desetak kilometara uz Savu još nije obezbijeđen sav novac.
Ali nije most toliko ni bitan, već što me baš on, onako star i zarđao, asocira na tu podjelu na Evropljane i Balkance, zapad i istok, civilizaciju i nešto između toga.
Evo, otkako je Hrvatska ušla u Evropsku uniju, koliko mogu primijetiti, a dosta vremena provodim u komšiluku, nemaju više gotovo nikakvih velikih problema koje treba da riješe. U suštini, sve im se kreira u Briselu, od budžeta do ostalih zakona. Život nikad bolji.
Nevjerovatno, ali samo su dva problemčića koja već mjesecima zaokupljaju političku i medijsku javnost, a to su prava LGBT drugova i drugarica te ćirilica. I ništa više.
Ekonomijom, budžetskom rupom od milijardu, dvije evra, nezaposlenima, standardom ljudi, zdravstvom, školstvom i ostalim svakodnevnim stvarima niko se, u stvari, ne bavi.
Vjerovatno briselski činovnici onako usput podijele svoje mišljenje sa premijerom Zoranom Milanovićem, ali to se ne čuje i ne vidi u javnim raspravama. Tim trivijalnostima se ne bave ni ozbiljniji mediji ni političari. Možda samo poneki sindikalac radi vlastite promocije.
Čitavo društvo se grčevito uhvatilo oko ta dva pomenuta problema i snažno polarizovalo da me ponekad bude, u stvari, i stid kako uopše ne razmišljam i svi ostali oko mene o takvim stvarima u ovom našem društvu. O pravima LGBT populacije i o pismenosti manjina.
Dužan sam pojašnjenje starijim čitaocima za korištenje pojma LGBT, pošto su me mlađe kolege u redakciji, koje puno više prate te današnje trendove, upozorile da ni slučajno ne koristim drugi tradicionalniji termin da ne bi neko pomislio kako sam homofob, pritajeni fašista, koji ne poštuje pravo drugog da bude drugačiji... Što se mene tiče, protivim se bilo kakvoj diskrinimaciji većine prema manjini bila ona vjerska, nacionalna ili seksualna. Svi smo isti i tako bi nas i zakon trebalo da tretira.
Čak su u nedjelju u Hrvatskoj imali i referendum o tome treba li zajednicu dvije LGBT osobe definisati kao brak ili je to pravo zagarantovano samo muškarcima i ženama kako ih Balkanci shvataju. Ili obrnuto. Prosto sam šokiran rezultatima da se dvije trećine izašlih na birališta te evropske države izjasnilo protiv LGBT braka.
Ne znam kako je ugledni analitičar Davor Butković prihvatio ove rezultate, vjerovatno je razočarano popio dovoljnu dozu apaurina u nedjelju uveče da može zaspati, jer je samo dan prije referenduma konstatovao da glasaju li protiv LGBT prava Hrvati će, u stvari, svijetu pokazati da su isti kao i Srbi, da nema razlike, kako sam to shvatio, sa koje strane Save živiš da je to sve u stvari Balkan.
Pa ko će nam sada biti evropski uzor? Kako će sada Brisel riješiti taj famozni slučaj "Sejdić i Finci" ovdje kod nas, koji ima istu diskriminatorsku matricu kao i LGBT problem i ćirilica u Hrvatskoj, ako nisu u stanju da pomognu svojoj članici da većina građana prihvati sve te civilizacijske standarde.
Kako uopšte normalan, evropski orijentisan i pristojan građanin ove zemlje može danas da razmišlja o bilo kakvom biznisu, ekonomiji ili kako preživjeti i zaraditi da mu djeca sutra imaju za sendvič u školi i pristojne cipele, znajući da politička šestorka u Pragu opet nije postigla konačan dogovor u vezi sa "Sejdić i Finci".
Jeste, napravili su značajan iskorak u vezi s izborom u Dom naroda BiH, ali se opet nisu dogovorili u vezi sa članovima Predsjedništva. Pa do kada više? Koliko će im tek biti potrebno vremena kad im Brisel na sto stavi sve te LGBT teme…