Plan Merkelove za BiH

Ima li njemačka kancelarka Angela Merkel ikakav plan za BiH? Pitanje je to koje se provlači posljednjih sedmica kroz diplomatske razgovore i medije, ali jasnog odgovora nema. Politički lideri nerado pričaju na tu temu, ali svakako ubrzano razmišljaju šta bi to mogla biti stvarna tema sastanka zakazanog za kraj avgusta u Njemačkoj.
Da se primijetiti da je Angela Merkel posljednju godinu sve više zaokupljena ovim našim regionom, zapadnim Balkanom. Uspostavila je odličnu saradnju s vlastima u Beogradu, pogotovo s Aleksandrom Vučićem, koji je oduševljeno prihvatio njemačko pokroviteljstvo za "evropski put Srbije", što baš i nije u prošlosti bilo tipično za srpske političare.
Srpska tradicionalna politika inače se svodila na priču za i protiv Njemačke, tačnije ona je doživljavana kao neko ko je glavni uzročnik svih nacionalnih problema, poraza i nesreća što su se desile u posljednjih sto godina. Duže od dvije decenije zvanični stav politike u Beogradu bio je da se s Berlinom odnosi svedu na minimalnu mjeru, tek toliko da ih ima, pravdajući takav stav navodnim istorijskim sjećanjem naroda o stradanju pod njemačkom čizmom.
Koliko se u stvari radi o potpunom odsustvu pragmatizma u srpskoj politici, najbolje pokazuje odnos koji je Njemačka izgradila s Francuskom posljednjih decenija. Te dvije države, zajedno s Britanijom, danas čine kičmu Evropske unije. Ko hoće da vidi, sve mu je iz toga jasno na kojim principima danas počiva savremena i odgovorna nacionalna politika. Pogotovo malih naroda.
S vlastima u Zagrebu Merkelova gaji dobre, tačnije, prijateljske odnose, koje nije pokvario ni premijer Zoran Milanović pokušavajući da je izigra u slučaju Josipa Perkovića, bivšeg udbaša kojeg njemačko tužilaštvo tereti za ubistvo emigranta još iz "zlatnog Titovog doba". Pored svih Milanovićevih zakonskih vratolomija, ipak ga je morao izručiti.
Uporedo s vlastima, njena partija CDU ima vrlo bliske odnose s opozicionim HDZ-om. O kom nivou se tu radi, govori i nedavno objavljena vijest da su savjetnici Merkelove uveliko uključeni u izradu hrvatskog budžeta za 2015. godinu, ali koji bi predstavio HDZ-ov lider Tomislav Karamarko.
I sad dolazimo do BiH. Bilo je i ranije nekih pokušaja iz Berlina de se okupe ovdašnji stranački lideri kako bi uspjeli naći nekakav zajednički jezik kada je u pitanju evropska perspektiva ove države. Ali ništa ozbiljno. Tačnije, poslije propasti butmirskih pregovora nije bilo ozbiljnije međunarodne inicijative koja bi usmjerila ovdašnju politiku u tom pravcu.
Koliko me sjećanje služi, butmirski paket u svojoj osnovi davao je mogućnost i ostalima, a ne samo konstitutivnim narodima, da budu birani u organe izvršne i zakonodavne vlasti, ali je završio puno ranije nego već zaboravljeni aprilski paket iz 2006. godine. Sve se to kasnije vratilo kroz proces "Sejdić i Finci", a koji su godinama bezuspješno pokušavali da riješe lideri "šestorke".
Bio je tu u međuvremenu i američki poduhvat rekonstrukcije Federacije BiH, koji valjda još nije ni završen. Ali, koliko se može shvatiti, on se sveo na pojedine tehničke stvari o broju kantona i odnosa među njima te velike administracije ne dotočući se političkih rješenja, pogotovo se plašeći da ne upadnu u priču o podjeli Federacije, to jest o formiranju drugog odnosno trećeg entiteta.
Zbog toga se mora priznati da je BiH puno kompleksnija i zahtijeva oprezniji pristup zbog svih unutrašnjih podjela. Inače, briselski službenici su to formulisali u konstataciju da je "za napredak nužno da lideri dijele viziju o zajedničkoj budućnosti i da imaju političku volju da sprovedu uslove za evropsku integraciju". I nju već godinama eksploatišu gotovo kroz sve zaključke kada je BiH u pitanju.
Ukoliko Angela Merkel zaista ima bilo kakav plan za BiH, onda je pomalo čudno zašto ga ima potrebu prezentovati stranačkim čelnicima mjesec i po prije izbora. Možda želi samo da avgustovski sastanak bude dobra procjena s kim to ima smisla razgovarati poslije izbora, a s kim ne, ko su lideri koji žele napredak, a koji će biti označeni kao glavni krivci dugogodipšnjeg zastoja. U stvari, vidjećemo ubrzo šta je to osmislila Merkelova.

Od izbora do izbora!

Kad razgovarate sa ovdašnjim privrednicima kažu da nikad nije bilo teže poslovati. Svaka godina je teška, ali ova nekako najteža. Sve se u njoj skupilo - od krize do katastrofe uzrokovane poplavama.

Ni ova geopolitička zatezanja na relaciji SAD i Evropa sa jedne, a Rusija s druge strane ne idu u prilog privredi u regiji jer, iako ne toliko direktno, posljedice će biti primjetne u tom finansijskom smislu jer će u narednom periodu biti manje novca iz inostranstva koji će biti na raspolaganju.

A novca, svakako, sve je manje, preduzeća veoma teško održavaju likvidnost, proizvesti nešto je tek jedan mali dio posla jer ostaje onaj bitniji, a to je da se to i naplati. Situaciju bi mogla malo popraviti ova najavljena donatorska sredstva, ali ona neće stizati tako brzo.

S druge strane, država čija je kasa poprilično ispražnjena traži svoj PDV, porezi i doprinosi se moraju izmirivati. A plata kad bude. Nedavno je Savez sindikata Republike Srpske pokrenuo prilično zanimljivu priču o objavljivanju takozvane "liste srama" za poreske neplatiše.

Naime, ideja je bila da se javno objave imena preduzeća koja ne isplaćuju radnicima prvenstveno plate, pa tek onda poreze i doprinose, kako bi se bar jedan dio njih osjećao posramljeno te odriješio kesu i prema radnicima i prema budžetu.

Međutim, Poreska uprava je objavila manje-više poznate podatke o najvećim neplatišama poreza, a radi se o preduzećima koja su uglavnom u stečaju ili javnim ustanovama koje godinama samo knjiže neplaćene obaveze. Direktorica Zora Vidović iskreno je priznala da niko od institucija u Republici Srpskoj nema podatak da li pojedina preduzeća isplaćuju plate radnicima ili ne pošto se isplate vrše, bar kod nekih, uglavnom preko komercijalnih banaka.

Mada, čitava ta priča o velikim poreskim dužnicima nikako mi nije jasna jer se već godinama malo toga radi po tom pitanju.

Vlast bi, u stvari, trebalo da napravi nekakav zakonski modalitet kako da se to sravni, prekompenzuje ili zaplijeni imovina. A ako se jednostavno radi o nenaplativim sredstvima da se otpišu, rasknjiže ili bilo šta da uradi kako bi se dobila jasnija slika ko, šta i koliko realno duguje? Ima li tu "živih" para ili ne?

Ovako se uvijek priča vrti oko dugovanja i slabe naplate s jedne strane, a s druge uglavnom oko istih privrednih subjekata. Nešto tu ne izgleda dobro zakonski posloženo i uređeno jer je potpuno nelogično da se dug nekog preduzeća koje je godinama "mrtvo" vodi kao nenaplativo. Ako nema to preduzeće novca, možda ima njegov vlasnik.

Ali uvijek se negdje u ovoj priči nađe mjesta i za politiku, što lokalnu - što malo višu, pa se stvari zavrte od izbora do izbora jer političari po prirodi vole da se u tom periodu dodvoravaju biračima. Padaju razna obećanja o čuvanju radnih mjesta u "mrtvim" preduzećima, priče o njihovom značaju i potrebi da se bilo šta u njima radi.

Na tržištu njih nema nigdje, imaju zastarjele mašine i proces rada, previše radnika i dugova, a premalo posla i zarađenog novca. Nema te politike koja to može dugoročno oživjeti, niti menadžmenta koji to može sanirati. A ima dosta, previše takvih preduzeća u Republici Srpskoj. Slično je stanje i u privredi Federacije.

Malo je stranaka i političara koji uopšte vole da se bave tim životnim temama jer su one poprilično teške, svaka nosi svoj pečat i veže za sebe sudbine ljudi. Zbog toga se stranke uglavnom bave apstraktnijim pričama, prvenstveno o nacionalnim potrebama i izazovima, junacima i izdajnicima. U predizborno vrijeme česte teme su o poštenju i lopovluku onih na vlasti, ali i u opoziciji dok su bili na vlasti. A tek je korupcija postala toliko univerzalna priča da su je i diplomate uzele kao sastavni dio svog rječnika. Umalo da zaboravim, nepotizam i zapošljavanje preko veze uvijek su "top stori" koje sigurno, provjereno sigurno podižu birački adrenalin.

I onda kad prođu izbori, kad se strasti smire opet nas dočeka ono malo ljudi koji ovdje pokušavaju da rade, privrednika koji kažu da nikad nije bilo teže poslovati. I tako od izbora do izbora malo se toga u stvari promijeni.

Tri od šesnest

Konačno u partijama mogu malo da odahnu. "Velik" je teret prešao preko njih jer nije nimalo lako sastaviti liste, predati ih na vrijeme u CIK, a da svi stranački aktivisti budu zadovoljni.
Bilo je ostavki, svađa, natezanja i pokazivanja mišića, ali sad je bar s tim gotovo. Ostalo je još da se oni istinski partijski ziceraši nađu na kompenzacionim listama pa da procedura bude kompletna.
Iako nije najmoćnija funkcija u državi, koplja su se najviše lomila oko kandidature za člana Predsjedništva BiH. Čak šesn'est kandidata pretenduje na tri fotelje predviđene za Srbina, Bošnjaka i Hrvata. Njih najmanje se kandidovalo iz Republike Srpske, Željka Cvijanović ispred vladajućeg bloka, Mladen Ivanić ispred opozicije, te javnosti manje poznat Goran Zmijanac ispred još manje poznate stranke, SPP-a.
Iako je izbor Cvijanovićeve bio već izvjesno vrijeme potpuno izvjestan, opozicioni blok ili Savez za promjene, kako sebe vole nazivati na pres-konferencijama, izrežirao je u javnosti pomalo smiješnu situaciju sa Ivanićevom kandidaturom. Naime, stvari su na trenutak poprimile dramatičan tok pa je jedan od dva potpisnika Saveza, SNS Jovana Hadži Mitrovića, optužio SDS da ga je prevarila jer im je dao bjanko potpisane kandidatske liste na koje su bez njegovog pristanka upisali lidera PDP-a.
Tako da je u javnosti i dalje poprilično nejasno koga predstavlja Ivanić, Savez za promjene, koji formalno-pravno, ali ne i nebitno, čine samo dvije partije, i to SDS i SNS, ili opozicioni blok više stranaka koje nemaju zvaničnu ovjerenu koaliciju, već samo interni dogovor da u javnosti nastupaju kao Savez smatrajući da će takvim pristupom uspjeti privući što veći broj glasača.
Ostaje nejasno zašto se SDS uopšte upustio u priču sa Mitrovićem kada je njegov politički kapacitet prije formiranja Saveza bio ravan nuli. Ovako su Mitrović i SNS dobili priličnu pažnju javnosti i medija, ima i materijala za izbornu kampanju, a vjerovatno će koristiti sva pravna sredstva da ospore kandidate Saveza. Do koje granice i institucije će to sve ići, teško se može reći, ali CIK ili Sud BiH vjerovatno će imati posla. Priča o navodno "ubačenom" elementu od strane vladajućih je prilično nategnuta jer su imali i više nego dovoljno vremena da se dobro preispitaju. Sada je pitanje koliko će im štete moći nanijeti Mitrović?
Što se tiče kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva, nikad do ovih izbora nije bilo više zanimljivijih kandidata. Ipak, najveće iznenađenje stiglo je iz SDP-a, koji je za tu poziciju kandidovao novinara i urednika kontroverzne emisije "60 minuta" na FTV-u Bakira Hadžiomerovića. Nedavno sam ga sasvim slučajno sreo na humanitarnoj akciji BHT-a, gdje je nastupao sa svojim bendom, te se požalio da već godinama "ništa ne radi, a prima platu".
Koliko će SDP i Bakir lično profitirati iz ove čitave priče, znaće se u oktobru, ali sve liči na to da je Zlatko Lagumdžija u nekom "tajnom" dogovoru sa vrhom SDA kandidaturom Bakira olakšao put politički poznatijem Bakiru Izetbegoviću da dođe do drugog mandata u Predsjedništvu BiH. Ako i bude izborne utakmice, ona bi se mogla voditi između Fahrudina Radončića, moćnog medijskog biznismena i lidera SBB-a, i Izetbegovića, baš kao i prije četiri godine, kada je Radončić izgubio za par hiljada glasova.
Ostali kandidati nemaju neku realnu ni stranačku ni političku snagu, iako je među njima dosta javnosti poznatih imena poput Mustafe Cerića, Emira Suljagića ili Mirsada Kebe. Međutim, njihove kandidature su više usmjerene za oduzimanje glasova "protivniku" i plod su manje poznatih stranačkih dogovora, koji budu jasniji tek nakon sabiranja rezultata.
Najmanje iznenađenja ima u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva, a izborna utakmica će se voditi između Dragana Čovića, lidera HDZ-a, i Martina Raguža, koji je preuzimajući "devedesetku" unio dodatni razdor u hrvatsko glasačko tijelo. Ove godine naruku im ide i prećutni dogovor stranaka sa većinskim bošnjačkim glasačkim tijelom da ne ističu kandidate za ovu poziciju.
Čak je Željko Komšić odstupio od prakse po čijoj je matrici odradio dva mandata u Predsjedništvu, što je prethodnih godina prilično frustriralo hrvatske stranke, pa je njegova Fronta kandidovala potpuno nepoznatu Zoru Terzić-Šeremet. Čisto da zadovolji formu svog stranačkog statuta.
E, sad, koliko su birači zadovoljni ponuđenim, ipak treba opstaviti za 12. oktobar jer ovogodišnji izbori su prilično neizvjesni.

Svi su naši kandidati!

Težak je posao pred ovdašnjim političkim strankama. Približava se sredina jula do kada moraju predati konačne liste i imena kandidata za oktobarske izbore, a posao još ni izbliza nije gotov.
Ovo vremena što im je ostalo moraće da potroše na igru sa koalicionim partnerima u vezi sa zajedničkim kandidatima, što na lidere može da djeluje poprilično stresno. Mogu povući kakav nagli potez pa nekako i izbjegavaju da se pojavljuju pred novinarima koji znatiželjno zapitkuju iz dana u dan ko je na kojoj listi.
Kako je politika prvenstveno stvar ličnog pozicioniranja u stranci, od kojeg i zavisi gdje će ko završiti na obrascima CIK-a, u ovim većim strankama vlada poprilična nervoza koja kao rezultat ima stvaranje novih unutarstranačkih saveza i rušenja nekih starijih partijskih veza.
Stranačke aktiviste i potencijalne kandidate više brine moguća "izdaja" kolega nego konkurenata iz drugih partijskih tabora. Ali sve je to, valjda, normalno u političkoj borbi.
Kako je atmosfera napeta u samim strankama, nije onda nikakvo iznenađenje što ni u jednom političkom bloku u Republici Srpskoj još nema konačnog dogovora u vezi sa kandidatima za pojedinačne funkcije.
U vladajućim strankama zasad sigurno znaju da će Milorad Dodik biti ponovo kandidat za predsjednika Republike Srpske, dok konačan dogovor u vezi sa zajedničkim kandidatom za člana Predsjedništva BiH još nije postignut. Bar još javno nije saopšten.
Čitava priča svodi se na to da DNS polaže pravo da nakon višegodišnjeg savezništva i kao druga najača stranka u koaliciji predloži kandidata za ovu funkciju, što je SNSD i prihvatio, ali pod uslovom da to bude Marko Pavić.
Međutim, stvari su počele da se komplikuju kada je Pavić shvatio da njemu lično i ne treba ta vrsta angažmana te da više razmišlja o političkoj penziji nego aktivnom angažmanu u Sarajevu.
Kao moguće rješenje, pominje se klasičan dogovor o zamjeni ove funkcije za neku drugu u budućoj zajedničkoj vlasti, ali tu DNS prilazi oprezno, jer im niko ne može garantovati da će u stvari i biti dio vlasti. U toj varijanti se onda pominje i Željka Cvijanović, kao mogući kandidat za člana Predsjedništva BiH.
Bez obzira na to kako se SNSD i DNS, tačnije Dodik i Pavić, dogovore, ipak njima dvojici je trenutno mnogo lakše donijeti odluku nego što je to u suprotnom taboru, Savezu za promjene.
SDS i PDP, kao dvije najveće stranke u Savezu, ne mogu nikako da usaglase zajedničkog kandidata za člana Predsjedništva BiH. Mladen Ivanić polaže nekakvo pravo na tu kandidaturu i bilo bi poprilično neozbiljno od njega kada bi sada od toga i odustao. Njegovo odustajanje značilo bi i njegovo povlačenje iz ozbiljnije politike.
Sa druge strane, Mladen Bosić i većina istaknutijih članova SDS-a, kao i ostale članice Saveza, nisu baš oduševljeni idejom o Ivanićevoj kandidaturi bez obzira na to ko mu se našao na crti od vladajućih. Smatraju da je PDP partija u popriličnom rasulu te da Ivanić ne može izgurati taj mandat. Kao alternativu nude izbor između Mirka Šarovića ili Mladena Bosića.
Kako sada stvari stoje, Ivanić je bliže odluci da ide i samostalno na izbore, što bi značilo i urušavanje Saveza za promjene, nego da se povuče iz izborne utrke, pogotovo ako se zna da ima i ozbiljnu podršku dijela međunarodne zajednice.
Ni stvari u vezi sa kandidatom za predsjednika Republike Srpske u Savezu nisu do kraja jasne. Prvo ime koje je ispucano u javnosti bio je Nikola Poplašen, mada se tu u stvari radilo više o taktici SNS-a Jovana Hadži Mitrovića za pozicioniranje unutar Saveza nego o ozbiljnom prijedlogu.
Zasad se zna da će sigurno biti iz SDS-a, ali ko to je još pod upitnikom. U igri su Mićo Mićić i Ognjen Tadić, s tim da Tadić, realno, ima puno više šansi. U javnosti ga doživljavaju kao nekompromitovanog političara, koji je dugo prisutan u javnom životu Republike Srpske te da ima dovoljno iskustva za jednu visoku funkciju.

Ostaje da se vidi hoće li dobiti i podršku stranačkih kolega da uđe treći put u utrku za tu funkciju. Konačno rješenje ove izborne ukrštenice znaće se veoma brzo. A onda izbori...