Evropa polako skreće udesno

Proteklog vikenda u Lisabonu gotovo ništa nije odavalo da se u nedjelju održavaju izbori za Evropski parlament. Sve je bilo u znaku finala Lige šampiona između Reala i Atletika.
Grad su preplavili Španci kojih je, prema gruboj procjeni, oko 100.000 ostalo izvan stadiona.
Čak ni na lokalnim medijima vijesti o izborima bile su svedene na minimum, tek poneka anketa i analiza.
Ako se ta nezainteresovanost gleda kroz statistiku, onda je samo jedna trećina Portugalaca izašla na izbore, što je oko 10 odsto manje od evropskog prosjeka koji je iznosio 43 odsto.
Uopšteno, evropski izbori su pokazali da Evropa polako skreće udesno jer raste popularnost ekstremnih partija. Ako se stvari generalizuju, onda je između 10 i 15 odsto desničara i evroskeptika ušlo u Evropski parlament, što im je istorijski najbolji rezultat.
Oni su već počeli izazivati jače političke turbulencije na unutrašnjoj evropskoj političkoj sceni, prvenstveno u pojedinim vodećim zemljama članicama kao što su Francuska i Velika Britanija.
U Njemačkoj su pobijedili konzervativci Angele Merkel, ali i tamo je zabilježen trend jačanja neonacista, te će Nacional-demokratska stranka (NPD), koja je gotovo prepisala Hitlerov program, s osvojenih 300.000 glasova ući sa jednim poslanikom u parlament.
Poznat je slučaj kada su je njemačke vlasti još 2011. godine pokušale zabraniti zbog veza s neonacističkom grupom odgovornom za ubistva devet turskih i jednog grčkog imigranta. Međutim, umjesto nestanka sa političke scene, ona je sve masovnija.
U Francuskoj je krajnje desna i antievropska partija Marine Le Pen, Nacionalna fronta,  pobijedila na izborima osvojivši čak 25 odsto glasova, te odmah nakon objave rezultata zatražila i raspuštanje Vlade premijera Manuela Valsea jer nema legitimitet kod građana.
Predsjednik Fransoa Oland već je pozvao na reformu Unije, tvrdeći da je ona za građane postala komplikovana i nejasna te da ne bi trebalo da se petlja u baš svaki segment života, što birače već dobro iritira.
Francuzima je dosta bezlične politike socijalista predvođenih Olandom, ali su još i razočarani narodnjačkim partijama poput UNP-a jer im se zgadila Sarkozijeva selebriti politika.
Sličan potres zatresao je Veliku Britaniju jer je Nezavisna stranka (UKIP) Najdžela Feridža osvojila 27,5 odsto glasova, pobijedivši opozicione laburiste i konzervativce Dejvida Kamerona, što je u Briselu izazvalo zabrinutost.
Njegov uspjeh istovremeno znači da ni laburisti ni konzervativci ne mogu sebi priuštiti da otvoreno zagovaraju ostanak Britanije u Evropskoj uniji. Feridž je poznat po oštroj retorici koja često graniči s uvredama političkih protivnika, poziva na hitno istupanje iz EU, šefa Evropskog vijeća Hermana van Rompeja naziva mrtvom žabom, Belgiju nepostojećom državom, Evropsku uniju Jugoslavijom, a Britaniju taocem lopova iz Brisela.
Popularnost desnih i ekstremnih stranaka zabilježena je i u Austriji, Danskoj, Švedskoj, Mađarskoj, Finskoj i Grčkoj. Za sve njih je zajednička jaka antiimigraciona politika pa se s pravom postavlja pitanje statusa manjina u tim državama.
U Hrvatskoj pobijedila je narodnjačka koalicija predvođena HDZ-om naspram potpuno dezorijentisanog SDP-a.
Izbori za Evropski parlament ne bi trebalo da imaju veći uticaj na politiku proširenja jer bi radikalne promjene sadašnje strukture najviše pogodile zemlje zapadnog Balkana.
I pored jačanja ekstremnijih partija, najveći broj poslaničkih mandata osvojile su dominantno narodnjačke stranke koje imaju jasan stav prema priključenju zemalja regije Evropskoj uniji.
Naši politički lideri mogli bi iz ovih evropskih izbora izvući nekakav zaključak da vremena za priključenje nema baš previše i da se okolnosti mijenjaju, te bi i svoju proevropsku politiku mogli prilagoditi novoj dinamici. Što prije - to bolje!

Ne možemo sami ništa!

Ako se može izvući pouka iz ove istorijske poplave, kakva nije zabilježena u pisanom tragu, već samo u sjećanjima starih da su im pričali njihovi stari priče o velikoj vodi na kraju 19. vijeka, to je da ništa ne možemo sami uraditi. Ni kao pojedinci, a još manje kao društvo.
Evo, već su dva sunčana dana i vidimo da su pojedini naši političari krenuli da pričaju šta bi bilo da je bilo, pametuju o tome ko je kriv.
Opozicija tvrdi da je republička vlast zakazala iako oni imaju lokalnu vlast u pojedinim poplavljenim opštinama.
U razorenim gradovima voda se nije još ni povukla, a pojedine stranke organizuju svoje punktove za podjelu hrane kako bi nešto ušićarile i za izbore.
Nije li to isto profiterstvo, možda i gore, nemoralnije, od onog kada vam neki trgovac pokuša prodati flašu vode koju ste planirali poslati ugroženima po uduplanoj cijeni.
Ma, opametite se više u tim strankama. Kakva je to besmislena i jalova politika. Pogledajte oko sebe i vidjećete koliko su naši građani solidarni, pomažu jedni drugima i ne pitaju ko je ko.
Niko nije kriv za prirodnu katastrofu, ni vlast u Banjaluci ili Sarajevu, niti lokalni načelnici u Doboju ili Maglaju. Kako i može biti? Svi su uradili onoliko koliko su mogli u tom trenutku.
Da li je to bilo dovoljno, nije naravno, ali više se nije ni moglo niti imalo čime. Kada je Bosna podivljala i rušila sve pred sobom, pomogao je onaj ko je prvi stigao - civilna zaštita, policajac, vatrogasac, vojnik…
Zar je važno ko ga je poslao u čamcu da izvadi porodicu iz poplavljene kuće. Momci iz Mostara su evakuisali djecu iz Đačkog doma u Doboju.
Broj žrtava, ma kako to grubo i bezdušno zvučalo, jer je svaki izgubljeni život velika tragedija, minimalan je u odnosu šta je moglo biti. Pa hiljade ljudi su bukvalno izvučene i spasene ispred bujice.
Pitajte one momke iz Helikopterskog servisa RS što su danima, bez odmora, letjeli po kiši i skidali ljude sa krovova ko je kriv ili kakva je bila koordinacija na terenu.
Da li je neko zakazao i zašto su pitanja bez odgovora? Hiljade situacija, hiljade odgovora i hiljade odluka u trenutku koji su značile život ili smrt.
Nije kriv Obren Petrović što mu je čitav grad poplavljen ili Savo Minić što je Šamac gotovo uništen i pitanje je da li će i kada se u njemu može ponovo organizovati bilo kakav život.
A upravo to narednih dana mora biti prioritet svih nivoa vlasti, kriznih štabova i čitavog društva. Da se koliko-toliko što brže organizuje život u uništenim gradovima i selima i ljudima omogući da prežive prva dva-tri mjeseca dok se nekako ne snađu. Poslije će biti lakše.
Pa svi pomažu. Dolazi pomoć iz Evrope, Rusije, Turske, Amerike. A naše stranke već počele da broje ko je koliko konzervi dao i kome, pa politički kalkulišu ko bi mogao imati koristi od toga.
Ako je pojedinima ovih dana baš do politike i priče o odgovornosti, ima li bolje teme od šamara koji je došao iz Brisela. BiH ne može aplicirati za sredstva iz Fonda solidarnosti Evropske unije zato što nema status kandidata, za razliku od Srbije, kojoj je na raspolaganju taj novac.
Nije li to poruka našim liderima da je njihova politika svađanja, trvenja i traženja dlaka po zakonima svih ovih godina krivac što će oporavak od katastrofe biti znatno otežan bez ovih para. Što će trebati godine i godine da se nadoknade milijarde koje je voda odnijela.
Nije li politika ta koja bi trebalo sada da izvuče pouke i razmisli o prioritetima koji su potrebni za ovu zemlju. A to sigurno nisu upiranje prsta u krivce, stranački šatori za podjelu graha i hljeba ili kupovina glasova za flašu vode.
Ako vam je do politike, idite u inostranstvo, od Istanbula do Moskve, Beča, Brisela ili Vašingtona, i lobirajte za ovaj napaćeni narod. Pozovite preko evropskih stranačkih prijatelja koga god znate da dođe, vidi i pomogne. Sjedite i dogovorite se kako da saniramo ovu katastrofu.
Niste li napokon uvidjeli da smo sami nemoćni i nezaštićeni, da izolacija znači nesreću, a saradnja mogućnost da lakše živimo? I u dobrim i lošim vremenima.

Može li Vučić pomoći i BiH?

Nije slučajno premijer Aleksandar Vučić izabrao BiH kao prvu destinaciju koju je posjetio nakon što je preuzeo Vladu Srbije. Time je poslao nedvosmislenu i veoma jasnu poruku da će zvanična politika iz Beograda koju on kreira biti potpuno identična sa stavom koji prema BiH imaju i ostale zemlje regiona. A to je potpuno poštivanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta države, kao i privrženosti Dejtonskom sporazumu.
Od premijera Vučića zasad i više nego dovoljno da političko Sarajevo ili, preciznije, bošnjačke političke elite veoma pozitivno reaguju na ovakav Vučićev stav, što daje nove mogućnosti u budućim odnosima. Dobar je to proces koji će pomoći relaksaciji odnosa Sarajeva i Beograda jer, kada je Srbija u pitanju, stav Banjaluke, odnosno politike Republike Srpske veoma dobro je poznat.
Nakon sastanka sa predsjedavajućim Savjeta ministara Vučić je istakao da želi da gradi povjerenje i neuporedivo bolje odnose sa svim građanima BiH, te da je ubijeđen da to žele i ljudi ovdje.
Koliko god posjeta bila dobra za BiH, isto tako ona je važna i Srbiji zbog njene proevropske politike.
Sasvim suprotno od dosadašnje manje-više pasivne politike koju je Boris Tadić vodio, Vučić u svom zaletu pokušava i ovdašnje političke procese razdrmati, ali koordinisano sa Briselom. Vidljivo je to iz gotovo svake izjave evropskih diplomata koji su u zadnje vrijeme krstarili regionom.
Brisel želi da vidi da Beograd ni na kakav način ne otežava ovdašnju političku situaciju u kojoj su godinama već potpuno zamrli svi procesi, pogotovo oni koji se tiču evropske perspektive.
Na tom polju već godinama vrti se ista priča kao svi su za, ali niko ne želi da bilo šta konkretno uradi. Godinama su trajali razgovori, zakazane su desetine sastanaka lidera, pozivani su od lokalnih kafana do briselskih sala, ali nisu uspjeli da se dogovore u vezi s presudom "Sejdić i Finci". Pa su onda stizala upozorenja kako izbori neće biti priznati, da je to uslov svih uslova i tako godinama, da bi na kraju shvatili da sadašnja garnitura bh. lidera jednostavno ne želi bilo šta da dogovori. Sad svi čekaju oktobarske izbore i nadaju se da će nakon njih u nekim drugim odnosima i relacijama biti moguće ponovo zavrtjeti evropsku priču. U suštini, bilo šta što ovo društvo može politički pokrenuti u nekom smjeru jer ovako iz dana u dan postaje sve depresivnije i besperspektivnije. I u Republici Srpskoj i Federaciji situacija je skoro ista. Gotovo da i nema razlike u stavovima ljudi kada je u pitanju odnos prema državi i politici, s tim da je u Federaciji značajno jači privatni privredni sektor, što ima veliki uticaj i na ostale segmente u društvu.
Nije samo politički značajna posjeta Vučića Sarajevu, već i ekonomski, jer su obje države gotovo u privrednom kolapsu. I Srbiji i BiH potrebne su hitne reforme svih onih segmenata koji će pomoći da se privreda revitalizuje i da joj se da jedan novi investicioni zamah. I to je potrebno veoma brzo provoditi. Srbija je u velikoj vremenskoj prednosti jer je nova vlada već napravila jasnu politiku kojim smjerom će se kretati. Idu reforme poreskog sistema, te čitav niz olakšica za investitore, i domaće, i strance. Hoće li to biti dovoljno? Sigurno da neće, jer je i to samo grebanje po površini problema. Ali postoji taj optimizam i volja da se stvari pokrenu.
S druge strane, u BiH se u ovoj godini gotovo sigurno ništa neće uraditi jer niko ne želi da bilo šta mijenja u predizbornom periodu. Ma kako apsurdno i besmisleno bilo, ali stvari za privrednike ili potencijalne investitore su poprilično otežane ove godine u komunikaciji sa državnom upravom, jer puno je onih činovnika koji kalkulišu i važu o mogućim pobjednicima izbora pa i jednostavne zakonske procedure dodatno zakomplikuju. Ali to je naša priča.
No, dobro. Puno je zajedničke istorije i dobrih, ali i loših iskustava s obje strane Drine. Dosta je istog naroda koji živi u obje države. Prošlost i sadašnjost su nam toliko uvezane da nam je i budućnost usmjerena jedne na druge. Ne mora da bude velike ljubavi, što reče Vučić, ali mora da postoji poštovanje i uvažavanje. Ekonomski interes će uraditi ostalo.

Nije kriv MMF već loše politike

Opet je zapelo s MMF-om. Tačnije, nema sljedeće tranše, pete ili šeste, ko će ih više znati, pa se budžeti suočavaju s nelikvidnošću. Preciznije rečeno, federalni budžet mogao bi prvi da osjeti nedostatak svježeg novca u kasi, što će direktno uticati na redovnost isplata plata, invalidnina i slično.
Premijer Nermin Nikšić predlaže hitan rebalans federalnog budžeta kako bi se na neki način omogućila realokacija nekih sredstava na kritična konta koja bi mogla izazvati veći revolt građana ako redovnost isplata bude dovedena u pitanje.
To bi otprilike bio nekakav plan B koji je ostao na raspolaganju vlastima nakon što su shvatile da im je rupa u budžetu toliko velika da će morati smanjivati troškove i do 40 odsto, a tu razliku nekako do izbora skrpiti zaduživanjem vjerovatno kod komercijalnih banaka.
Ova posljednja drama s MMF-om u stvari je kulminirala neusvajanjem zakona o akcizama u Domu naroda BiH, što je bio jedan od uslova. E sad treba zamisliti objašnjenje Ante Domazeta, koji tvrdi da vjerovatno delegati nisu bili baš najbolje upoznati s važnošću samog zakona pa ga olako odbacili i tu njegovu tvrdnju probati uzeti kao ozbiljnu.
Upravo ona suštinski govori o lošoj i neodgovornoj politici, koja je i dovela do narkomanske zavisnosti vlasti od novca iz MMF-a. Sva pamet, vrijeme i resursi u ministarstvima finasija su se sveli na preživljavanje od tranše do tranše MMF-a, a ako one dođu u pitanje traže se alternative tipa zaduženja kod komercijalnih banaka.
A i taj novac se samo isprebacuje s jednog budžetskog konta na neki konto, zavrti kroz račune i opet najveći njegov dio ode za vraćanje ranijih dugova i obaveza prema MMF-u. Račun je tu veoma prost i odmah se vidi da se krajnja cifra zaduženja konstantno povećava.
Za sadašnje stanje u bužetu nije kriv MMF, niti je ikada i bio, već loše politike i neodgovornost onih koji ih sprovode. Ako je cilj neke politike da održava bilo kakvu likvidnost u isplati budžetskih obaveza onda od tog posla nema ništa.
To je začarana vrteška u kojoj nije bitno ko se nalazi na sjedalici i ko troši taj posuđeni novac. Kao da se neko baš dobro zajebava sa svima nama tvrdeći da su oni ozbiljni ljudi i odgovorna vlast, a realno ponašaju se kao loši domaćini koji su odlučili da propiju i prokockaju sve što im je neko drugi zaradio. I tako godinama samo mijenjaju kafane i društvo s kojim lumpuju.
Evo, idu izbori i ako se nekom da da malo pažljivije sluša te priče vidjećete da nema puno razlike u porukama koje dolaze iz vlasti i opozicije. Prvi se hvale da je veliki uspjeh održati redovne isplate palata i penzija, dok je drugima glavna zamjerka to što su te plate i penzije nedovoljne za život.
Nijedna politička stranka ne predlaže konkretna rješenja i sve se svodi na uopštenu priču kako bi nešto trebalo, a kako ne bi. Na primjer, nedostatak novca u javnim budžetima. Zaduživanje je kratkoročno rješenje, ali najskuplje i neisplativo.
Puno bolja je štednja, ali i tu se poprilično zakasnilo. Štedjeti je trebalo kad je bilo novca, prije pet-šest godina, a ne sada kada ga nema. Tada je postojala šansa da se osmišljenim projektima stvore uslovi za bolju privrednu održivost, a time i stabilnije punjenje bužeta. Ovako je sve samo krpljenje rupa koje su iz mjeseca u mjesec sve veće.
Što će reći da je država, oni koji je vode, krajnje nesposobna kad ne može da napuni budžet. Po nekoj logici, a da sam nekakva vlast, promijenio bih prvo poreski sistem. Ovaj sadašnji je potpuno neefikasan i glomazan, kao i čitava administracija. Sve to treba pojednostaviti.
Ali nema niko volje ni političke odlučnosti da to uradi. Sve se svodi na izborne, nacionalne i koalicione kalkulacije od oktobra do oktobra. Sve ostalo je sporedno.