Sve naše ofanzive

Čitam ovih dana kako se na BiH sprema prava diplomatska ofanziva iz Evropske unije. Tako bi do kraja sedmice ovdje trebalo da doputuju ministri Velike Britanije Vilijam Hejg, Hrvatske Vesna Pusić, Austrije Sebastijan Kurc i Mađarske Janoš Martonji. To bi, valjda, trebalo da praktično pokaže odlučnost Brisela u toj nekakvoj novoj politici Evrope prema nama.
Mada, iskreno rečeno, koliko se god trudio, još nisam pohvatao sve te konce, finese i detalje "novog pristupa", ili kako su ga u Zagrebu nazvali "non-pejper".
Ako je vjerovati Vesni Pusić, hrvatskoj ministarki inostranih poslova, tim papirom se predlaže rješavanje ovdašnje političke krize tako da Evropska unija otvori pregovarački proces, koji će omogućiti da BiH postepeno postane spremna da zadovolji sve kriterijume za članstvo, a ne da se čeka zadovoljenje kriterijuma da bi joj se dopustilo pregovaranje.
"Postoji apsolutna svijest kod svih, ili velike većine država članica, da je za BiH potreban drugačiji pristup. Da li je to baš taj pristup vidjećemo, ali on će svakako poslužiti da sve države članice imaju našu regiju i BiH na radaru, što je važno u uslovima u kojima se nalazimo", rekla je Pusićeva.
Ni Srbija tu ne ostaje po strani pa tamošnja apsolutna politička zvijezda Aleksandar Vučić sve češće šalje poruke kako BiH, sa njena oba entiteta, vidi zajedno sa Srbijom kao dio evropske porodice kojoj je svojski odan. Njemu ostaje još da formira novu vladu i uhvati se posla kao što je obećao, da uhapsi još kojeg domaćeg lopova i spakuje zakonodavstvo i propise po briselskim standardima. Taj proces u Srbiji je nezaustavljiv pa kako se ko snađe u toj priči.
Ovih dana po regiji su se zavrtjeli i neki stariji likovi poput Pedija Ešdauna, koji je u dokolici između dva zasjedanja Doma lordova našao vremena da objašnjava zašto bi trebalo da bude mijenjan Dejtonski sporazum i gdje je međunarodna zajednica pogriješila u pristupu prema BiH. Poput Ešdauna i bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić našao se pozvan da sugeriše kako bi bilo najbolje urediti BiH po mogućnosti bez entiteta.
Stvarno, kada se sve sabere o BiH i njenoj budućnosti, kako bi trebalo da izgleda i u kojem smjeru treba voditi politiku, puno više se priča izvan nje same. Hoće li BiH biti dio Evropske unije, kada bi to trebalo da postane, koje su prepreke, šta je tu potrebno uraditi i kako ubrzati taj proces, teme su kojim se bave u regiji i Briselu. To se ovih naših lokalnih političara suštinski ne tiče. Mislim, njima je to kao sasvim sporedna tema u ovom predizbornom periodu. Ovdje postoji pozicija i opozicija, oni koji su na vlasti i oni koji su veoma, veoma nervozni da dođu na vlast.
Ponekad, onako usput, osvrnu se i prokomentarišu nešto u vezi sa Evropom, putom, novim pristupom, kako je to Brisel baš dobro zamislio i da bi možda moglo biti nekih rezultata i opet po starom. Doduše, spomenu ponekad i one IPA fondove, ali kako je postignuta saglasnost u vezi s podjelom novca iz "Elektroprenosa", njih zadnjih sedmica rijetko spomenu.
Pa čak i o Sejdiću i Finciju se više ne priča onako intenzivno otkako je i Štefan File poprilično ljutito saopštio da ni njemu ne pada na pamet da se bavi tim pitanjem. Kao da je svima pao kamen sa srca što ne treba da se vraćaju na tu temu, ko će slušati više tuđu muku o neravnopravnosti ostalih što se ne mogu kandidovati na oktobarskim izborima. Mislim, nije to priča sa kojom se ide pred birače.
Potpuni izostanak unutrašnjeg političkog dijaloga, potpuni autizam koji vlada kod ovdašnjih političara na procese koji se dešavaju oko njih, u regiji, pokazuje da smo se ovdje zabavili sami sobom, vodimo beskrajne i besmislene rasprave o smislu života i politike uopšte u BiH. Stranke su uveliko fokusirane na političku kampanju, prave se strategije, angažuju raznorazni stručnjaci za imidž i društvene mreže. Traju ogorčene bitke od Facebooka i Twittera do TV i novina. Kao da žive u nekom drugom svijetu, iracionalnom i koji nema nikakve veze sa stvarnošću. Kao da će galasove dobiti po broju tvitova.
Kada bi samo pola vremena, umjesto na društvenim mrežama, pojedini ovdašnji političari proveli sa narodom, građanima, obilazili i slušali njihove probleme, možda bi konačno i od njih krenula bar jedna ofanziva prema Briselu. Ili bilo gdje drugdje, samo da sebi tražimo pomoći i spasa od trenutne stagnacije u kojoj se nalazi kompletno društvo.

Ko je spreman, a ko ne za izbore?

SDS je zvanično u parlamentarnu proceduru uputio zahtjev za izmjenu Izbornog zakona kako bi bilo omogućeno prijevremeno održavanje izbora u BiH. Time na neki način želi da prebaci lopticu u krilo vladajućih na bh. nivou SDP-u, HDZ-u i SNSD-u da se izjasne da li su spremni za izbornu trku ili ne.
Kako je teško bilo šta predviđati na ovdašnjoj sceni, ma koliko bili upućeni, sasvim je neizvjesna sudbina njihovog prijedloga u parlamentarnoj proceduri. Pošto vrijeme nije saveznik vladajućim strankama, a ukupna atmosfera dodatno je podgrijana konstantnim protestima u Federaciji i prijetnjom protestima u Republici Srpskoj, bilo bi logično da prihvate Prijedlog izmjena Izbornog zakona kako bi otvorili mogućnost njihovog održavanja već u maju, s tim da bi mandati trajali nareedne četiri godine.
Naime, opozicija u RS, bez obzira na to što uveliko priča o zajedničkom nastupu, još je daleko od stvarnog dogovora po pitanju ključnih pojedinačnih funkcija, a pitanje je hoće li u stvari do njega i doći.
U narednih nekoliko sedmica vjerovatno i neće, što pokazuje potez PDP-a, koji je samonametnuo Mladena Ivanića kao zajedničkog kandidata za člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske. Takođe, SDS sa druge strane još nema unutrašnji dogovor koji bi to kandidat bio najbolje rješenje da se kandiduje za predsjednika Republike Srpske.
Najčešće se licitira imenom njihovog lidera Mladena Bosića, ali je sasvim neizvjesno hoće li to Bosić i prihvatiti, jer dosad on je uporno vješto izbjegavao da izađe kao kandidat za bilo koju pojedinačnu funkciju. Ukoliko se odluči za istu poziciju i na ovim izborima, nesumnjivo da će i u SDS-u postaviti pitanje njegovog vođenja stranke. Odluka da li će biti kandidat za predsjednika isključiva je Bosićeva i od nje uveliko zavisi njegova buduća politička karijera. Ima još dovoljno vremena da razmisli, ali ako ozbiljno računaju na prijevremene izbore, za koje kažu da su potpuno spremni, onda je Bosić već prelomio, samo što to javno nije obznanio.
Sa druge strane, i SNSD-u puno više odgovaraju izbori u maju nego u oktobru. Situacija u društvu, od ekonomske do socijalne i svake druge je veoma teška, nepredvidiva, s puno trzavica i nezadovoljstva, tako da je svaki izlazak na ulicu nezadovoljnih građana, bili to borci ili radnici nekog propalog preduzeća, potencijalno može dodatno destabilizovati. Teško se može očekivati da vlast u izbornoj godini može značajnije popraviti ekonomsku situaciju, to je potpuno nerealno, ali zato može uraditi sve da smanji socijalni pritisak i pomogne što većem broju ljudi da zadrže nivo primanja, da obezbijedi redovne isplate penzija i plata u javnom sektoru i što više privredi da prostora da održi sadašnji nivo likvidnosti.
Samim tim smanjiće potencijalno veći broj onih koji planiraju na proljeće izaći na ulicu kao način pritiska na vlast. A takvih izlazaka će biti, što najavljuje i dio retorički "ratobornije" opozicije predvođene manjim strankama. Pokušaj mijenjanja vlasti izvođenjem nezadovoljnih ljudi na ulicu nije opcija za koju se zalaže SDS kao najjača opoziciona stranka, svjesna da to može dodatno oslabiti poziciju Republike Srpske u globalnijim političkim okvirima kada je u pitanju stanje u BiH. Promjene Ustava ili nadležnosti entiteta puno bi bilo lakše sprovoditi ukoliko bi sa druge strane imali institucije koje bi bile istovremeno pod pritiskom s ulice.
Iako SNSD-u odgovaraju izbori, ni oni u stranci zasad nemaju unutrašnji dogovor o kandidatima za ključne pozicije. Naime, izvjesno je samo da će lider stranke Milorad Dodik biti kandidat za predsjednika Republike. Iz sadašnje pozicije Dodik ima dobre šanse da pobijedi, bilo da se izbori održavaju u maju ili oktobru, ali relativno ima problem s ostalima u stranci.
Dodik je spreman za fajt, izbornu trku i, kao i uvijek, dosta je siguran u sebe. Ali, da li su to i drugi u SNSD-u koji treba da ga prate? Na to pitanje je teško odgovoriti.
Puno je i onih koji još kalkulišu šta bi bilo ako bude, još važu i razmišljaju. Ne izlijeću s izjavama niti ulaze u otvoren verbalni sukob s opozicionim liderima. Računaju, valjda, da će ih i ovog puta kao i na prethodnim izborima "vući na leđima" isključivo Milorad Dodik.

Šta je nama Ukrajina?

Izgleda, ipak, da trećeg velikog rata neće biti, iako se svjetski mediji svojski trude da stanje prikažu kao da samo što nije počeo. U stvari, ko to zna.
Niko sa sigurnošću, ali izgleda da su veliki geopolitički stratezi odlučili da je konačno došlo vrijeme da se riješi i ukrajinsko pitanje koje je predmet političkih trvenja već dugi niz godina. Od samostalnosti pa sve naovamo preko te zemlje snažno se prelijevaju uticaji i interesi Zapada sa jedne i Rusije sa druge strane.
I sama Ukrajina, država od oko 40 miliona stanovnika, duboko je podijeljeno društvo na prozapadne i proruski opredijeljene Ukrajince, s tim da u istočnim provincijama žive uglavnom Rusi, kao i na poluostrvu Krimu.
A taj Krim je bio dio velike Rusije dok ga početkom pedesetih godina prošlog vijeka sovjetski lider Nikita Hruščov iz nekog razloga nije pripojio tadašnjoj sovjetskoj republici Ukrajini.
I ti komunisti su baš voljeli da crtaju te unutrašnje granice, pa kad su im se carstva raspadala eto razloga za nove sukobe sporenja i ratove, što smo osjetili i na vlastitoj koži.
Krim je samo jedan ali bitan razlog ruske intervencije jer vojno, ekonomski, to im je strateška pozicija na Crnom moru, koju su osvojili još u 18. vijeku od Osmanskog carstva. Da ne idemo dalje... Sukoba na Krimu vjerovatno i neće biti, što nije isključeno u nekim drugim regijama Ukrajine koje graniče sa Rusijom.
Danas događaji prestižu jedan drugog. Rusija je ekspresno preuzela Krim, Amerika, Evropska unija i NATO zasad samo deklarativno upozoravaju Vladimira Putina da se suzdrži od upotrebe sile, optužuju ga za kršenje međunarodnog prava, te prijete sankcijama i pritiscima.
Putin je u zapadnim medijima već proglašen lošim momkom koji je na pogrešnoj strani istorije, kako je to označio i američki predsjednik Barak Obama. Savjet bezbjednosti gotovo da je u stalnom zasjedanju bez nekih konkretnih rezultata jer je potpuno polarizovan.
Bez obzira na retoričke osude, izjave i prijetnje sankcijama teško da će Rusija, odnosno Putin, tek tako da se odrekne svojih interesa u Ukrajini, a oni ne samo da su ekonomski, već su istorijski i kulturno toliko protkani da se u stvari i ne zna tačno na tom prostoru gdje počinje Rusija, a gdje završava Ukrajina.
Svjesni da mogu malo toga da urade, zapadni lideri, predvođeni Obamom, neće se odlučiti da vojnim zastrašivanjem prisile Rusiju da povuče svoje trupe iz Ukrajine.
Njihova glavna strategija biće zasnovana na pritiscima i diplomatskoj izolaciji tako da svijet polako klizi u neku novu političku polarizaciju i neizvjesnost. Velikog rata neće biti, ali se stvari polako zagrijavaju.
Mediji su, s druge strane, dobili novu "top stori" i prosto te zalijepe pred ekran izvještajima iz minute u minut. Lično se ne skidam sa Twittera tražeći na lajni nove vijesti iz Ukrajine, što uveliko nervira sve oko mene kao da jedva čekam vijest da je rat upravo krenuo. I tako već danima.
Kad me neko upita šta se dešava, kakve su to crne liste, šta se to kuva iza protesta, kažem: "Evo ga, rat samo što nije počeo. Svako ima svoje liste, biće žestoko", misleći naravno na Ukrajinu, ne shvatajući da me pita šta se dešava ovdje kod nas.
A ovdje ništa posebno, i demonstracije u Federaciji nisu više neka vijest. Stotinak građana se okupi skoro svaki dan ispred zgrade Predsjedništva, izvode performanse sahranjujući političare i tako. I zahtjevi im svaki dan skoro isti na plenumima, mada treba priznati da su ti plenumi fina novina koju su uveli protesti. Građani bar imaju priliku da nešto predlože, saslušaju jedni druge, razgovaraju, kritikuju vlast, predlažu i iznose svoje mišljenje, što je osnova demokratije.
U Banjaluci je bio isto neki protest, veterani rata traže smjenu predsjednika boračkog udruženja Pantelije Ćurguza, pa su izašli u šetnju. Kažu svega im došlo preko glave, i Pantelije i vlasti, pa im je ulica jedino rješenje. Standardno u sve to uključila se politika, pa su i oni dobili neko drugo značenje. Izborna godina, pa sve to i ima nekog smisla.
Jedino što ohrabruje je to što je, izgleda, Evropska unija stvarno odlučila da prema BiH otvori neki novi pristup, shvativši ipak da previše očekuje od lokalnih lidera kada im govori o njihovoj odgovornosti. Ali ni to nije neka nova vijest.
A, evo ga, Putin upravo drži prvi pres od početka ukrajinske krize...