Drugovi, je l se to snima neki film?

Tek kad odete preko Save, a i to je sada Evropska unija, pa sa takve distance pratite šta se dešava u BiH, vidite u stvari u kakvoj mi to državi živimo. Potpuno nevjerovatnoj u svakom smislu te riječi. I lijepoj i teškoj za život u isto vrijeme.
Kako sam u ovoj godini malo više vremena provodio u zemljama bivše Austrougarske carevine nego na prostoru zapadnog Balkana, kako se sada tretira ex-Yu prostor, nije mi u potpunosti bilo jasno zašto Dušanka Majkić po društvenim mrežama danima optužuje Tužilaštvo da vrši politički pritisak na poslanike u državnom parlamentu.
Mislim, januar je svakako prazan mjesec ne samo što se tiče politike, jer se život svodi na praznike, godišnjice i slave, pogotovo u Republici Srpskoj, pa je, eto, sad tu Majkićevoj onako zgodno da vrti priču o Tužilaštvu, da se popuni ta praznina.
A i ti neradni dani dobro dođu bez obzira na dežurne kritičare svega i svačega koji i od toga prave kao neki problem, jer ako neko hoće da radi, niko, pa ni zakon, u tome ga ne može ograničiti. Tvrdnja kako ništa ne radimo danima pa ćemo zbog toga definitivno propasti ne stoji jer ni u ostalim mjesecima nam kao društvu produktivnost nije jača strana.
No dobro, da se vratim na Tužilaštvo. Tek u ponedjeljak sam u suštini shvatio da je Majkićeva u dilemi da li treba da se javi ili ne na poziv tužioca Olega Čavke da bude saslušana u svojstvu svjedoka u predmetu koje to tužilaštvo vodi, a zbog neprovođenja presude "Sejdić i Finci".
I nakon što je Dušanka Majkić ispred zgrade Tužilaštva ispričala novinarima detalje razgovora sa Čavkom, iskreno govoreći, nazovem nekoliko kolega i pitam: Drugovi, je l' se to snima neki film o Sejdiću i Finciju, možda neki dokumentarac, šta sam propustio?
Ma kakav film, to je ozbiljna stvar. Oleg Čavka, tužilac, već mjesec dana provodi istragu i saslušava parlamentarce, članove nekakve bivše radne grupe ili komisije zašto nisu proveli presudu Suda iz Strazbura. Prijava Tužilaštva se temelji navodno na činjenici da je BiH kao država pretrpjela konkretnu, materijalnu štetu jer nam je Brisel ukinuo desetak miliona evra iz IPA fondova. Saslušao je, kažu, i Barišu Čolaka, ministra pravde, a planira ukupno da sasluša oko 70 svjedoka.
Zar to nije prosto nevjerovatno da tužilac vodi sasvim ozbiljnu istragu zašto nije postignut dogovor u parlamentu. I to po pitanju koje se tiče amandmana na Ustav. Čisto političko pitanje postalo je tako predmetom istrage Olega Čavke. Biće stvarno zanimljivo vidjeti hoće li Čavka i protiv koga podići optužnicu, šta će to navesti u obrazloženju, kakve zaključke može izvesti i na kraju na koji će se to član zakona pozvati kada počne pisati optužnicu.
Pošto se stvari ovdje ne dešavaju slučajno, kako god nevjerovatno glupo, smiješno i besmisleno izgledale, čitava Čavkina istraga ima samo jedan smislen razlog, a to je izborna kampanja. Cilj i nije podizanje optužnica, već zagrijavati političku atmosferu u izbornoj godini pričom da ima onih koji ruše državu, ali ima i onih koji grade i brane državu.
Za koga i protiv koga, zna Čavka. Uopšte nije ni bitno ko je naručilac, ko puca, a ko je meta, jer je već sasvim jasno da od dogovora o provođenju presude u vezi sa Sejdićem i Fincijem za sada nema ništa.
Kako će oktobarsko glasanje biti provedeno po starim pravilima, gledano iz perspektive stranaka, zašto bi njihovi lideri uopšte ove godine preuzimali bilo kakav rizik u vezi s kompromisom, dogovorom ili sličnim stvarima. Šta im to treba kad im je za izbore odličan Emir Suljagić i njegova martovska koalicija. Dobar je, da se razumijemo, i Oleg Čavka, ali Suljagić je ona prava izborna priča i u Federaciji, ali i u Republici Srpskoj. Da sam nekakav stranački funkcioner, finansirao bih mu još onih razglednica što ih je pred 9. januar slao po Republici Srpskoj. Svaki mjesec jedna tura do oktobra. Ali nisam.
Bilo bi puno bolje da se ovdje politika zasniva na priči o evropskoj budućnosti, ekonomiji i realnim investicijama, boljem životu, jer ruku na srce, lijepo se živi u Evropi, sređene države, izgleda da stvari funkcionišu, sve je nekako lakše i opuštenije.
Ali ovdje se izbori ne dobijaju na evropskim primjerima, njihovim uslovima i rezolucijama, već na jednostavnoj nacionalnoj priči. E taj film nećemo gledati, već proživljavati do izbora.
Jer Evropa može da sačeka i sljedeću godinu.

Budimir, vuk s Musala

Sjajni Martin Skorseze snimio je odličnu priču o brokeru Džordanu Belfortu, koji je sa 26 godina postao multimilioner s Vol strita dobro osmišljenom prevarom, prodajom bezvrijednih akcija, koje je pakovao kao sjajnu robu. Film u stvari govori o mračnoj prirodi ljudi, koja ne poznaje granice.
Kako je film inspirisan istinitom pričom s Vol strita, generatora svjetske ekonomije, mnogi su u njemu prepoznali da u stvari govori o pohlepi kao uzroku krize, koja je prije nekoliko godine tu i pokosila prvo bankarski sektor, a onda sve ostalo. Njene posljedice i danas se i te kako osjećaju.
Pojedine banke u Evropi, pogotovo u Skandinaviji, ogranizovale su za svoje klijente partije na kojima su zajedno gledali film "Vuk s Vol strita" kao jednu vrstu upozorenja gdje sve može dovesti čista pohlepa za novcem s porukom da rad i sticanje profita imaju smisao ako koriste ne samo pojedincu, već široj društvenoj zajednici. Inače se pretvore u perverziju, bezvrijedno i besmisleno iživljavanje nad sobom i drugima.
Ne znam zašto, ali Živko Budimir me podsjeća na tog nesrećnog brokera, koji je slučajno završio na Vol stritu, kao i Budimir u kabinetu u Ulici Musala 9 u Sarajevu.
Ispoljavanje te perverznosti im je savim različito i ima potpuno drugačije motive, ali im je način rada dosta sličan. Prevare i perverzno iživljavanje bez ikakvih granica.
Zašto? E ovdje bi trebalo uključiti čitav tim psihologa, sociologa i koga sve još stručnog da probaju naći uzroke te mračne ljudske prirode. Ne može se to uraditi u jednom novinskom tekstu.
Samo Budimirovo postavljanje na mjesto predsjednika Federacije je politika zasnovana na klasičnoj prevari birača. Tada, prije četiri godine, vladale su i sasvim druge okolnosti pa se neko dosjetio da bi možda bilo dobro da se vlast u Federaciji formira bez HDZ-a, jer je iz te stranke u to vrijeme veoma često pominjan izraz treći entitet. I tako je Živko Budimir, predratni zastavnik i ratni general, ustoličen u Musalu 9. Palatu Federacije. Ako se to tako može nazvati.
I odmah je Budimir počeo da pokazuje znakove te političke perverznosti, promovišući mogućnost raspakivanja Dejtonskog ugovora, tačnije onog dijela kojim bi trebalo ako ne ukinuti, onda bar dobro zakinuti Republiku Srpsku, kako teritorijalno, tako i institucionalno. Valjda je čovjek sebe počeo doživljavati toliko bitanim da bi on, eto, trebalo sada i da kontroliše političke procese u BiH.
Iako je BiH po mnogo čemu komplikovana, ipak se i ovdje, kao i u svakoj drugoj državi, politički legitimitet stiče samo na izborima, a ne imenovanjem na neku funkciju. A, to Budimir nikako nije mogao da shvati.
Kako su se mijenjale okolnosti i odnosi između stranaka u federalnoj vladi, postajala je sve vidljivija ta nastrana Budimirova priroda da uživa u iživljavanju direktno na institucijama, a indirektno i na građanima. Slučaj sa Desnicom Radivojevićem i višemjesečno natezanje oko njegove ostavke ili smjene kulminirali su hapšenjem Budimira zbog afere u vezi s predsjedničkim pomilovanjima. Dijelio ih je Budimir za masnu proviziju, koju je neko strpao u džep. Nevjerovatno, ali i poslije toga ostao je predsjednik Federacije.
Ovih dana Budimir je glavna medijska zvijezda jer je smijenio ministra finansija u Vladi FBiH Antu Krajinu. Zar to nije čista politička perverzija i iživljavanje nad građanima, jer je time blokirao budžetske isplate u Federaciji i ugrozio aražman s MMF-om, bez čijeg su novca i budžeti entiteta gotovo prazni? Što će reći, čitava fiskalna stabilnost države na neki način dovedena je u pitanje zbog Živka Budimira.
Postavlja se pitanje, opet, zašto? Zašto to Budimir radi? Po čijem nalogu, ko mu je politički sponzor i ko će imati koristi od ove situacije, u kojoj se trenutno nalazi Federacija? Ama baš niko.
Kakva je to politika? Besmislena i besciljna, pokrivena nekakvim formama, nekakvom šizofrenom filozofijom - što gore to bolje, od koje niko ne može imati nikakvu korist. Pa ni sam Živko Budimir i oni oko njega, bili oni iz SDA ili neke druge stranke.
Ali naša nesreća čak i nije to što Budimir ovih dana svršava po institucijama, već što on nije sam. Puno se namnožilo tih Budimira od posljednjih izbora pa i ne ostaje ništa drugo da se uradi nego samo čekati nove izbore. Pa šta bude.