SDS i PDP opet zajedno

SDS i PDP su čvrsto odlučili, kažu lideri Mladen Bosić i Mladen Ivanić, da na narednim opštim izborima imaju zajedničke kandidate za pojedinačne funkcije, predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH.
Ovaj stav nije ništa novo u odnosima ove dvije političke stranke, ali okolnosti u kojima sklapaju novi aranžman poprilično je promijenjen u odnosu na 2010. godinu, kada su zajedno sa radikalima Milanka Mihajlice formirali koaliciju "Zajedno za Srpsku".
Samo da podsjetim da je Mihajlica onaj čudni lik koji je histeričnim političkim nastupima prvo rastjerao sve iz stranke, a kasnije i birače, tako da je gotovo izbrisan sa političke scene nakon tih izbora. I danas se ponekad zna pojaviti s vremna na vrijeme, doduše, sve rjeđe, u medijima prokomentariše nešto u stilu kako je život težak, svaki dan teži i opet nestane.
Nije teško primijetiti da upravo "Mihajličin sindrom" danas prati stranku Mladena Ivanića. Što su više agresivniji i histeričniji u javnim nastupima, to im rejting kod glasača više opada. Prema posljednjim prezentovanim istraživanjima, danas da se održe izbori veliko je pitanje da li bi PDP uopšte mogao preći izborni prag.
Nastave li istom strategijom i tempom do izbora ih neće ni biti na političkoj sceni. U stvari, ostaće Mladen sa nekoliko svojih potpredsjednika, dok na terenu neće imati kome da se obrati.
Kako u SDS-u znaju dobro sabirati i oduzimati, vjerovatno su u svoj izborni kalkulator ubacili rejting PDP-a, koji će i biti ključan za izbor kandidata koje bi podržale obje stranke.
Tačnije, odluka će biti samo na SDS-u da predloži svoja dva kandidata koja će podržati i PDP, a zauzvrat Mladen Ivanić može dobiti garanciju da će biti ponovo izabran za delegata u Domu naroda BiH.
Njemu je to fina penzija, povremeno ode u Sarajevo, vidi se sa starim društvom, vrti se oko politike, ne zabrinjava se pretjerano oko nje, ali uvijek može medijima reći koje zapažanje, mišljenje, savjet i tako nešto. Tek toliko da bude. Slično kao i do sada.
Lično za njega, to je odlična pozicija, samo bi, vjerovatno, imao problema u svom okruženju, jer u toj priči nema njegovih najvjernijih saradnika Brane Borenovića, Igora Crnatka i Zorana Đerića. Veliko je pitanje da li i jedan od njih može samostalno na listi izgurati neki mandat u RS ili u BiH.
Sa druge strane, šta SDS danas može dobiti sa PDP-om kada im ovako samostalnim sasvim solidno ide?
Zašto bi otvarali unutarstranačke rasprave da li im je potrebno da Ivanić ponovo bude kandidat za člana Predsjedništva BiH, kao i 2010. godine kada je izgubio od Nebojše Radmanovića, pa je kasnije sedmicama pravio scene kako je, navodno, teško pokraden u Krupi na Vrbasu, kao da je to biračko mjesto uopšte moglo uticati na konačan rezultat. Čista predstava za javnost.
U SDS-u danas imaju sasvim dovoljno izraslih kandidata koji se mogu sasvim solidno pofajtati sa bilo kojim kandidatom SNSD-a za Predsjedništvo BiH. Bez obzira na to ko to bio imenom i prezimenom, rezultat će biti krajnje neizvjestan, dok bi sa Ivanićem u startu dali veliku prednost SNSD-u, što bi toj stranci i odgovaralo.
Tačnije, u SDS-u trenutno imaju puno veći neriješeni problem, a to je ko će biti kandidat za predsjednika RS. Koliko se da primijetiti, Mladen Bosić bi izbjegao tu ulogu, ali se otvara niz unutrašnjih animoziteta ko...
Mićo Mićić ima već razrađenju izbornu platformu, Mirka Šarovića bi ovdašnji stranci, koje ne treba ignorisati, radije vidjeli u toj ulozi nego trećina ezdeesovaca.
A tu je i Ognjen Tadić, koji ima daleko najbolji rejting od svih pomenutih, bar kada su birači u pitanju. Poslije Milorada Dodika, Tadić je političar kome se najviše vjeruje, pokazala su posljednja istraživanja. A to nije činjenica koju treba zanemariti.
Što će reći, slijedi nam veoma zanimljiv politički period klasične igre za prijestolje.

Naša i njihova Ravna Gora

Ovih dana ljudi me često pitaju da li sam gledao seriju "Ravna Gora", koja se, kažu, premijerno emituje u Srbiji i Republici Srpskoj. Koliko sam mogao upratiti, ta je serija najavljivana kao megaspektakl, nekakva igrano-dokumentarna priča koja bi trebalo, navodno, da ispravi istorijsku nepravdu o Draži Mihailovića i njegovoj antifašističkoj borbi. Čuj Draža, a antifašista.
I glavni glumac Nebojša Glogovac se toliko uživio u ulogu te tvrdi da je komunistička propaganda iskrivila sliku o dobrom pukovniku i patrioti koji je ustaničkom puškom opalio prema Berlinu prvi u okupiranoj Evropi. Miloš Obilić mu nije ravan!
I nije, kažu, samo ta nepravda napravljena prema njegovim četnicima već i čitavom Srpskom narodu koji, eto, od Ravne Gore do danas još bije razne bitke. I političke i vojne kako bi napokon američki ratni orden dodijeljen Draži za spasavanje dvojice pilota zasijao u punom sjaju kao krunski dokaz kako su Srbi jedini na Balkanu imali dva oslobodilačka pokreta, četnički i partizanski.
Uf, Stvarno je sebi Radoš Bajić, osrednji glumac, koji se proslavio ulogamna seoskog zajebanta Sekule, stavio ogroman teret na leđa. Možda bi mu danas bilo puno ugodnije da je nastavio da uveseljava ovdašnju publiku TV serijalima tipa "Selo gori a baba sa češlja". Nije režija za svakoga.
Nakon prve epizode čovjek se zapita kako je moguće da neko može uložiti novac, čiji god da je, budžetski, privatni ili televizijski, u takav projekat. Ako je početak ovako dosadan, nedinamičan, sa poprilično nategnutim dijalogom oko istorijskih činjenica, kakva li je tek sredina. A o kraju da ne govorim.
Jedino u čemu je uspjela ova serija je to da se ponovo otvore rasprave o četnicima i partizanima, dobrim i lošim momcima iz Drugog svjetskog rata, koji su čudnom metastazom preživjeli sve do današnjih dana.
Kad slušam ljude, i ovdašnje političare, sa kojom strašću i energijom pričaju o istorijskim događajima, o čiča Draži i drugu Titu, upitam se da li su oni stvarno uz pomoć nekakve vremenske kapsule bili direktni učesnici tih događaja. Pa su se ponovo vratili u ovo naše vrijeme da nam objasne zablude u kojima smo godinama živjeli. Da objasne tu veliku podvalu koju su komunisti nakon 45. osmislili kako bi Dražine četnike gurnuli ne drugu stranu istorije, onu gubitničku.
Upravo takva je serija "Ravna Gora", loš falsifikat sa još gorim scenariom i komičnim likovima koji se pojavljuju u scenama samo da bi se nekoliko puta prekrstili vidjevši njemački aeroplan koji izbacuje letke.
Istina, obožavam TV serijale sa istorijskom tematikom, ali produkcija, gluma i scenario moraju, brate, biti dobri, zanimljivi, dinamični... Na primjer, "Stupovi zemlje" ili "Bijela kraljica" (čekam snimanje priče o "Crvenoj kraljici").
Pa turski "Sulejman" je odlično urađena komercijalna serija koja nije sebi ni zadala cilj da "ispravi istorijske činjenice o velikom osvajaču" već da zaradi novac na njegovoj ljubavi prema robinji. Novac je dobar motiv, a ne nekakva istorijska istina.
Čisto sumnjam da će Bajićev amaterski uradak zaraditi da pokrije troškove ukoliko ga već ne sponzorišu raznorazni četnički fanovi.
No, dobro. Da priznam, ovo malo slobodnog vremena što uhvatim ipak potrošim na šestu sezonu odličnih "Sons of Anarchy" i četvrtu sezonu "The Walking Dead", vrhunska serija koja se bavi neiscrpnom holivudskom temom o zombijima i malobrojnim grupama ljudi koji pokušavaju da prežive u tom neprijateljskom okruženju.
U stvari, nek Ravnogorce i njihovu borbu sa njemačkim zombijima koji se u seriji još nisu ni pojavili, a već su svu kraljevu državu sje...li, gleda ko hoće, potpuno poštujem tu slobodu izbora na daljinskom, ali su stvarno potpuno besmislene i iritantne rasprave o četnicima i partizanima koje se uvijek iznova otvaraju, pa čak u nekim elementima i definišu politiku.
U današnjem svijetu, gdje se politika primarno gleda kroz ekonomiju i obrazovanje naroda, nacije ili etničke grupe, kome uopšte može pasti na pamet da nekog ubjeđuje kako ćemo bolje ili lošije živjeti sa spoznajom da su sliku o četnicima prefarbali partizani. To vrijeđa zdrav razum.

Poučak za vlasti

Odavno niko bolje, temeljitije i jednostavnije nije objasnio ekonomsku situaciji u Srbiji kao što je to uradio aktuelni ministar privrede Saša Radulović.
U autorskom tekstu koji su prenijeli gotovo svi relevantni portali Radulović je, u stvari, održao dobru lekciju svim regionalnim vlastima definišući stvari njihovim pravim imenom, a to je da je glavni uzrok svih naših problema nerad, neznanje i lopovluk.
Čitav tekst dobije na težini ako se izgugla biografija Saše Radulovića, rođeng Bišćanina, koji je ETF završio u Sarajevu, naše gore list, prepuna menadžerskog iskustva sticanog po Evropi i Americi, a na fukciju ministra predložen je kao nestranački kandidat. A možda baš u toj činjenici da je politički nezavisan i leži njegova potpuna iskrenost prema građanima ne projektujući lažnu sliku sadašnjeg očajnog stanja.
Ministar Radulović tvrdi da Srbija vodi promašenu ekonomsku politiku u posljednjih deset godina, baziranu na javnoj potrošnji, uvozu, državnoj privredi, subvencijama, bacanju novaca u bunar, korupciji, odsustvu smislenih reformi i vječitoj nadi u strane investitore. To, kako kaže, živo blato koštalo ju je, ne samo izgubljenih deset godina, već i hiljada izgubljenih radnih mjesta i uništene privrede.
"Naša nada u strane investitore kao spasioce mitskih je dimenzija. Od nje je, možda, jedino veća želja da izbegnemo suočavanje s realnošću. I želja da se ne promenimo. Da sve ostane isto. A da nama nekim čudom bude bolje. Pošto nismo u stanju da se promenimo, logično je da su nam strani investitori jedino rešenje. Jer druge nemamo. Oni su nam omiljeni neizrečeni izgovor zašto i nije tako strašno što se ne menjamo. Neko drugi će umesto nas. Umesto da radimo, mi smo zamislili da će stranci doći da razviju našu privredu. Ovo je, naravno, kapitalna budalaština. Svi investitori, domaći i strani, posluju zbog profita", napisao je Radulović.
Naravno da je potpuno u pravu da, ako sami sebi ne pomognemo, neće nam niko drugi pomoći. Glavni fokus ekonomske politike mora da bude domaća privreda. Oni su stvarni i realni investitori. Kad država stvori uslove i omogući domaćim firmama da ostvaruju profit, tada će doći i strani investitori. Što su uslovi za domaće privrednike bolji, prije će doći i do većih stranih ulaganja. I oni će htjeti učestvovati u podjeli profita koji je moguće ostvariti.
Posebna priča su javna preduzeća koja, kako u Srbiji, tako i ovdje, u stvari služe kao socijalne ustanove preko kojih se, navodno, čuva nekakav nivo zaposlenosti, dijeli se nekakav minimalac radnicima od kojih većina ni njega ne zaradi.
U Republici Srpskoj, na primjer, najdrastičniji slučaj su "Željeznice". Nijedna vlast ne želi da se suštinski pozabavi tim preduzećem, a problem je vrlo jednostavno rješiv. Treba podijeliti preduzeće na dva dijela: profitabilni i gubitaški. Prvi treba pogurati, a drugi ugasiti, bez obzira koliko je to radnih mjesta manje. Tu politika uopšte ne bi trebalo da se miješa. Ali...
Oko gotovo svih javnih preduzeća su čitave mreže kupaca i dobavljača, isprepletene čisto interesima, koje se farbaju raznim partijskim bojama. Kad se tome doda sistem državnih subvencija za javna preduzeća za sve i svašta, jasno je gdje na kraju završi veliki dio tog novca.
Radulović tu kaže - dosta, ovako više ne može i da privreda, uključujući i javna preduzeća, mora biti bazirana na profitu. Nije teško napraviti sistem socijalnih davanja i pomoći ako prvo zaradite novac. Problem je što mi novca imamo malo, jer ga malo zarađujemo, dižemo kredite da sačuvamo socijalni mir, a u suštini stvaramo samo još veći problem. Naše rješenje nisu krediti koje država diže za javnu potrošnju već kako na najbolji način stimulisati domaću privredu da prvo zaradi novac.
Po Radulovićevom mišljenju, najefikasnija "subvencija" jeste smanjenje nameta na rad. Radnik je veoma skup, u stvari, država traži previše od privrednika kada ovaj zaposli radnika. Teško je danas naći biznis koji može iznijeti ovolike poreske namete. To je destimulativno, ubija motivaciju da se bavite legalnim biznisom. Puno je profitabilnija siva ekonomija. U stvari, svojim postupcima nju država i stimuliše.
Ovih dana u Republici Srpskoj je aktuelna priča o novom zakonu o radu. Sindikat je na nogama, poslodavci su ogorčeni, a ministra Petra Đokića brine kako će ga radnici doživjeti u toj čitavoj priči. Ako već nisu, bilo bi dobro, zaista dobro, da pročitaju analizu Saše Radulovića i procijene šta se može korisno ovdje primijeniti. Bez obzira na izbore.

Jalova politika

Teško trojica mogu sjesti u dvije stolice, plastično je objasnio Bakir Izetbegović problem u vezi s rješenjem presude "Sejdić i Finci" po povratku lidera federalnih stranaka iz Budimpešte. Prema Izetbegovićevom mišljenju, dogovor je blizu, ali fali još malo. I o tome "malo" nikako da se usaglase.
Teško je bilo šta prognozirati kada je u pitanju mogući ishod dogovora federalne "četvorke", pošto su stranke iz Republike Srpske isključene iz daljeg procesa, jer je usvojen njihov princip da članovi Predsjedništva budu birani direktno bez nacionalnog predznaka.
Ono o čemu još nema dogovora je način prebrojavanja glasova po kantonima kako bi ubuduće bio izbjegnut slučaj "Željko Komšić", koji je, u stvari, pored presude "Sejdić i Finci", na pregovarački sto stavio i položaj Hrvata u BiH, tj. njihovo pravo da biraju svog člana Predsjedništva.
Ako ne bude postignut dogovor do kraja ove godine, teško će u sljedećoj, izbornoj, bilo šta moći da se uradi i to ne samo u politici, već i u ekonomiji. Inače izborne godine, svaka druga zbog potpune besmislenosti da se razdvoje lokalni i parlamentarni izbori, posebno su stresne za političke stranke, tako da se u suštini ne mogu dovoljno fokusirati na druge probleme. U tom periodu čitavo društvo uđe u nekakvu vrstu hibernacije, gdje su svi procesi usporeni ili gotovo prekinuti, samo je dnevna politika obojena svim mogućim bojama pod punim gasom.
Prosto je nevjerovatno koliko u BiH ne postoji volja za dogovorom konstitutivnih lidera, koji ne mogu, procjenjuju da ne smiju ili se prosto boje reakcije neke svoje javnosti ukoliko pokažu bilo kakvu volju za kompromisom.
Pa se onda još tu počnu uvlačiti razni međunarodni posrednici, ambasadori i slični briselski činovnici i onda dobijemo to što imamo. Svi pričaju, ali niko nikoga niti čuje niti to želi. Mada opet, da nema tih stranaca, teško bi se moglo očekivati da lokalni političari iniciraju nekakav proces. Oni nemaju urođenu tu vrstu samomotivacije.
Nije presuda "Sejdić i Finci" jedina tema o koje ne mogu da se dogovore, već je samo medijski najprezentovaniji slučaj. U vezi s tim se možda nešto i dogovore jer već razgovaraju godinama, a posljednjih mjeseci i pod jakim pritiskom Brisela.
Šta će, na primjer, biti kada dođe u fokus pristup NATO-u? Koliko će vremena biti potrebno potrošiti da se napravi bilo kakav pomak iz sadašnje pat pozicije ako je na presudu "Sejdić i Finci", koja je u svojoj suštini čisto tehničko pitanje, potrošeno nekoliko godina?
Koristan, pragmatičan politički pristup u vezi sa statusom BiH u NATO-u bio bi da on nema alternative. Što prije to bolje. Građani, bez obzira na to u kom entitetu živjeli, imali bi više ekonomske koristi da odmah sutra pristupimo tom savezu nego što imaju danas, kada se potpuno neracionalno to pitanje skida sa dnevnog reda jer se politički lideri, ovaj put entitetski, ne mogu dogovoriti o perspektivnoj i neperspektivnoj vojnoj imovini, načinu knjiženja u katastar i gruntovnicu. Što je, opet, u samoj suštini tehničko pitanje i ne zadire u konstitutivnost nijednog naroda.
Ali politika u Republici Srpskoj misli drugačije. I zvanična i opoziciona je protiv NATO-a. Zašto? To ne znaju, ali su protiv.
U suštini, ne treba biti pesimista, ali kad je ovdašnja politika u pitanju, sve je to jalovo, brate. Ovi sadašnji vrte po svom, tako da se običnom građaninu, opet bez obzira na entitet ili kanton, ne nudi nekakva ekonomski opipljivija, bolja, budućnost. Po prirodi nisam pesimista ali, eto, trenutno je ne vidim u njihovim političkim šablonima, matricama, programima.
Ovdje prevladava politika isključivosti, koju promovišu svi, neko više neko manje, a ona je u samoj svojoj suštini zasnovana na bijegu od dogovora.
Ta potreba da se bježi od razgovora te strah od kompromisa, kao i uporno insistiranje na uključivanju međunarodnih arbitara u rješavanje najmanjeg problema konstanta je po kojoj se ponašaju svi manje-više od Dejtona naovamo.
U suštini svi mi ovo na neki način znamo i osjećamo, samo što niko nema ideju kako izaći iz ovog začaranog kruga.